Prtljaga ostala u Kostariki

Odlaskom s jedinstvenog otočja Galapagos vraćamo se na kontinent u Guayaquill. Tijekom leta saznajemo da avion odmah nastavlja put za Quito pa brzo odlučujemo da se dio nas pokuša 'prošvercati' kako bismo uštedjeli na kartama. Plan uspijeva pa Ines i Dado završavaju kao slijepi putnici u glavnom gradu Ekvadora, dok Dvina, Darko i Boris stižu sljedećim letom. Iz Quita letimo za Panama City, glavni grad Paname.

Prijestolnica Paname u kojoj obitava oko 700.000 stanovnika jedan je od najživopisnijih gradova centralne Amerike. Osnovao ga je davne 1519. godine španjolski guverner Pedro Arias de Avila, a ubrzo postaje važan trgovački i religijski centar španjolskog kolonijalnog doba. Zlato je u najvećoj mjeri zaslužno što ga je 1671. godine čuveni gusar Henry Morgan sravnio sa zemljom.

Danas je Panama City moderan centar internacionalnog bankarstva i trgovine, a noćni život grada smatra se jednim od najboljih u regiji. Smještamo se u hotel Colon, kolonijalnu građevinu u kojoj hotel posluje već punih 90 godina (vjerojatno od tada nije obnavljan), a nalazi se u najstarijemu dijelu grada.

Taksisti i okolni prolaznici nisu baš bili oduševljeni što nismo poslušali njihov savjet i ostali podalje od tog, kako tvrde, najopasnijega dijela grada. Casco Antiguo u vodičima slovi kao fascinantno mjesto, ali izuzetno opasno čak i po danu pa svi preporučuju taksi makar i za tri minute hodanja. Nismo poslušali vodiče, već se upuštamo u noćnu šetnju kako bismo nabavili zalihe ruma koje su nam već bile presušile. Ostajemo iznenađeni vrevom života na ulicama, a nakon što smo nabavili rum, iznenađuje nas i dostupnost i količina kokaina na ulicama. Nakon malo istraživanja doznajemo kojim putevima i načinima ta najraširenija droga dolazi iz Kolumbije do Paname i kako putuje dalje.

Nakon uzbudljivog dvodnevnog druženja sa stanovnicima prijestolnice, odlazimo u provinciju Darien na jugu Paname. Darien je mjesto gdje prestaje bilo kakva prometna povezanost između Centralne i Južne Amerike i, literarno rečeno, ovdje je kraj ceste! Džungla je toliko gusta i neprohodna da ju je između Kolumbije i Paname moguće prijeći jedino zrakom.

Neki dijelovi Dariena iznimno su opasni. Putevi, kad i postoje, nepouzdani su i nisu označeni. Svaka pomoć, posebno liječnička, vrlo je daleka i spora. Mnogo autora i putopisaca smatra da ste gotovi ako se ovdje izgubite. Potencijalne opasnosti su malarija, ugrizi zmija i nepredvidive rijeke. Najopasniji su ipak ljudi. Naime, područje je rizično za strance jer je glavni koridor ilegalnih imigranata iz Kolumbije. Narko-putevi vode kroz Darien, ali najopasnije su gerilske paravojne skupine iz Kolumbije koje Darien koriste kao svoje skrovište. Sve u svemu - Darien nije baš najprivlačnije odredište za strance. Dodamo li tome reakcije ljudi kojima smo rekli kamo idemo, nismo se baš najugodnije osjećali!

Ipak, krećemo terencem prema Puerto Quimbi, mjestu iz kojega je jedino čamcem moguće dohvatiti La Palmu. La Palma je najveći grad Dariena, naselje na vodi gdje oko 2000 stanovnika živi u sojenicama. Noću stižemo u 'grad' i oduševljavamo se duhom tog malog ribarskog mjesta.

Sljedeće jutro dogovaramo prijevoz čamcem do mjesta Sambu nedaleko od ušća istoimene rijeke. Sambu je početna točka svih putovanja u unutrašnjost Dariena, a naše odredište je indijansko selo Jingurudo. Prema njemu krećemo drvenim kanuom kojim vješto upravljaju dva Embera indijanca. Nakon petosatne vožnje uzvodno, tijekom koje smo nebrojeno puta iskakali iz kanua kako bismo prošli plićak, po mrklome mraku stižemo u selo.

