Kad netko tim riječima pred licem cijele javnosti zaključi svečanu prisegu preuzimajući najviši položaj u državi, onda to mora nešto određeno značiti. Bilo bi neozbiljno i uvredljivo tome ne pridavati važnost - reći da je radi potpunosti obreda, eto, trebao i to izgovoriti. A nije ukusno ni pitati ga da rastumači zašto je to odlučio izgovoriti. Događaj ima važnost - riječi moraju imati značenje.
Tu je riječ Bog, vidjesmo, napisana velikim početnim slovom - pa je treba shvatiti kao vlastito osobno ime. Ali - kad to izgovara čovjek koji je prethodno upozorio da sebe ne smatra vjernikom, nego zacijelo dobronamjernim agnostikom - moguće su različite primisli.
Na kraju tako važne zakletve, to jest važno. Državnik se izričito poziva na Boga, priznaje svoju ovisnost o njemu i priziva kaznu za slučaj neizvršavanja upravo preuzetih obaveza. No, budući da živimo u društvu i državi gdje svi o Bogu ne misle jednako, moramo dopustiti da i onaj koji se pred tom zajednicom zaklinje može imati različito poimanje. Bog je u svakom slučaju, u svakom tumačenju, najviša upravo moralna vrijednost. Čovjek - makar se ne svrstavao ni u koju vjersku zajednicu - može se na tu vrhovnu vrijednost pozvati. To uključuje svijest da čovjek, predsjednik, neće niti smije sam određivati što je dobro a što zlo - da u određenom smislu priznaje objektivni moralni zakon o kojemu se ne glasuje nego ga se spoznaje i slijedi. To odmah i svakom građaninu daje pravo i predsjednika upozoravati na objektivno razlikovanje dobra i zla, ne čekajući da o tome sabornici jedni druge nadglasaju.
Čuvši predsjednikovo svečano ne samo spominjanje nego i prizivanje Boga kao vrhovnog suca, građani mogu biti mirni kada je riječ o moralnosti i etičnosti njegovih državničkih postupaka. Kunu li se tako i misle, barem uključno, i svi koje narod šalje u Sabor i kojima se povjeravaju druge odgovorne dužnosti o kojima ovisi dobro i zlo u narodu?
