Izložba ‘Kultura pušenja: Od tabua do tabua’ u Gliptoteci HAZU prvi put obrađuje i prikaze pušenja u našem slikarstvu koje je obradio Igor Zidić
U kultnim su se pariškim kavanama Liberte i Des Patriotes za vrijeme Francuske revolucije okupljali pisci i filozofi. Na tim je kavanama stajao natpis: “Ovdje se čovjek naziva građaninom i puši”. U mnogim se današnjim kavanama, ako pokuša zapaliti cigaretu, malotko može osjećati građaninom. Što se zapravo dogodilo?
To pokušava istražiti opsežna fenomenološka izložba “Kultura pušenja: od tabua do tabua”, koja se 4. listopada otvora u Gliptoteci HAZU.
Medikament za odrasle
“U neko se doba čak činilo da je svitak duhana svojevrstan medikament (samo za odrasle). To je vrijeme prošlo. Više ne liječe? Više ne smiruju?”, piše Igor Zidić u nadahnutom eseju u katalogu izložbe.
Izložba nije ovdje da zagovara stajališta pušača ili nepušača, nego da ponajprije važnim djelima iz povijesti umjetnosti, ali i naše suvremenosti, detektira fenomenologiju pušenja.
- Neke stvari izgleda treba početi zbranjivati da bi se o njima počelo razgovarati - kaže Igor Zidić, koji odmah i postavlja pitanje: što bi bilo kada bi se zabrana pušenja u javnim prostorima odnosila i na slike i slikovne prikaze pušača i pušenja?
Odgovor je jasan: niti u jednoj se galeriji ne bi više mogla prikazati autentična povijest hrvatskog modernog slikarstva. Među važnim su “pušačkim” slikama Autoportret s beretom Vlahe Bukovca, Portret slikara Benkovića Miroslava Kraljevića, Autoportret s cigaretom Vilka Gecana, Harlekin Ive Režeka...
Autoportret Vilka Gecana
Ispičuture i ženoljupci
Cijela je povijest našeg modernog slikarstva puna reportaža iz zadimljenih krčmi i barova, pariških ili praških, ali i domaćih; počevši od Marijana Trepšea kojemu je to bila omiljena tema. “A Gecan i Uzelac bili su u svoje vrijeme autentični bohemi: ispičuture, pušači, ženoljupci”, nadodaje Zidić.
Zidić se ne bavi toliko fotografijom, no njegovu tezu možemo prenijeti i na ovo područje: kako bi izgledala fotografija Tina Ujevića koju je snimio Milan Pavić u Tip Topu, kad ovaj pjesnik ne bi palio jednu cigaretu za drugom. A i Tošo Dabac je jako volio portrete s cigaretom, bilo da je bilježio siromahe na cesti, bilo važne ličnosti svoje epohe, poput Dobriše Cesarića ili Vladka Mačeka. Dabac portretira i Mošu Pijadu koji je obavijen duhanskim dimom, kao i slikara Krstu Hegedušića kojeg, prema svjedočenjima svojih suvremenika, niste mogli vidjeti bez cigarete u ruci. Milan Pavić bilježi i mladog Edu Murtića s cigaretom dok radi na snimanju filmova.
Moša Pijade na fotografiji Toše Dapca
Goran Pavelić Pipo sedamdesetih je i osamdesetih godina, pak, portretirao svoje suvremenike ispred Kavkaza, i ama baš svi imaju cigarete u rukama.
Na izložbi ćemo imati prilike vidjeti sasvim nov Autoportret Zlatana Vrkljana. Pokazuje ga u posve drukčijem svjetlu nego što smo ga nedavno gledali u Umjetničkom paviljonu gdje je izložio apstraktne slike, no potvrđuje: on je uz sve svoje talente i izvrstan portretist.
Tabacchine u tvornici
Uz slike i fotografije, tu su razni predmeti koji su vezani uz pušenje: kutije za duhan, spremnica za šibice, lula s čibukom, tabakere, reklame, ambalaža za cigarete...
U razdoblju između dva rata snimljene su radnice, takozvane tabacchine, u jednoj našoj tvornici. Na fotografiji su samo dva muškarca i stotinjak žena svih generacija. Duhanska je, naime, bila jedna od industrija koju su smatrali tipično ženskom zbog potrebe za spretnim radom prstima.
Priča o duhanu počinje 1848. godine kada je car Franjo Josip I. ukinuo zabranu pušenja, ali samo za muškarce. Ne sluša ga njegova carica Sisi koju je policija, ostalo je zabilježeno u dokumentima, ulovila kako puši dok jaše konja.
Još osamdesetih se godina, moći će se vidjeti na izložbi, reklamiraju cigarete York, sloganom “S cigaretom nisi sam”. Današnji omoti cigareta upozorenja o štetnosti pušenja imaju uokvirena crnom trakom, a reklame su samo posredne.
Uz Zidićevu slikarsku analizu svakako pročitajte eseje Inoslava Beškera (Od “svete” do “đavolje trave”) i Feđe Vukića (Dim u kadru).