Nakon neprospavane noći na drvenom podu sojenice, jutro donosi malo razočaranje - indijansko selo izgleda potpuno nestvarno. Nismo očekivali da ćemo nakon dva dana putovanja u potpunu divljinu naići na telefonsku govornicu i betonski put koji prolazi središtem sela! Trojica stanovnika, koji su kroz prašumu krenuli do rijeke ispirati zlato, pozivaju nas da im se pridružimo. Početno razočaranje džunglom ubrzo nestaje!! Mačeta je obvezna u šetnjama prašumskim putevima. Nakon 15 minuta krčenja puta i dosadnih mrava kojima su se svidjele naše noge, stižemo na rijeku.

Nakon prvih, neuspješnih, pokušaja ispiranja zemlje, krećemo nizvodno, a naša očekivanja da ćemo zaista pronaći zlato postaju sve manja. Novi pokušaj urodio je plodom nakon pola sata. Zlatom su najviše bili oduševljeni Dvina i Dado, koji se više nisu micali od tragača za zlatom. Nakon još pola sata u svojoj kolekciji imali su malu količinu 22-24-karatnoga zlata iz rijeke.

U povratku upoznajemo neobične plodove i biljke prašume te se vraćamo kanuom nizvodno do Sambua. Slijedi jutro iščekivanja aviona, koje se pretvara u dan iščekivanja (Air Panama, kompanija kod koje smo kupili avionske karte, ni sama nije znala kad avion dolazi!?). S pilotom, koji je pokazao svu raskoš talenta dok je slijetao na malu prašumsku pistu, polijećemo za Panama City. Dalje jurimo za Puerto Viejo de Talamanca u Kostariki, a iz njega u glavni grad Kostarike, San Jose. Dva dana poslije i 22 stupnja Celzijeva manje - u Madridu smo. Ovdje nas je dočekalo iznenađenje i frustrirajuće natezanje s osobljem Iberije (španjolske zrakoplovne kompanije) jer smo ustanovili da nam nisu dopremili prtljagu!! Uzalud - sve je ostalo u Kostariki. Razočarani i ljuti letimo za Beč i naposljetku stižemo Zagreb.

Dopuna: prtljaga je stigla u Zagreb, ali je većina stvari bila razbijena ili potrgana, a uočili smo i da su se vjerojatno carinici poslužili kostarikanskim i kolumbijskim suvenirima - kavom i glinenim maskama koje su nam nedostajale!

Bliski susret s morskim psima

Dvije ekipe konačno su se uhvatile u Guayaquilu. Iako Quito nosi titulu glavnoga grada Ekvadora, Guayaquil ima dvostruko više stanovnika - oko 3 milijuna.

Dva se najveća grada znatno razlikuju po karakteru. Quito je smješten na nadmorskoj visini od 2700 m i okružen je Andama, a Guyas, kako ga popularno zovu, uživa pravu tropsku klimu pacifičke obale. Iz toga proizlazi i različit fizički izgled ljudi. U Quitu ima više stanovnika izvornog indijanskog podrijetla, dok u Guayasu prevladavaju mestici.

Nakon što smo se našli u hotelu u središtu kaotičnog Guayasa, odmah smo se bacili u potragu za turističkim agencijama koje organiziraju aranžmane za otočje Galapagos.
Put se može organizirati i u Quitu, ali u Guayasu ima veći izbor agencija. Teoretski je moguće uplatiti aranžman i iz Europe, no to je skuplji način bez fleksibilnih mogućnosti.

Galapagos je jedno od onih mjesta na svijetu koja spadaju pod kategoriju 'mjesta koja morate vidjeti'. Kad je Unesco 1978. počeo sastavljati listu zaštićenih spomenika kulturne i prirodne baštine, otočje Galapagos bilo je odabrano među prvima. Galapagos je izniman svjetski ekosistem koji je nastao zahvaljujući izoliranosti otočja (1000 km od obale Ekvadora, na Ekvatoru).

Dvanaest većih i 12 manjih otoka čine oceansku otočnu skupinu koja je vulkanskog podrijetla, što znači da nikad nije bila povezana s kopnom. Sve životinje su na neki način morale doći do udaljenih otoka prije više milijuna godina (osim onih koje je doveo čovjek) i prilagoditi se novim uvjetima. Tu je sva ljepota evolucije isplivala na površinu i kao paradigmatski primjer poslužila Charlesu Darwinu da sredinom 19. st. objavi 'Podrijetlo vrsta'. Darwin je na otočju proveo samo pet tjedana, a kad je došao s 'Beagleom' 1835. imao je tek 25 godina.

