ISPOVIJEST ALPINISTA

STIPE BOŽIĆ 'Morao sam donijeti najtežu odluku: Ili ćemo svi umrijeti ili ću prijatelja ostaviti u snijegu...'

Objavljeno: 16.02.2014

Bio je lipanj 1993. godine, ekipa je željela osvojiti vrh K2, drugi najviši vrh svijeta! Međunarodnu ekspediciju sačinjavali su Slovenci, jedan Šveđanin, jedan Meksikanac, jedan Englez i Stipe Božić iz Hrvatske. Šaroliko društvo; iskusni alpinisti. Slovenci su bili organizatori. Bio je to jedan od pokušaja Stipe Božića da se popne na tri najviša vrha na svijetu, a ostali su željeli osvojiti neki od 14 vrhova preko osam tisuća metara. Na kraju je to ispao najdramtičniji događaj u dugačkom i burnom Božićevom životu.

Stipe Božić penje se po “svjetskim brdima” (kako alpinisti od milja zovu najviše planinčuge) od kraja 60-tih godina prošloga stoljeća, odnosno od svoje sedamnaeste godine. Dvaput se popeo na Mont Everest, najviši vrh svijeta, 1979. i 1989. godine. Potom je odradio projekt “Sedam vrhova”, popeo se, dakle, na najviši vrh svakog kontinenta na Zemlji, a zatim je obišao sve pustinje i svete planine svijeta, sve to dokumentirajući knjigom i filmom. No, ništa se ne može mjeriti s tragedijom i dramatičnom borbom za preživljavanje koju je opisao u upravo objavljenoj knjizi “K2, trijumf i tragedija” u izdanju VBZ-a.

- Sretan sam da sam nakon toliko iskustva živ i zdrav. Statistike nisu na mojoj strani, gotovo 60 posto moje generacije svjetskih alpinista nije dočekalo smrt u krevetu. Sad idem samo na jednostavnije izlete do podnožja planina - ističe danas 63-godišnji Božić, koji je za Nedjeljni rekonstruirao taj događaj.

Planina K2 nalazi se na granici Pakistana i Kine, spada pod planinski lanac Karakorum, koji je, pak, dio velikog planinskog masiva Himalaje. Kamionima su krenuli iz Islamabada, preko mjesta Skardu do mjesta Askole. Dalje je ledenjak Baltoro, jedan od najdužih ledenjaka na svijetu. Po njemu ne idu ni kamioni, ni mazge, ni himalajsko govedo. Samo čovjek. Uslijedilo je 20 dana pješačenja; alpiniste je pratilo 350 nosača.

Stipe Božić

Nosači idu ledenjakom, od mjesta Askole do baznog logora koji se postavlja na 5400 metara visine, odnosno u podnožju planine K2 (domaći naziv joj je Chogori).

Ledenjak Baltoro spada pod Pakistan, a vrh K2 je između Kine i Pakistana. Pješači se između osam i deset sati svaki dan. Bez obzira na niske temperature, nosači hodaju poluodjeveni, tegleći 30 kilograma opreme. Oni su narod Balti, iz pakistanske provincije Baltistan. Riječ je muškarcima svih dobi, mladi, stari, djeca ... Nošenjem zarade dva dolara dnevno. I dječak od deset godina može postati nosač. Dugotrajno pješačenje za njih je, naime, svakodnevica. Budući da nema prometnica, ti ljudi stalno pješače. Riječ je o velikim, trusnim, planinskim područjima s ogromnim rijekama. Povezati modernom infrastrukturom takvu konfiguraciju terena bio bi izazov i za ekonomski mnogo jače države, primjećuje naš alpinist.

Bezbroj je dolina s obje strane rijeke Ind. Mnoga sela nemaju škole, ili ako imaju, jedan učitelj je na više razreda. Roditelji se bave primitivnom poljoprivredom i stočarstvom; đaci pješače. Budući da se posljednjih 50-tak godina pojavio alpinistički turizam, jedan dio muškaraca krenuo je u nosače. Područje oko K2 je najfrekventnije, izazov za avanturiste. U tim je dolinama dvadesetak, tridesetak sela. Ljudi žive u kućicama od kamena i blata. Griju se drvom, nose odjeću od tradicionalnih platna, vune, lana i pamuka. Nosač zaradi dva dolara dnevno, njegovoj obitelji to dobro dođe. Kad uleti koja jača tura, dječaci izostaju iz škole. Pa što je to, ne’š ti što će se učitelj ili ministar obrazovanja naljutiti, valja preživjeti, napominje Stipe.

