Iako se političko-sportski igrokaz uprizoren i na pozornici Gradskog vrta čini neodoljivom temom, njegova zamršenost s korijenom udaljenim od stadiona i konačna vjerojatno mala posljedica po nogometni klub, naprosto tjera da se ta aktualnost, koju nacija silom prilika pije u bačvastim količinama, galantno pomete iz Wilsonove.
Bilo bi doduše nezgodno da dogradonačelnik Matković napusti IO kluba, s obzirom da su stadionska djeca političke moći uvijek mila lica u upravljačkom tijelu. No, u dobroj vjeri da to nije izvjesno, i da će se lopta i dalje neometano kotrljati, jer sirota okrugla drugačije i ne može, zanimljivijim se jutros čini onaj subotnji događaj, poraz u Zadru s pet golova u mreži, naoko neobjašnjivi epilog jednog benignog gostovanja kod dojučerašnjeg drugoligaša, koji se usput više bori za Ligu 16 nego što razmišlja o opstanku (ili je to jedno te isto!?). Jer, poslije zadarskog "filovanja" osječkog gola, dojam da svlačionica u Gradskom vrtu sadržava tek provincijsku momčad, jednostavno je suviše snažan.
"Valjda nismo seljačka momčad koja se pali samo na Dinamo i Hajduk", pitao je trenera jedan od 'rezervista' na klupi. "Valjda", odgovorio je dan poslije sam sebi Lončarević.
U 1. kolu su se "napalili" na Slaven, u 2. dobili Varteks, kojeg su kod Kužea ionako svi dobivali. Već 3. kolo je došlo do teškoća, da bi u 4., iako snažno motivirani, rezultatski klekli na Poljudu. Ali, hranili su se pretpostavkom da su bolji, jači čak i od Splićana, pa i tjedan poslije nakon što ih je Dinamo trećom brzinom pregazio. I došli su u Zadar, pogledali se u ogledalo sa zaključkom - "što smo zgodni, sve nam se cure sviđaju".
Ali, Osijek je trenutno još uvijek skromna momčad, koja je samo poletjela previsoko u uvjerenju da ima kerozina napretek. Možda bi i imali, ali da isti nije "spaljen" na samodopadne lupinge. I zauvijek će im se to događati, dok god ne shvate da je njihov rang baš tu negdje, i da samo igra "na nož", trpljenje duela i upotreba sirove snage, protiv svakog protivnika, vode uspjehu. Evo Intera.
Alan Srčnik