Galapagos je doživio nagli bum u turizmu u posljednjih 20 godina. Danas već postoje tri aerodroma na otočju na kojem živi 20.000 ljudi. Istraživanja su pokazala da je čovjek već uzrokovao nestanak pet posto životinja otkad se pojavio prije 500 godina kad je otočje slučajno otkrio prvi panamski nadbiskup koji se uputio iz Paname prema Peruu.

Prosječan posjet Galapagosu od tjedan dana stoji otprilike 1500 dolara. Za bilo kakav doživljaj trebalo bi izdvojiti barem četiri dana. Imali smo sreće i naletjeli na 'last minute' aranžman na brodu luksuzne klase za dvostruko nižu cijenu. Posjetili smo najstariji otok Espanola gdje se po bijelim pješčanim plažama izležavaju morski lavovi. Na strmim obroncima otoka gnijezde se ptice 'blue-footed boobie', koje su jedan od simbola otočja. Prepoznatljive su po smiješnim plavim nogicama. Endemske morske iguane griju se na crnim vulkanskim stijenama, a kako su i one crne boje, treba biti pažljiv da ih se ne zgazi. Životinje na Galapagosu navikle su na život bez predatora, tako da smo im se mogli nesmetano približavati, što je bio poseban doživljaj.

Nakon otoka Espanola, sljedeći je na itineraru bio otok Floreana gdje se nalazi jedno od najboljih mjesta za ronjenje zvučnog imena Devils crown. Radi se zapravo o vrhu vulkana koji viri iz mora i izgledom podsjeća na krunu, po čemu je i dobio ime. Vražji je zato jer crne oštre stijene izgledaju vražje opasno, pogotovo za pomorce. Vodič nas je prije ronjenja upoznao s vrstama riba koje ćemo vidjeti. Čest gost je i galapagoski morski pas koji u principu ne napada ljude pa se nismo imali zbog čega brinuti. Čim smo stavili maske i zavirili pod površinu, eto ti morskih pasa. Bili su ispod nas. Vrebali su plijen na dnu mora. Ubrzo smo se navikli na njihovu blizinu, ali nije nam bilo svejedno kad ih se odjednom okupilo 10-ak ispod nas. To je bilo dovoljno da se većina ekipe povuče natrag na brod, ali Dvina i Dado ostali su još malo praviti društvo simpatičnim ribicama...

Bogota: Dali smo mat i dobili šah!

Prije odlaska iz Bogote naletjeli smo na umjetnički shop pun ručnih radova, a vlasnik je Libanonac koji je prije 15 godina pobjegao u Kolumbiju. Kad je vidio da nam je za oko zapeo prekrasan ručno rađeni (vrlo skupi) šah - ponudio je da odigramo partiju, a pobjednik uzima sve: novac ili šah!

Prihvatili smo ponudu, a nakon neizvjesnih pola sata - šah se nalazio u našem ruksaku! Libanonac je postao uzrujan i ljutit, a mi smo ubrzano napustili shop.

Odlazimo iz Bogote i letimo na jug za Pasto - ne baš previše inspirirajući grad od 400.000 stanovnika. Ipiales je važan jer je jedno od rijetkih sigurnih mjesta iz kojeg stranci mogu prijeći granicu. Sređujemo prijevoz za Ipiales - mali grad na samoj kolumbijsko-ekvadorskoj granici te drugog dana ulazimo u Ekvador.

Nakon fascinantne vožnje planinskim dijelom Panamericane (interkontinentalna cesta koja povezuje Aljasku s Južnom Amerikom) stižemo u Quito - glavni grad Ekvadora.

Povijest ovoga grada datira još iz prešpanjolskih vremena. Do vremena kada su Španjolci stigli u Ekvador (oko 1526.), Quito je već bio glavni grad kraljevstva Inka.

Gradom dominiraju potpuno očuvane građevine kolonijalnog doba, a cijeli Quito odiše duhom kolonijalizma. Odlučili smo se popeti na 4600m visoki vulkan Pichincha, ali zbog lošeg vremena uspjeli smo doći samo do zadnje stanice žičare, na 4100m.

Letimo za Guayaquil gdje ćemo se naći s Dvinom, Darkom i Borisom, a zatim svi zajedno putujemo na Galápagos.

 	 
 	 
 	 
 	 
 	 
 	 

Kolumbija ili 'bilo kuda, Hrvati svuda'

Prvi dio tima (Dvina, Boris, Darko) već je napustio Kolumbiju i uputio se u ekvadorske Ande kad je ostatak kluba Kairos sletio u Bogotu (Ines, Dado).
 