K2 je u gorju Karakorum koje siječe rijeka Ind, a iza rijeke, s istočne strane, počinje Himalajsko gorje. Budući da je tu i pokrajina Kašmir, ratna zona u kojoj se godinama spore Pakistan i Indija, odnosno visoki ledenjak na kojem je najviša bojišnica na svijetu, svako malo čuje se puškaranje i grmljavina topova. Ponekad to područje i zatvore, pa alpinisti ne mogu ići gore. Stipe Božić četiri je puta bio u Pakistanu, nijednom mu se, kaže, nije dogodilo da je morao otići neobavljena posla.

Alpinisti K2 smatraju najtežim, najvećim, najopasnijim izazovom.

Nosača je oko 350, naredna tri tjedna činit će im društvo na ledenjaku. Na pet tisuća metara visine čovjeka najčešće dočeka nevrijeme. Snijeg, ledeni vjetar, mećava, međutim, hodanje se ne prekida. Ujutro se kreće rano, sa svitanjem. Pripremi se čaj i hrana koju će jesti po putu, jer kasnije nema stajanja za kuhanje. Samo kratki odmori. Nakon osam do deset sati hoda, predvečer se podignu dva logora: alpinisti svoj, nosači svoj. Preciznije, nabiju nekakve kolce i rastegnu tegnu. Na ledenjak poslože vreće. Neki legnu, neki čuče i tako spavaju. Otporni su, navikli su na surove uvjete. Sa sobom nose drva i hranu, brašno, žito, čaj ...

- Za nas je najveći problem ako oni na pola puta počnu štrajkati. To je vrlo zeznuta situacija. Kako izgleda pobuna nosača? Skupe se u stranu i vidiš da nešto ne štima. Ako te ostave na tom ledenjaku, ti si nigdje sa svom tom opremom. Napeta situacija nekad zna trajati satima, nekad izgubiš cijeli dan, iživciraš se. Ekspediciji svaki dan mnogo znači. Štrajkaju jer traže tri dolara dnevno. Procijene koliko je koja ekspedicija potkožena. Od Amerikanaca traže i pet dolara dnevno. Imali smo sreću da je taj put nakon nas dolazila američka ekspedicija, tako da su htjeli što prije nas obaviti i vratiti se Amerima, pa nisu imali vremena za štrajk - opisuje Stipe Božić.

- Nosači znaju biti vrlo tvrdoglavi, pritom ništa ne smiješ na silu. Većina ih ima oružje, nose kalašnjikov i za obračun sa susjedima. U Pakistanu je to dio svakodnevice, dobro je da se kalašnjikov nađe pri ruci - kaže Stipe.

Država Pakistan, njihovo Ministarstvo turizma, svakoj ekspediciji dodijeli časnika za vezu. To je čovjek iz pakistanske vojske, on pazi na odnos alpinista i lokalnog življa. Jasno, on arbitrira i u štrajkovima nosača.

- Časnik za vezu redovito je potkupljiv, srećom, mi imamo više da ga potkupimo. Plaćamo ga 15-tak dolara dnevno i još mu ponudimo povišicu. Inače, moja taktika s nosačima je sljedeća: svaki dan je isplata male svote novca, a preostali, najveći dio dobivaju na kraju puta. Tako se štitimo da nas ne ostave na pola puta - kaže Božić.

Časnik za vezu ekspediciju provuče kroz sve rampe i vojne kontrole (inače, potrebne dozvole prethodno se nabave u Europi: dozvola pakistanskog Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva turizma). Dvadesetak dana pješačenja podrazumijeva hodanje kroz suhe predjele, zatim dolazi morena (naziv za teren od leda i kamenja) i zadnja trećina puta je čisti snijeg i led.

Bazni logor postavlja se na 5400 metara nadmorske visine.

