Donji Kukuruzari, općina od dvije hiljade duša, dražesno mjestašce uz rijeku Sunju, utisnuto među zelene banijske proplanke, posljednjih je nekoliko dana poprište stravične ljudske drame. Načelnik Stipe Šapina, hadezeovac koji je još prije dva tjedna, u prvom krugu izbora za lokalnu upravu i samoupravu, izgubio od esdepeovca Ive Blažanovića, ne želi predati vlast. Izbezumljen od tuge, slijep od suza i ogorčen podlom izdajom birača kojima je predano i nesebično služio posljednje četiri godine, Šapina se zatvorio u kancelariju i ne pušta nikoga.
Policijski šef na megafon ga moli da se urazumi, dva stasita bolničara iz sisačke bolnice nezainteresirano puše kraj kola hitne pomoći, vatrogasci s blistavim aluminijskim kacigama raširili su okruglo čvrsto platno pod prozorom, a okolo čudo svijeta. Znatiželjnici u velikom broju stoje na ulici, derani se uzverali na okolne kestenove. Jedan slastičar albanske nacionalnosti, ugledavši priliku za brzu i laku zaradu, hoda kroz narod grleno nudeći slatko osvježenje, sladoled od vanilije i jagode.
Stipe, čeka te pašticada
“Stipe, vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!”, vikne netko iz gomile pa se svi smiju, ali malo zatim prolomi se krik: “Uzeo je taoca! Šapina je uzeo taoca!”
Blijed, raščupan, s dubokim tamnim podočnjacima, vidno rastrojeni hadezeovski načelnik pojavio se na prozoru, jednom rukom držeći oko vrata nižu debeljuškastu ženu u modromradnom ogrtaču. U drugoj mu ruci spajalica za papir prislonjena na sljepoočnicu nesretne čistačice.
“Zaklamat ću je!”, zadere se Šapina promuklo. “Zaklamat ću je ako me ponovno ne izaberete!”
“Imam troje djece, ne dajte mu da me zaklama!”, vrisne čistačica Ruža.
“Stipe, molim te, razmisli još jednom!”, odjekne metalno glas iz megafona. “Razmisli, to nisi ti. Ako si načelnik općine, nisi ubojica. Stipe, poslušaj me. Pusti institucije da rade svoj posao...”, preklinje šef policije, inače Šapinin prijatelj iz lova, ignorirajući snajperista, koji mu s krova susjedne kuće radiovezom već drugi put javlja da ima čist hitac i samo čeka njegovu zapovijed...
Dobro, priznajem, gdješto sam nakitio ovaj prizor, veći dio opisanoga dogodio se tek u mojoj zločinačkoj mašti, ali tvrdo vjerujem da je pitanje dana kada će netko tko je izgubio vlast napraviti užasnu tragediju s mnogo ljudskih žrtava. Moć je žestok opijat, stvara ovisnost i ostavlja duboke ožiljke na duši.
Osoba kojoj je uskraćen ovaj slatki otrov u apstinentskoj krizi lako bi mogla učiniti štošta zbog čega će poslije zažaliti. Pojava, što znam, nije dosad opisivana u psihološkoj literaturi, na našem jeziku nema priručnika koji će vam pomoći u ovakvoj prilici, profesorica Krizmanić u “Tkanju života” ne bavi se posebno izbornim gubitnicima, ali ti ljudi svakako trebaju nekoga razboritog i suosjećajnog da ih savjetuje što i kako dalje.
Priznajte problem
Vidjeli ste možda Dubravku Šuicu na televiziji prije neki dan, kako se nesretno osmjehivala kada je shvatila da je za koji dan više neće biti dubrovačka gradonačelnica. Nedvojbeno je da ta gospođa sada treba pomoć stručnog, osposobljenog lica. Ili makar da se pridruži nekoj grupi za potporu, negdje na nekakvom narodnom sveučilištu, gdje se jednom tjedno, prije okupljanja brodomodelara, a nakon tečaja transcedentalne meditacije, sastaju luzeri jednakih sudbina.
Sastanci izbornih gubitnika u velikoj mjeri bili bi nalik okupljanjima Anonimnih alkoholičara. I jedni i drugi, za početak, moraju prestati s nijekanjem i otvoreno priznati da imaju problem. Tako bi Dubravka Šuica odmah prvu večer ustala i malo drhtavim glasom, ali odlučno izjavila: “Ja sam Dubravka Šuica, izgubila sam izbore u Dubrovniku!”, na što bi svi uglas rekli: “Dobra večer, Dubravka!” i ohrabrujuće joj zapljeskali.
Uslijedile bi zatim žalosne ispovijedi Ivice Pančića, Slavka Linića, Ivića Pašalića, Zlatka Kramarića, braće Gorana i Mate Granića, redom bivših predsjednika, gradonačelnika iministara, koji bi mucavo, kršeći prste, s dugim mučnim stankama i crveneći od stida, pripovijedali kako i danas, mnogo godina nakon gubitka na izborima, gdjekad i po pola sata sjede u automobilu i tek onda se sjete da nema nikoga tko će pritrčati da im otvori vrata.
“I tada shvatim”, priča Mate Granić, “da ja sam moram otvoriti. Sam samcat. Prođe mi kroz glavu da nema nikoga na ovome svijetu da to učini umjesto mene i ruka mi nekako sama krene prema kvaki. Povučem kvaku, gurnem koljenom...”
“Bravo, Mate!”, vikne Zlatko Kramarić.
“I vrata se otvore!”, završi Granić oduševljeno.
“Aleluja!”, drekne zanosno Ivić Pašalić.
Nakon ovoga potresnog priznanja svi se uhvate za ruke pa pjevaju i plaču i Dubravki Šuici bude lakše u duši. Žena shvati da ima života i nakon silaska s vlasti. Zemlja se i dalje vrti, smjenjuju se godišnja doba, lastavice odlaze i vraćaju se iz toplijih krajeva, a ona nije na čelu Dubrovnika i baš nimalo joj više ne nedostaje visoka funkcija. Može potpuno normalno pričati o tome ako je tkogod zaustavi na Stradunu.
Bolji život
“Igram se s djecom, kuham, izrezujem recepte iz novina, aranžiram suho cvijeće, imam puno vremena za sebe”, kaže ona zadovoljno. “Da ti pravo kažem, život mi je sada puno bolji, bez stresa, bez obaveza, sastanaka, svađa, neugodnih suradnika...”
“A koliko je uopće prošlo otkad više nisi gradonačelnica?”, prekine je namjernik.
“Šest godina, četiri mjeseca i dvadeset sedam dana”, reče Šuica spremno i odjednom brizne u suze.
Moć je opasna droga, njezini tragovi desetljećima se mogu naći u vlasima onoga tko ju je jednom kušao i nitko od njih nikada zapravo ne može reći da je sasvim izliječen. To je svakodnevna borba s demonima ovisnosti. Čovjek je depresivan, razdražljiv i neispavan, a nisu rijetki ni slučajevi da je nevoljnik šenuo pameću pa su ga morali smjestiti u nadležnu instituciju. Bivši gradonačelnik još i danas, u ludnici, svako se jutro pažljivo obrije, veže kravatu preko prugaste pidžame, zamišljeno šeta po odjelu i široko se potpisuje na crtanke drugih pacijenata. “Ako me netko traži, recite da sam na sastanku”, reče on ozbiljno medicinskoj sestri, a medicinska sestra mu zavjerenički namigne.
