ISTRAŽIVAČKI SPECIJAL

TAJNA POSLJEDNJE SMRTNE KAZNE 'Karlovački monstrum nije imao milosti. Morali smo ga osuditi na strijeljanje'

Objavljeno: 28.07.2013

Smaknuće je krajnji domet državne vlasti nad svojim podanicima. Smrtna kazna ponižava ne samo onog na kojeg se primjenjuje, nego i sve one koji u tome sudjeluju.

Sudac Slobodan Božić ovim se riječima obraća prisutnima u sudnici Okružnog suda u Karlovcu. Četvrti je listopada 1983. godine. Sudnica je puna, a ispred suda nalazi se više od tisuću ljudi. Nestrpljivo očekuju presudu.

Ispred njega stoji optuženi, pognute je glave. Božić ga proglašava krivim. Dosuđuje mu najtežu kaznu - smrt strijeljanjem. Pri tome on i njegovi kolege u sudskom vijeću nisu imali namjeru razvijati teorije o tome je li smrtna kazna potrebna ili ne. Smrtna kazna je postojala, postavljena je kao nešto posve izuzetno jer je Ustav proklamirao neprikosnovenost ljudskog života. Vrhovni sud je takvu presudu dva puta potvrdio.

Četri godine poslije, 28. siječnja 1987. godine, u 22 sata predsjednik Okružnog suda pokucao je na vrata samnice karlovačkog zatvora. U njegovoj pratnji su dvojica stražara i liječnik. Ulazak stražara u samnicu osuđenika budi iz sna. Iako još uvijek snen, jasno razumije riječi suca.

- U ime naroda, obavještavam vas da će se smrtna kazna strijeljanjem izvrštiti u roku od četiri sata. Vaša posljednja molba za pomilovanjem je odbijena - kaže mu sudac.

Osuđenik je klimnuo glavom. Pregledao ga je liječnik i ustanovio da je zdrav. Prije nego što je došao u samnicu, predsjednik Okružnog suda u Karlovcu, prema propisima, obavijestio je tadašnji Republički sekretarijat za unutrašnje poslove o vremenu i mjestu izvršenja. Obavijestio je i Republički sekretarijat za pravosuđe i organizaciju upravne vlasti radi određivanja straže iz kazneno-popravnih domova koja će obaviti pokop.

Oko jedan sat poslije ponoći tog 29. siječnja, osuđenik je u vozilu. Ide na stratište. U vozilu su i liječnik i član sudskog vijeća. Osuđenik ima pravo na posljednju želju. Tražio je rakiju. Dobio je konjak, dva decilitra popio je naiskap.

Traži još jednu stvar. Da se novac koji je zaradio u zatvoru preda njegovoj obitelji, odnosno njegovim maloljetnim kćerima. Nakon kraće vožnje, stigli su na Jamadol, nedaleko od karlovačkoga groblja, na mjesto gdje će se izvršiti egzekucija. Osuđeniku se stavlja povez preko očiju.

Streljački vod je spreman. U redu stoji sedam policajaca. Zbog njihove sigurnosti, njihova imena nikad nisu ušla u sudski spis. U rukama su im puške. Prije nego što će preuzeti puške, njihov komandant će ih napuniti mecima. U četiri puške stavit će bojeve metke, u tri puške bit će čorci. Samo jedan od njih bit će dželat. U točno dva sata i osam minuta 29. siječnja 1987. godine, liječnik je ustanovio da je osuđenik Dušan Kosić mrtav. Bila je to posljednja smrtna kazna s izvršenjem u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Dušan Kosić osuđen je zbog hladnokrvnog i okrutnog ubojstva četveročlane obitelji Matijević, supružnika Čede i Slavice i njihove malodobne djece Dragane i Snježane 1. ožujka 1983. godine.

Danas, 30 godina poslije, reporteri Nedjeljnog Jutarnjeg događaj koji je zgrozio javnost bivše države rekonstruirali su uz pomoć sudskih spisa, bilješki istražitelja i sjećanja Karlovčana koji su, svatko na svoj način, ali ne svojom voljom, bili dio ove grozne priče. Pronašli smo gotovo sve živuće aktere događaja. Sjećanja su nekima natjerala suze na oči, nekima nelagodu i osjećaj srama, a od nekih smo doživjeli izljev bijesa, čak i prijetnje. Ali, baš nitko nije ostao ravnodušan na spomen dva prezimena: Matijević i Kosić.

***

Dušana Kosića uhvatila je panika. U kući je obitelji Matijević u karlovačkoj ulici Zagrad i gdje god bi pogledao, vidio je mrtva tijela. Nije znao što da radi kraj ubijenih. Kad je već tako, bolje da sakrijem tragove, pomislio je.

Uzeo je krpu s lavaboa u kupaonici i obrisao sjekiru. Nakon što ju je obrisao, zabio ju je na panj u šupi. Zatim je istom krpom obrisao stepenice koje su vodile do šupe. Uključio je televiziju u dnevnom boravku pa ju je ugasio. Uzeo je drugu krpu s poda i počeo brisati mjesta gdje je hodao u kući.

Zatim je počeo brisati kvake. Potom je sišao u podrum, u šupu te krpom obrisao lokot. Ključ je spremio u džep. Zatim se vratio u dnevnu sobu. Ponovno je upalio televizor. Na televiziji prijenos finala košarkaškog kupa Jugoslavije. Prijenos je iz Bosanskog Broda, a igraju Cibona i Rabotnički. Gleda utakmicu koja je počela u 16 i 45. U isto vrijeme pogledava kroz prozor. Još je dan i još uvijek ima ljudi na cesti. Vidi susjeda kako ruši neko drveće.

Sat vremena kasnije, Karlovac je već bio u mraku. Pali svjetlo u kuhinji i nastavlja s brisanjem hodnika i kvaka. Upalio je i grijalicu. U kuhinji s tranizistora cijelo je vrijeme bio emitiran program radija Karlovac. Na ulici sada nije bilo nikog. Do ulaznih vrata vukao je krpu ispod nogu.

Prije nego što će izaći, čisti nož. Uzima iz kuhinje bocu punu mlijeka. Izlio je mlijeko, a praznu bocu stavio na vanjski prozor. Zatim je zaključao vrata i uzeo ključ. U rukama je imao i ključ lokota od šupe te dvije krpe kojima je uklanjao tragove. Krenuo je u sumrak, a nakon što se udaljio 100 metara od kuće, krpe i ključeve je bacio u jarak.

Svojoj kući u Gornjoj Trebini stigao je oko jedan sat nakon ponoći. Dok je hodao prema svom domu, razmišljao je o samoubojstvu. Bio je uznemiren. Nije mirno spavao. Pred oči su mu stalno dolazile slike mlađeg djeteta obitelji Matijević kako izviruje iz dječjeg krevetića. Gnjusni čin koji je počinio sam sebi nikako nije mogao objasniti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Broj preporuka: 20

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen