Kako se kršćanin treba ponašati kad su na vlasti tuđinci? A kako ako su na vlasti domaći protivnici? Danas evanđelist Marko bilježi kako su Isusa naoko dobronamjerni rodoljubi htjeli izazvati neugodnim pitanjem: “Je li dopušteno dati caru porez ili nije?” (Mk 12,13-17).
Slično se pitanje može postaviti vjernicima i rodoljubima u mnogim državama.
Jesmo li, primjerice, u državi koja se zvala Jugoslavija morali plaćati porez? No, tko bi uspio glede svojih prihoda više ili manje netočno vlast izvijestiti - nije se baš osjećao grešnim; ali porez je ipak trebalo ozbiljno shvaćati. Prijaviti i platiti. Zašto, ako je to bila pomoć tuđincu ili protivniku?
Isus ovim odgovorom ne rješava cijeli odnos s tuđinskom vlasti. Samo, za početak, upozorava da ta vlast - dok je na vlasti - ima i redovite odgovornosti prema građanima, pa je u redu u tome joj i pomagati.
Porezni novac ne troši se samo za političko nasilje, nego u prvom redu za redovite troškove održavanja javnoga reda, prometa, školstva, zdravstva i sl. Građani su dužni u tim troškovima sudjelovati, koliko je moguće i znati u što se novac troši. To po sebi nije političko pitanje pa ni plaćanje poreza nije politička suradnja s vlastodršcem.
Pokazujući carsku sliku na novcu Isus je upozorio na to zajedništvo svih državljana u državnim troškovima. I također - makar usput - upozorio da nema namjeru podizati revoluciju protiv te tuđinske vlasti. Ima tako razdoblja kad revolucija nije pravi odgovor na državni pritisak; a i u tim razdobljima narod mora što mudrije preživjeti. To smo i ovdje dugo iskusili.
Prava bi pogreška iz ovih Isusovih riječi bila zaključiti da između državne i duhovne vlasti nema zajedničkih pitanja.
Crkva je itekako zainteresirana za sve što država radi. Spremna je i dužna pomoći državi u svemu što je za narod dobro.
I upućivati narod za odgovorno sudjelovanje u vlasti. Ipak se zna što spada na državnu, a što na crkvenu vlast. I građanin zna što mu savjetuje vjernička savjest, pa u tom duhu nastupa u državi u svoje, a ne u crkveno ime.