Radioveza bio je voki-toki, kasnije su nabavili satelitske telefone. Danas se koriste satelitski mobiteli, obični mobitel, naime, ne love signal ni u dolini, kamoli na ledenjaku. Međutim, 1993. godine ništa nismo imali, kaže naš alpinist.

Bazni logor sastoji se od velike kuhinje u kojoj jela sprema provjereni kuhar i tri njegova pomoćnika. Cijeli dan tope led kako bi dobili vodu. Zbog nedostatka kisika, hrana se čovjeku počinje gaditi, a mora jesti.

- Zato pripremamo jela koja zaista volimo, nosimo Podravkine juhe, pršut, štogod je moguće više hrane iz kuće na koju smo navikli - tumači Božić. Nakon dva dana napušta se bazni logor, rasporede se u grupe po dvoje ili troje, i podignu visinski logor. Do vrha K2 napravili su četiri visinska logora.

Stipe Božić

Prvi, logor jedan, na visini je od 6000 metara, temperatura je oko minus 10. Ondje su postavili dva šatora, kratko su se zadržali radi prilagodbe i vratili se natrag u bazni logor. Narednih nekoliko dana u baznom logoru u organizmu se odvija proces prilagodbe koji radi za nas, tumači Božić. To znači da se organizam počinje navikavati na život bez dovoljno kisika.

Na šest tisuća metara visine kisika je 60 posto, a na osam tisuća metara visine svega 20 posto. Već iznad 4000 metara čovjek počne osjećati tegobe, glavobolju i malaksalost. Tek idući put prespava se u logoru 1.

- Alpinisti se razbolijevaju od visinske bolesti. Simptomi su jaka glavobolja, malaksalost, gubitak apetita, a u akutnim slučajevima oticanje mozga i pluća - opisuje Božić.

Iz logora 1 uslijedio je žestoki uspon narednih 800 metara. Treba pronaći put i rastegnuti uže potrebno za lakši povratak. Taj dio dobro im je išao. Na 6800 metara visine podigli su visinski logor 2. Od njega do baznog logora bio je cijeli dan hoda! Vratili su se u bazni i naredna dva dana odradili proces prilagodbe. Treći dan uslijedio je veliki posao: penjanje do logora 1, spavanje, penjanje do logora 2, spavanje, penjanje do 7300 metara visine, na kojem se postavlja logor 3. Nakon toga opet vraćanje u bazu. Ritam ekipe je prilagođen, u jedan šator u visinskom logoru stane troje ljudi. Tri šatora je u svakom visinskom logoru, što znači da u istom trenutku logor može primiti najviše devet ljudi.

Na visinama od sedam i više tisuća metara nema životinja. Samo ptice. Preciznije, orlovi, čavke i ponekad ždralovi. Jedino oni prelijeću te grebene, jedino njih mame tolike visine. Što se, na tolikim visinama i s takvim pogledom, odvija u čovjekovoj glavi?

- Čovjeka preplavi umor i zadovoljstvo. Okreneš se, dočeka te veličanstven pogled, tisuće vrhova ... kao da si na dnu nekog mora, a vrhovi su valovi... neopisiv osjećaj. Onda te preplavi divljenje. Neke vrhove prepoznaš otprije i osjetiš neopisivu sreću - govori Stipe pomalo zaneseno.

Padina na kojoj su trebali podići logor 3 bila je vrlo opasna. Odlučili su iskopati jamu u koju za početak stane dvoje ljudi, a oni koji dođu iza njih, malo će je proširiti. Na pod jame ide prostirka, i na nju vreće za spavanje. Nije hladno, upališ kuhalo i malo zagriješ jamu, a i snijeg je dobar izolator, tumači Božić.

Te su večeri u jami (logoru 3) prespavali on i Slovenac Viki Grošelj. Dan ranije ondje su bili Meksikanac Carlos Carsolio i Slovenac Zvonko Požgaj, koji su cijelo vrijeme trebali biti dan hoda ispred njih i koji su trebali podići logor 4 na 8000 metara. Požgaj i Carsolio procijenili su da Stipu i Vikija treba pričekati u logoru 4, pa će se zajedno popeti na vrh, na 8611 metara.

