FILM BRANKA IVANDE

'Lea i Darija': Malograđanska fantazija o tome ‘kakvi smo bili dok na vlast nisu došli divljaci

Objavljeno: 04.02.2012

Radnja film “Lea i Darija” redatelja Branka Ivande počinje u jesen godine 1939., u još uvijek mirnodopskom Zagrebu. Taj Zagreb doima se poput neke utopijske fantazije ili sanjarije iz lifestyle magazina . Svi ljudi koji napučuju film glamurozni su i lijepi. Zagreb “Lee i Darije” grad je lijepih predmeta, piknika i izleta, neprestanih zabava, klizanja, kuhanog vina, varijetea, jazza i foxtrota. Ujedno, to je grad potpune i bezgranične tolerancije, grad u kojem su jedna njemačka i jedna židovska djevojčica varijetetske zvijezde i prijateljice, a crnomanjasta židovska djevojčica - poput Lee Deutsch - može biti masovno obljubljena scenska zvijezda.

Najsablasnije u fašizmu

A onda se dogodi “ono”. U iduće dvije godine, to “ono” zbrisat će tu idilu. Mala Lea Deutsch bit će arijevskim zakonima prvo prognana iz škole, potom sa scene. Dječje kazalište bit će likvidirano. Mala Lea, njena majka i brat na koncu će biti deportirani u Auschwitz, ona umire putem u stočnom vagonu, a obitelji joj se gubi trag. Njena plesačka drugarica - Njemica Darija Gasteiger - poslije rata će biti prognana skupa s folksdojčerima, i dočekati starost u egzilu u Innsbrucku.

Film “Lea i Darija” kao središnji motiv uzima ono što je najsablasnije u svakom fašizmu: činjenicu da čovjek može biti kriv zbog nečeg što nije birao, a to je vlastiti rod. Kad totalitarni režimi progone angažirane ili provokativne umjetnike, to gotovo pa dođe “normalno”.

Elementarna nepogoda

Ali, Lea Deutsch bila je benigni zabavljač. Ista malograđanština koja je klicala Paveliću voljela je njezine predstave. Njena obitelj ne opire se ustašama, ne pomaže pokret otpora, štoviše: Deutschovi pišu Paveliću pismo, prisežu lojalnost, a roditelji za Leu traže status arijevke zbog zasluga za hrvatsku uljudbu. Čak i to, međutim, nije pomoglo Deutschovima da ne završe u stočnom vagonu. Prikazujući taj paradoks, Ivanda snima film koji se može usporediti s filmom “Comedian Harmonists” (1997) J. Vilsmaiera o najpoznatijem varijetetskom a capella sastava nacističke Njemačke. Comedian Harmonists bili su benigni, feel-good zabavljači, “opijum za narod”. Nacističke su ih supruge obožavale. Ipak, nagrabusili su, jer su među njima trojica bili Židovi, a jedan Bugarin.

‘Nečisti’ muzičari

Ono što, međutim, razlikuje Ivandin i Vilsmaierov film je to što “Comedian Harmonists” ni jednog trenutka ne prestaje biti politički film. On okrutno jasno pokazuje kako se oko “nečistih” muzičara sklapa fatalna zamka, te ogoljuje ironiju kako oni zabavljaju režim i kulturu koja će ih satrti. Te vrste političkog skalpela u “Lei i Dariji” nema ni u tragovima.

“Lea i Darija” film je o jednom genocidu (Židova) i o jednom etničkom čišćenju (Nijemaca) u kojem genocid i etničko čišćenje zapremaju deset minuta, a step i muzika sat i pol. No, čak i onda kad se pokazuje strašni realitet prvih godina NDH, kad predstavlja posljedice rasnih zakona, žute vrpce i zlosilje, ono se u Ivandinom filmu prikazuje kao nešto što je palo s neba, kao elementarna nepogoda, mećava. Nacizam je stigao u Zagreb, a svima je u Ivandinom filmu žao. Žao je učiteljici, žao je kardinalu Stepincu, žao je intendantu Žanku, žao je njemačkoj majci Gasteiger, žao je njenom mužu oficiru Wermachta, žao je čak i ustaši koji je kod Deutschevih prisilno na stanu. Kad čovjek vidi kako je u “Lei i Dariji” svima iskreno žao, postavi se pitanje kako se uopće taj Pavelić dogodio, i jesu li ti zli tipovi u žutim šinjelima s U na kapi sletjeli s nekog svemirskog broda, kao u SF-u. Ni jednom se ne prikazuju izvorišta (svakog, ne nužno hrvatskog) nacizma, usađeni očito i u prijeratnu kulturu.

Mislim da shvaćam koji je tomu i razlog. Naime, “Lea i Darija” nije ni film o holokaustu ni film o etničkom čišćenju Nijemaca koje su otjerali partizani.

Uljuđena Hrvatska

To je prvo i ponajprije film o tome “kako smo mi bili kulturni”, malograđanska fantazija o tome kako je ubava i uljuđena bila Hrvatska dok nisu došli neki divlji seljačine u žutim, a onda i divlji seljačine u zelenim šinjelima. U tom smislu, “Lea i Darija” je hrvatski odgovor na srpski “Montevideo”: film o tome što bismo mi bili da, eto, nisu na vlast došli divljaci.

Meni osobno ta je ideološka premisa filma malograđanski antipatična, ali je ona legitimna. Ono što je njena problematična posljedica jest to što film zapravo nema drame i nema emocija.

Biografska natuknica

Nema drame, zato što su svi ljudi u filmu dobri, bolji ili bezuvjetno bolji, praktički se ne mijenjaju, a jedina koja ima neki dramski luk je njemačka mama Gasteiger ( Linda Begonja). Nema emocije zato što je dominantni predmet ineteresa “Lee i Darije” građanska zabavna arkadija, a čak i sam pogrom Deutschovih odrađen je u završnici eliptički, lapidarno, tek zato što ga se mora navesti kao biografsku natuknicu. Umjesto da bude film suočenja i analize, “Lea i Darija” nažalost je više film samo-laske, nova varijacija na stari domaći motiv o tome kako smo “uvijek bili Europa”. Ali, ono po čemu također “jesmo bili Europa” je i taj stočni vagon koji je tako jako hrvatski - no o tome Ivanda u filmu ne kazuje ništa.

Broj preporuka: 82

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen