Double-bill koncert Tamare Obrovac i Ramba Amadeusa financijski je bio pun pogodak. U rasprodanom klubu Boogaloo publika je za cijenu jedne ulaznice dobila dva pristojno duga seta stilski kompatibilnih i brbljavih izvođača u ukupnom trajanju od oko tri sata.

Ipak, artistički, situacija nije bila bajna. Tamara Obrovac sa sekstetom prokušanih i provjerenih glazbenika i dvije prateće pjevačice iznova se potvrdila kao majstorica eklektičnog prebrikavanja žanrova koja fascinantnim glasom i vještinom pjevanja izuzetnom lakoćom šara od jazza i funka do etna, kancone i rocka, uz niz duhovitih najava i multikulturalnih obrazaca u kojima, jer dolazi iz Istre, pliva poput ribe u vodi.

Doduše, improvizacija s Rambom u okviru njezina seta nije se pokazala ni nadahnutom, ni dovoljno pripremljenom. Umjesto vrhunca bio je to antiklimaks  nastupa Tamare Obrovac koja ipak najbolje funkcionira u intimnijim prostorima i komunikaciji s manje brojnom publikom.

No, reći da Tamara nije osvojila pun Boogaloo bila bi laž jer aplauz za aplauzom opravdano je stizao završetak njezine svake, tečno i s guštom izvedene pjesme.  
     
Rambo je pak gotovo posve zabrijao u jazz-rock i jazz-funk vode pa se i na ovom koncertu potvrdilo, a često se taj dojam nameće i na njegovim albumima, kako u ovog duhovitog i inteligentnog kantautora dosta toga ide po načelu “pola pijem, pola Šarcu dajem”.



Sklon sprdačini, često vrlo opravdanoj, sa svime i svačime, a posebice pojavama u društvima zahvaćenima tranzicijom i neoliberalnim kapitalizmom, Rambo zna pogoditi metu, ali mu u instantnim reakcijama na vanjske podražaje i nadalje nedostaje samokritičnosti i filtriranja onoga što će izbaciti iz sebe.

Često su tako genijalne dosjetke i zanimljiv storytelling neospornog majstora citiranja, s galerijom svakodnevnih, a zapravo bizarnih likova, tek milimetar daleko od napornjikavog elaboriranja koje umjesto duhovitosti polučuje tek dosađivanje.

Jednostavno, koncert nije studentski tulum na kojem, napušenom k'o devi, njegove dosjetke mogu upaliti fitilj eksplozije smijeha. Na koncertu pažnju publike treba držati konstantno, a Rambo u Boogaloou to nije uspio.

Dizne su i kod Ramba i kod publike propuhale tek s “FAP Mašinom” i “Čobane, vrati se”. A, onda se opet vratio u jednu napornu jazz-rock skladbu, ohladio atmosferu i za mene je to bio kraj koncerta čiji bi ukupan dojam, igrom riječi, mogli nasloviti “Tamara Amadeus, a Rambo Obrovac”.  



Aleksandar Dragaš