- Pogreška. Jer, sad nas je u logoru bilo četvero. A on ima samo jedan šator u koji stanu dva odrasla čovjeka. Nastao je veliki problem. Zbili smo se u šator, nismo mogli kuhati, noć smo proveli polusjedeći, gotovo nismo ni oka sklopili - opisuje Božić.

Ujutro su nastavili uspon. Dvjesto metara prije vrha vrijeme se naglo počelo kvariti. Oko vrha se nakupio oblak koji alpinisti nazivaju riba - znak da dolazi nevrijeme. Počelo je puhati, dizala se oluja. Prema vrhu su išli bez dodatnih boca s kisikom. Vrijeme se dramatično pogoršavalo, puhalo je sve žešće i gotovo ništa se nije vidjelo. Odlučili su da će se penjati do 14 sati, jer trebalo se vratiti za dnevnog svjetla.

- Oko 14.30 sati došli smo jedan metar od vrha K2. Ali, na sami vrh nismo se popeli jer bi nas bacio vjetar. Vrh smo taknuli rukom. Pri silasku, snijeg je padao i padao. Od oblaka i magle ništa se nije vidjelo. Zvonko i Viki bili su malo ispred nas, u jednom trenutku smo ih izgubili. Oko 17 sati Carlos i ja smo zalutali, nismo više znali gdje smo. Spuštao se mrak, stajali smo na rubu neke strašne stijene, pojma nismo imali u kojem smjeru je logor - prisjeća se naš alpinist.

Ludi vjetar i snijeg nisu im ostavljali izbor. Morali su noć provesti na otvorenom.

- Mnogi alpinisti doživjeli su tzv. bijelu smrt. Tijelo se pothladi, sva se krv povuče u središnje organe, živčani sustav ostane bez osjetila i čovjek počne halucinirati. Kako tijelo sve više gubi toplinu, čovjek pada u san i umre u snu. Najljepša smrt - nasmijao se Božić i brzo dodao:

- Šalim se, ne znam, nisam doživio bijelu smrt, ali bio sam blizu - kaže. Carlos i on imali su tanko platno kojim su se pokrili. U tom trenutku, na klisuri pod snježnom olujom, logor 4 činio se kao hotel s četiri zvjezdice. Drhtali su šćućureni jedan uz drugoga i čekali da prođe noć. A noć je prolazila polako. Zbog opasnosti od bijele smrti, kaže Božić, ne smiješ zaspati.

- Ako ti kolega klone glavom, trgneš ga, pa onda on tebe. I tako cijelu noć na kosoj stijeni, u nemogućim uvjetima - iznosi alpinist.

Pred jutro se oluja malo smirila, bolje se vidjelo i tek tada su mogli promotriti stijenu na kojoj su proveli noć. Bila je to kosa, granitna ploča, ispod koje je zjapila provalija duboka dvije tisuće metara. Po dobroj vidljivosti logor 4 nije bilo teško naći. U njemu su već bili Viki i Zvonko, a iz logora 3 stigla su još dvojica kolega: Boris Sedej i Boštjan Kekec. O njihovom usponu na vrh nije bilo govora; trebalo se, zbog nevremena, što prije spustiti u dolinu. Odluku su brzo donijeli: prvi idu Viki i Carlos, slijede ih Stipe i Zvonko, a iza njih kreću Boris i Boštjan.

- No, vidimo da Boštjan nije dobro. Počeo je pokazivati simptome visinske bolesti: boja mu se promijenila, oči iskolačile, a na usta mu je krenula pjena. Legao je na pod i počeo hroptati. Sve to ukazivalo je na otok mozga i pluća. Nas trojica nismo ga uspjeli dići s poda. Nekako smo ga odjenuli, ali nismo ga mogli izvući iz šatora. Na radiovezi imali smo liječnika. Čovjek u takvom stanju maksimalno može poživjeti dan, dva. Boštjana je trebalo što prije spustiti u dolinu i dati mu kisik. Cijelu noć smo ga pokušavali osoviti na noge, nismo uspjeli. Počeo se gubiti, nije odgovarao na pitanja. Pripremili smo hranu i vodu, ujutro ga vezali u neku vreću i počeli vući po snijegu. Bili smo u logoru 4, trebalo je stići do logora 3. Magla, on polumrtav, vučemo njegovo tijelo koje zapinje po snijegu.

