ZAGREB- “Ovdje spavaju moji prijatelji, obitelji im ne znaju za grob, ali ja ih se ipak sjećam. Da sam išao s njima, i mene bi tu zatrli, a moja obitelj ne bi znala da ležim pod visibabama naše Gmajne”, zapisao je u svome dnevniku starac Vid Jakovina iz Ključa. Prije 64 godine, 25. svibnja 1945. godine, kod Ključa je pokraj slovenske granice, kaže, strijeljano oko 4000 pripadnika 392. ‘plave’ Wehrmachtove divizije. Za zločin okrivljuje 21. srpsku diviziju.

Pastir jedini svjedok

Jedna od navodno 26 masovnih grobnica u tome kraju otkrivena sasvim slučajno kada je poljoprivrednik Ivan Filipčić 2006. zaorao njivu i pronašao ljudske kosti povezane žicom.

Egzekucija u Ključu danas se sjeća njihov vjerojatno jedini živi svjedok Pavao Kutarčić. Živi u kući koja gleda na stratište, piše knjige o svome kraju zbog čega su ga prozvali povjesničarem, a u svibnju 1945. imao je 15 godina. Njegov posao bio je čuvanje krava.

više iz rubrike VIJESTI

- Kolone iz Slovenije počele su dolaziti 20. svibnja i to se nastavilo cijeli lipanj. Preko dana su ih gomilali, a uvečer od 21. do 23. svibnja 1945. u skupinama po 1000 gole tjerali prema Gmajni - kaže Kutarčić dok se u gumenim čizmama kroz blato probijamo prema njivi.

 - Uvečer su im skidali uniforme, a krojačica iz Harmice ih je poslije prekrajala kako bi poslužile partizanima. Rekla mi je da ih je tijekom četiri dana nabrojila po 1000 dnevno. One koje su skinuli tjerali su uz cestu prema Gmajni, a kada su stigli, naređeno im je da uđu u rovove - kaže Ivan i nastavlja - Rafali, rafali, rafali, vika. Onda tišina.


Razbacane fotografije

Tijekom četiri dana, svake je večeri bili isto, mještani su se bojali ići na Gmajnu, a neki hrabriji uz cestu sakupljali su slike koje su njemački i hrvatski vojnici uz prugu odbacili. Na njima je pisalo: “Javite mojima gdje ležim” ili “Nek osoba koja ovo donese u obraz, kao da sam ja, poljubi moju ljubljenu”...

Dani pakla Kolone iz Slovenije počele su dolaziti od 20. svibnja do kraja lipnja

Živo vapno

- Naredili su im da uđu u rov koji je bio dubok 160 i širok 60 cetimetara. Stajali su u dužini sedam metara rova kada su partizani pucali. Preživjele bi zatukli kundacima, a sljedećega jutra kada smo na Gmajnu vodili krave na ispašu, vidjeli smo glave vojnika koje su virile iz zemlje. Zemlja je bila crvena jedan metar oko rova - opusuje Pavao Kutarčić.

- Ubijene su zakopavali u rovove, a kako je bilo vruće, iz Samobora su mještani nosili živo vapno s kojim su pokrili tijela koja su virila iz zemlje. Da spriječe zarazu - kaže Kutarčić koji je i sam u tome sudjelovao.

M. Brkić Tot, T. Novak