Proveli smo dvanaest dana u Kolumbiji. U Bogoti smo posjetili najpoznatiju svjetsku tvornicu pancirki "Miguel Caballero" koja ima podružnice po cijelome svijetu. Ugostio nas je sam gospodin Miguel Caballero koji je osnovao tvrtku sa svojim ocem. Caballero je u medijima najpoznatiji po neobičnoj metodi prezentacije svojih proizvoda - on doslovno  pucajući u svoje klijente dokazuje djelotvornost pancirki. Dvina je odabrana kao žrtva 38mm kalibra ispaljenog iz velike blizine. Metak je dobila za uspomenu. 
 
San Gil bio je naša sljedeća destinacija. Gradić u središnjoj Kolumbiji slovi kao glavno mjesto za avanturizam gdje se osim raftinga nudi i paragliding. No, nas je više zanimao lokalni specijalitet - hormiga culona - divovski mrav koji se priprema prženjem. Iako je sezona tek od svibnja, uspjeli smo okusiti mravca u lokalnom restorančiću. To nije bilo fino.
 
U lučkom gradu Santa Marta na karipskoj obali susrećemo ponosne hrvatske pomorce. Sjedeći u jednom bircu na rivi, pijuckajući rum, nismo ni bili svjesni da stol do nas sjede naši ljudi koji su čekali prigodan trenutak da nam otkriju svoj identitet. Mi se baš raspričali kako bi bilo profitabilno švercati kokain u Hrvatsku :), a oni šute i slušaju. 'E pa, mi smo ovdje s brodom', odjednom začujemo iza leđa te nam se uz glasan smijeh obrati jedan od pomoraca. To je bilo iznenađenje. Poslije smo ih susretali po cijelome gradu. Kud god se okreneš, priča se hrvatski.


 Cartagena, Kolumbija

U susjednom gradu Baranquilli, četvrtome po veličini u Kolumbiji (nakon Bogote, Medellina i Calija), imamo sreću prisustvovati najpoznatijem južnoameričkom karnevalu poslije onoga u Riju. Vozimo se taksijem po gradu, no svako malo moramo se zaustaviti zbog prepreka od automobilskih guma - treba platiti prolaz maskiranoj djeci. Vozač nam objašnjava da je tako tijekom sva četiri dana karnevala. Po ulicama se isprepliću raznoliki mirisi, ali najviše privlači pečena piletina koju se može naći na svakom koraku. Stanovnici se natječu tko će jače "nabiti" glazbu iz svoga stana tako da gradom vlada pravi zvučni kaos. Većina ih čak izvlači goleme zvučnike na cestu. 
 
Sa sjevera zemlje letjeli smo na jug. Autobusni i zračni prijevoz efikasan je i jeftin. Jug zemlje je nešto potpuno drukčije od karipske vibre na sjeveru. Visoki obronci Anda okružuju glavnu cestovnu američku arteriju - Panamericanu. Stanovnici imaju indijanska obilježja i nose tradicionalnu odjeću. Grad Pasto je polazišna točka za sljedeću državu na našem putu - Ekvador. Tamo ćemo se konačno spojiti s ostatkom ekipe Kairosa koja još uvijek luta po Kolumbiji.
 
Granična procedura je lagodna i prolazi dosta brzo, bez ikakvih odugovlačenja. Našim građanima nije potrebna viza za Kolumbiju niti za Ekvador, što uvelike olakšava stvari. Prvo mjesto u koje dolazimo zove se Otavalo. Taj je grad poznat po tržnici koja slovi za jednu od najraskošnijih u Južnoj Americi. Tržnica je prepuna ponča i panamskih šešira!!! Naime, jedna od najvećih svjetskih nebuloza je tvrdnja da panamski šešir zapravo ne potječe iz Paname, nego iz Ekvadora. Baš zbog te tržnice, stanovnici Otavala, koji su većinom izvorni indijanci, spadaju u jedan od bogatijih slojeva ekvadorskog društva. Lokalna poslastica je  cuy - gvinejska svinja. To je zapravo specijelitet koji se može naći bilo gdje u Andama. Koliko je cuy važan dio života u Andama, dokazuju i slike Posljednje večere u crkvama gdje je umjesto ribe, naslikan cuy!!!  
Kad smo ga naručili, očekivali smo neki odrezak mesa. Iznenađenja li kad je konobarica donijela veliku platu prekrivenu celofanom, a sa strane vire štakorska njuška i šape. Mali glodavac uopće nije bio lošeg ukusa, nešto kao piletina s primjesom svinjetine. Sve u svemu, zanimljivo iskustvo.


 
Sljedeći na našem putu je glavni grad Quito gdje je zakazan sastanak točno u podne ispred katedrale.