Boštjan Kekec

Oko 12 sati klonuli smo od umora, a prošli smo svega sto metara. Znači, s 8000 metara visine, spustili smo se na 7900 metara. Strašno! Trebalo je donijeti odluku, ili Boštjana Kekeca ostavljamo, pa će se trojica pokušati spasiti, ili ćemo sva četvorica umrijeti u planini. Bio sam najstariji, a vođa ekspedicije Tomaž radiovezom mi je rekao ‘Stipe, ti odluči’. Počele su velike strmine. Okrenem se i učini mi se da se Boštjan pomaknuo u vreći. Nastavili smo ga vući još sat vremena, oko 13 sati smo stali i provjerili može li na noge. Bio je ukočen. Umro je dok smo ga vukli. Sad smo nas trojica trebali prije noći naći put. Opasno je ako se digne nevrijeme, opasno je da ne kreneš u krivom smjeru i zalutaš u Kinu ... - iznosi Stipe Božić nevjerojatnu avanturu.

Znakove koje su postavili pri usponu olujni vjetar davno je porušio. Spuštali su se polako, cik-cak, jedan iza drugoga. Jedva su uočili jamu u kojoj se nalazio logor 3. U jami je Zvonko Požgaj ustanovio da mu se smrzlo svih deset prstiju na rukama. Boris Sedej dobio je teške ozebline po nogama i upao u depresiju. A Stipe Božić dobio je tzv. snježno sljepilo.

- Ultraviolentne zrake i ledeni kristalići koje je nanosila oluja oštetili su mi očnu rožnicu. I tako smo nas tri bogalja bili u logoru 3 na na 7300 metara visine. Ništa nisam vidio, samo bijele mrlje, bijeli mrak - iznosi Božić.

Vrijeme se nije smirivalo. Srećom, niz strminu ih je dočekalo uže koje su postavili pri usponu. No, Zvonko sa zaleđenim prstima nije mogao primiti uže. Stipe ništa nije vidio, a treći kolega Boris, osim što je imao zaleđene noge, upao je u tešku depresiju. Psihički slomljen, nije mogao surađivati s ostatkom tima; poluodsutno se vukao.

- Od komada konopa napravio sam omču u obliku osmice i zakačio je za postavljeno uže. Trebali smo se spuštati niz tu omču koja je klizila niz uže. Omču vežeš oko pojasa i pomaže ti da ne sklizneš. Ali, Zvonko se ni za što ne može uhvatiti, a ja slijep. Budući da su moje ruke bile zdrave, ja sam njega spuštao, a on mi je odozada govorio, sad lijevo, sad desno, tu je strmina, tu skok. To je nešto što se ne da prepričati, na onim visinama slijepi pomaže kljakavom čovjeku bez udova. Treći kolega nekako se vukao, potpuno klonuo duhom i tijelom - opisuje Božić.

Do večeri su stigli u logor 2. Tu ih je, s bocama kisika, dočekao Šveđanin Goran Krop. Prespavali su, a idućeg jutra Stipi se polako počeo vraćati vid. Domogli su se logora 1 i potom krenuli do baznog logora. U bazi su dobili hranu, infuziju i lijekove.

Po Zvonka Požgaja stigao je helikopter. Prevezli su ga u bolnicu u glavni grad Islamabad, gdje su mu liječnici odsjekli svih deset prstiju. Nakon četiri dana Stipi se vid u potpunosti vratio. Nosači su ih čekali, krenuli su onim istim ledenjakom put doline.

Šveđanin Goran Krop, međutim, nije htio u dolinu. Budući da se vrijeme popravilo, želio se popeti na K2. Krenuo je s jednim engleskim kolegom i uspio je. Putem, međutim, nije naišao na tijelo Boštjana Kekeca. Oluja ga je maknula, zatrpao ga je snijeg. Veličanstvene planine, koje čovjek vođen nekim posebnim adrenalinom pokušava osvojiti, mnogima postanu grob.

Broj preporuka: 122

Više o...

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen