Sanja Crnković Pozaić, odnedavno savjetnica ministra rada Miranda Mrsića , izvršna direktorica konzultantske tvrtke BIT i dugogodišnja bivša ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje , govori o planovima Vlade koji bi trebali dovesti do rasta zaposlenosti i lakšeg zapošljavanja. Ističe da treba mijenjati neke odredbe Zakona o radu, ali istovremeno povećati naknade za nezaposlene kako bi ih se motiviralo da pronađu legalan posao. U suprotnome, kaže, procvast će siva ekonomija.
Nedavno ste se suprotstavili premijeru Milanoviću i vašem šefu, ministru Mrsiću. Oni su rekli da bi do 2020. godine trebali zaposliti dodatnih 600.000 ljudi, kako bi do 2020. dostigao cilj EU da imamo zaposleno 75% od ukupnog radno aktivnog stanovništva. Vi se pak rekli da to nije ostvarivo.
- Nisam se suprotstavila šefu. Pitanje novinara bilo je tako postavljeno da je moj odgovor ispao kao da se suprotstavljam. Ja sam ustvari govorila o postizanju cilja. Navodi ministra išli su u pravcu da je 75% zaposlenih radno aktivnih osoba naša želja.
Što je po vama realno?
Postavili smo si cilj da do kraja mandata stopa zaposlnosti dostigne 60% posto jer smo trenutno na svega 53% posto. Zato je 75% do 2020. ostvariv cilj.
Zašto ste se odlučili na ulazak u Vladu?
- Stvorile su se okolonosti za pomak u politici zapošljavanja.
Priznati ste sturčnjak za tržište rada i obrazovanje. Jeste li postavili neke uvjete za dolazak u Vladu?
- Ni za bračne partnere nema garancije da će dugo trajati, pa tako niti za ovu suradnju. Trenutno je situacija s nezaposlenosti vrlo ozbiljna. Dosadašnje reforme za zapošljavanje su upitne zbog globalne krize i naših vlastitih problema koji su godinama stavljani pod tepih. Sada su se različita ministarstva odlučila na suradnju, što je prvi korak da bi se bilo što promjenilo.
Bivša Vlada nije bila spremna na takvu suradnju?
- Ne bih ja kritizirala bivše vlade.
BDP je lani pao za dodatnih 0,4 posto, već treću godinu za redom smo u recesiji, a prognoze govore da će do kraja godine biti 400.000 nezaposlenih. Na koji način u takvim okolnostima mislite povećati zaposlenost?
- Moramo gledati uzroke nezaposlenosti, a to je obrazovni sustav. Tu su konkretni koraci već učinjeni. Izrađuje se nacrt za stručni i kvalifikacijski okvir. Trebat će dosta vremena. Institucije se moraju prilagoditi novoj situaciji. To je za sada još u povojima, jer nemamo još niti Zakon za kvalifikacijski okvir, koji bi trebao biti gotov do kraja godine. Neće više biti moguće da se upisne kvote u školama i fakultetima određuju ad hoc, nego će se određivati po potrebi za određenom strukom. Ljudi će morati natrag u klupe. Trebaju nam obrazovani ljudi.
Ali obrazovani ljudi bježe iz Hrvatske?
- Zato što ne vjeruju da će naći posao u Hrvatskoj. Ljudima treba pružiti viziju i nadu. Frapantno je da mladi završavaju krive struke. Primjerice, u Virovitičkoj županiji 22 ljudi je završilo računarstvo, a postoji samo jedno radno mjesto za tu struku. Tako mlade ljude osuđujemo na propast. Pa 17 posto visokoobrazovanih rade kao konobari ili neke sezonske poslove! Odmalena djecu treba učiti da se razvijaju, da konkuriraju, natječu, nema više sigurnosti kakvu su imali njihovi roditelji.
Postoji li magično rješenje za rast zapošljavanja u kratkom roku, do kraja ove ili iduće godine?
- Ne postoji. Svaka politika koja se bude bavila nezaposlenošću ima dugoročnu i kratkoročnu komponentu. Promjena obrazovnog sustava neće stvoriti radna mjesta preko noći.
Što se tiče dugoročnih mjera, tko i kako može znati koji će poslovi biti traženi za 10 ili 20 godina i na temelju toga mijenjati obrazovni sustav?
- To je teško pitanje. Svaka se zemlja suočava s tim problemom zbog globalizacije i brzih promjena na tržištu rada. Bitno je da budemo na tragu budućih kretanja. Mi moramo konačno odlučiti gdje želimo biti i kako tamo doći. Ključno je odrediti u čemu je Hrvatska dobra da bi konkurirala na svjetskom tržištu. Danas mi to još ne znamo i svi planovi su ad hoc.
Planove nekih županija da zaposle ljude kroz razvitak ekološke poljoprivrede ste nazvali “popisom želja”. Zašto?
- Skoro sve županije su iskazale interes za ekološku poljoprivredu. To i turizam im je velika fascinacija, a reindustrijalizacija veliko razočaranje i zato tu vlada veliki otpor. Ekološka proizvodnja hrane nije loš cilj, ali resursi za razvoj ekološke poljoprivrede su oskudni, ponajprije ljudski resursi. Za to trebaju nove tehnologije, nova nekonvencionalna znanja, za što stanovništvo nije pripremljeno. Za to moramo zadržati mlade u poljoprivredi, pogotovo kada nema puno alternativnih opcija za zapošljavanje.
Vi ste za reindustrijalizaciju unatoč činjenici da tu vlada strašna konkurenciju u svijetu?
- Jesam, i to iz vrlo konktretnog razloga: jako mnogo ljudi ima znanja iz industrije, što je produkt bivšeg radoblja. Možemo biti konkurentni, ali samo ako se specijaliziramo. U brodogradnji, primjerice, imate ljude koji imaju dobra znanja i vještine. Kao investitor, takve ljude možete iskoristiti za proizvodnju nekog drugog proizvoda, koji je konkurentan.