Konačno stigli u Bogotu!

Dio ekipe krenuo je 15. veljače, dok je drugi dio išao tek nakon tjedan dana. Kako će se pronaći?

Konačno smo stigli u Bogotu!

Još nismo uspostavili direktan kontakt s ostatkom ekipe gdje je i Dvina, ali smo preko poruka u hostelima uspjeli okvirno dogovoriti da se nađemo u Quitu (Ecuador) u 12 sati na trgu Plaza Grande, kao iz filmova:)

Bogota je iznenađenje! Grad zlata, dragulja i koke. Očekivali smo prljavi i žicarski južnoamerički grad, a dočekao nas je potpuno siguran i iznenađujuće ugodan grad. Razlog sigurnosti ovog 7,5-milijunskoga grada vrlo je velik broj pripadnika policije i vojske pod punom ratnom spremom na ulicama.

POGLEDAJTE OSTALE FOTOGRAFIJE

Ne možemo ni zamisliti da je prije manje od tri godine Bogota bila pakao za turiste zbog čestih sukoba pripadnika oružanih snaga i kolumbijske gerile te naoružanih skupina. Kolumbija je još do 2005. godine držala neslavnu titulu i prvo mjesto po broju otmica turista (prosjek 45 mjesečno!!). Dolaskom novog predsjednika na vlast Kolumbija se okrenula borbi protiv kartela i kokainske mafije te je sve sigurnije odredište za putovanje.

Ipak, sutra putujemo autobusom na jug, a osoblje hotela dalo nam je striktna uputstva kojim busevima i u koje vrijeme ići jer određene linije nisu nimalo sigurne pa treba paziti da ne bude komplikacija ili prepada!

 

Dvina Meler krenula na novu ekspediciju od Kostarike do Galapagosa

Ekipa od petero avanturista kreće na put 15. veljače. Cilj ekspedicije je u mjesec dana boravka u središnjoj i južnoj Americi obići navedene zemlje te istražiti područja malo poznata hrvatskoj javnosti. S tim ciljem snima se i dokumentarno-putopisni film koji će se u epizodama emitirati na nacionalnoj televiziji (HTV, 'Shpitza').

Osnivači kluba Kairos za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu napravili su još prošlog tjednazavršne pripreme za ekspediciju "Prašumom od Kostarike do Galapagosa 2007."

Dvina Meler i Davorin Štetner posjeduju pilotske dozvole, a na temelju dobivenih informacija planiraju u Kostariki napraviti preobuku na zrakoplov tipa Cessna. Trening nikada ne škodi te su u Diamond zrakoplovnom centru Varaždin napravili nekoliko trenažnih letova i dodatnih vježbi kako bi što lakše napravili navedenu preobuku. Dio ekspedicije kreće na put 15.2. dok drugi dio slijeće u Bogotu (Columbia) 25.2. U sklopu ekspedicije posjetit će neprohodne dijelove amazonske prašume, skrivene planinske gradiće Ekvadora, evolucijski izvor - otočje Galapagos, obale Paname i rajski dio Kostarike. Od rezervacija smještaja i ostalih pogodnosti neće imati ništa, već će se snalaziti na licu mjesta.



Posjetit ćemo malo poznata područja Kolumbije (Izgubljeni grad, područja izvan naseljenih mjesta - izuzetno opasna zbog čestih otmica), Ekvadora (otočje Galapagos, Quito, amazonsku prašumu sa svim svojim neprohodnim mjestima: jezero pirana, neprohodne dijelove džungle...), Panamu (Isla Grande - otok s oko 300 afričkih doseljenika koji žive isključivo od ribolova i kokosovih oraha, Panama City, Boquete - planinski gradić) i Kostarike (Monteverde - rudarski grad, poluotok Nicoya, San Jose, farme leptira...).

Naravno, naš cilj je snalaziti se na licu mjesta pa će se plan puta zasigurno u mnogočemu mijenjati. Jedino što imamo sigurno su avionske karte do Bogote, a dalje se snalazimo.

ORGANIZATOR: KAIROS - klub za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu SUDIONICI: Darko Dovedan, Dvina Meler, Davorin Štetner i "turisti" Ines Grubić i Boris Vrhovac ETAPE PUTA: Kolumbija, Ekvador, Galapagos, Panama, Kostarika CILJ: Istraživanje navedenih područja te asimiliranje s lokalnom sredinom u cilju što boljeg upoznavanja stanovništva i obilaska nepristupačnih i malo istraženih krajeva TRAJANJE EKSPEDICIJE: 15. 2. - 21. 3. 2007.