Ovo su dvije priče: priča o nesvakidašnjoj ljubavi, poštovanju i uzvišenosti, i priča o - nepoštovanju. Ovo je priča o mladoj Čehinji, rođenoj prije 23 godine u Usti nad Labem, 50-ak kilometara od njemačke granice, koja se u lipnju 2008. zapitala: “Pa tko su dovraga taj Bilić i ta Hrvatska što su mi pobijedili Njemačku na Euru?!”
Njemačka je dosta često drugi navijački izbor čeških nogometnih fanova. Samo osam dana poslije Michaela Rejzkova plakala je kao kišna godina, kao i Srna i ostali naši dečki nakon drame protiv Turske, a Bilićeve oči trajno su je hipnotizirale pa je odlučila upoznati čudesnu zemlju Hrvatsku.
Nova ljubav
Zabila se u knjižnicu, knjige i hrvatske rječnike, uspostavila internetski most s Hrvatskom te pronašla mrežne prijatelje, koji su joj poslali nekoliko hrvatskih knjiga, pa neka se upusti u avanturu samoučenja novog teškog jezika.
Sricala je prve rečenice nad 390 stranica “Vatrometine”, knjige u kojoj su novinara Zvonimira Magdića i Mladena Bariše o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Malo-pomalo, ta neobična češka djevojka pronašla je još jednu domovinu, o čijem ratu za neovisnost zna više od većine nas.
U Hrvatsku je opet stigla ovih dana, dan nakon oslobođenih generala iz Haaga. Sa svoje kuće u Češkoj skinula je hrvatsku zastavu i čim je zakoračila u dom svojih domaćina u Zagrebu, izvjesila ju je na balkon.
Slavni golgeter!
U četvrtak se, kao i uvijek kad dođe u Hrvatsku, otišla pozdraviti s dečkima iz Uvijek vjernih, udruge hrvatskih nogometnih navijača, i samo što od uzbuđenja nije pala u nesvijest. Tamo je bio - Davor Šuker! Ej, Davor Šuker! Onaj slavni golgeter u čijoj majici “Davor Šuker, France 98” ona upravo spava ovih zagrebačkih noći.
Odbijenica ‘vatrenog’!
I sada počinje ona druga hrvatska priča. “Davor je sjedio s dečkima iz udruge”, priča Michaela i nastavlja: “Prišla sam mu i pitala: Gospodine Šuker, da li bih se mogla slikati s vama? Ostala sam šokirana kad mi je predsjednik HNS-a i nekad najljepši golgeter svijeta rekao: Neću se s tobom slikati!
Pitam ga ja: Zašto?
Šuker: Da li si TI pisala knjigu o Ćiri Blaževiću?
Ja: Nisam. Nego o Slavenu Biliću. I tu je opet rekao: Neću se s tobom slikati. A ja njemu ponovo: Zašto ne? Al si bila s Ćirom, jel? Velim da jesam. On je moj prijatelj. I onda me pita: Jesi bila s Romanom (tu se radi o Romani Eibl)?
I ja odgovaram: Jesam. Ona mi je prijateljica. Šta je tu loše? I gospon Šuker još jednom: Neću se s tobom slikati. Na to sam mu rekla: Onda ste licemjer, na što se društvo oko njega nasmijuljilo, a ja sam se okrenula i otišla iz kluba navijača. Rekla sam si da se neću klanjati pred nekim tko ne poštuje svoje navijače”, ispričala je Michaela.
Slikanje za pamćenje
Dan prije hodala sam s Michaelom Savskom cestom. Ona ponosna, s beretkom Gromova, 2. gardijske brigade. U jednom trenu prilazi joj sredovječni gospodin i kaže: “Vrlo sam dirnut, 20 godina nisam vidio tu kapu. Mogu li se slikati s vama?”
Dopustila mu je!
Od susreta s ratnicima do knjige o Slavenu Biliću
Njezini su novi prijatelji hrvatski ratnici i hrvatski navijači, do danas je u Hrvatskoj bila sedam puta, dolazi na utakmice hrvatske reprezentacije, a poslije s velikim pijetetom kreće ratnim stazama, u Vukovaru je bila dva puta i obilazi spomen-domove u Sisku, Petrinji, Županji, Požegi, Brodu, Varaždinu... Prvi je put u Hrvatskoj bila u jesen 2010. kada je, uzbuđena do neba, predala Slavenu Biliću svoju priču o nogometu i ljubavi, inspiriranu upravo mladim i zgodnim hrvatskim izbornikom, priču na stotinjak stranica ispisanu na malo šepavom, ali vrlo razumljivom hrvatskom jeziku te posebno ukoričenu za njezina idola. Bilić ju je pomalo zatečen primio, a autoricu, češku Hrvaticu, kako je i naslovila priču, zagrlio je srdačno za fotografiju za uspomenu.