'Tek kad sam uspio kao znanstvenik, shvatio sam da je važno živjeti samo od kamata prirode'
ZAGREB - Lika. Ona zaboravljena regija koju motorizirana Hrvatska svaki put dobrovoljno preskoči kad se autoputom sa sjevera sjuri do Splita i Mediterana. Krajičkom oka, možda tamo kod Brinja, primijete taj veliki zeleni tepih po kojem bi se moglo otkotrljati u nekakav sasvim drugačiji život. Tamo zeleno, čak i u ovo doba kad se šume oblače za jesen, ima stotinu nijansi. Tehnički rečeno, to je onaj dio autoceste gdje je najviše nadvožnjaka, šumskih prijelaza, kraj što ga ignoranti skloni neinteligentnu humoru jedino povezuju s vukovima, medvjedima i dugim zimama.
Prije nekoliko godina tom se tad friškom autocestom od Zagreba u Split vozio i Božidar Jerković (37), dr. molekularne biologije, znanstvenik i profesor na Sveučilištu u Seattleu. Odrastao u Splitu, studirao u Zagrebu i Americi, u Lici nikada nije bio. Umorio se od jednolična autoputa, skrenuo negdje iza Brinja, Gospića… ne pamti točno. - Izgubio sam se, na karti je bila cesta, a našao sam se u šumi bez puta, bila je zima, padao mrak, obuzeo me strah, što ću sad, natjeralo me to da sjednem i osluškujem prirodu. Tad se nešto otvorilo u meni… tako mi se dogodila Lika - kaže Jerković, kojem je Velika Plana, selo nedaleko od Gospića, postalo dom.
Samo jedan Hrvat
Kupio je veliko imanje na samom ulazu u Park prirode Velebit, hektare šuma, njiva, šljiva, stare kuće, štale, konje, dva potoka i mlin…, zahvalio je velikim internacionalnim kompanijama i skupim američkim laboratorijima i doselio u dolinu podno brda odakle sad putuje na posao - na sveučilišta u Seattle i Zadar. U Velikoj Plani je sve daleko, a blizu - dvadeset minuta od autoputa, dva sata od aerodroma, Zagreba ili Splita, sat vremena do mora. Jednom tjedno predaje u Zadru, nekoliko puta godišnje ode držati koncentriranu nastavu u Seattleu.
Otkad je stigao Jerković i tu pokrenuo Eko centar Lipa, u zaboravljeno ličko selo u godinu dana na odmor i edukaciju došlo je više od stotinu ljudi. Među njima samo jedan Hrvat, ostali stižu iz cijelog svijeta. Na ulazu u selo prvo smo naletjeli na Michaela Herletha, stolara iz Novog Zelanda koji je ovdje došao učiti tradicionalnu gradnju, bez čavala i šarafa i s vrlo malo alata. Pokazuje pod od smreke za koji mu je, kaže, trebalo dva tjedna. “Otac i ja radimo namještaj, naučio sam da tamo kod nas sve mora biti precizno na milimetar, ovdje je drugačija i estetika i filozofija…” Najviše dolaze studenti, preko City University of Seattle, na kojem Jerković još radi kao redovni profesor, ali i studenti s njegova bivšeg sveučilišta Rockfeller University i Sterling Collegea u Vermontu koji je zapravo velika farma s četverogodišnjim programom o održivom razvoju čiji studenti kasnije obično završavaju ekonomiju i MBA. Osim onih koji dolaze na edukaciju, Eko centar Lipa, otvoren je i turistima. Mogu spavati u dva indijanska tipija, jahati konje, obilaziti šume i razgledati biodinamički vrt koji uzgaja Jerkovićeva supruga.
Marija Jerković (37) trenutačno je poslom u Seattleu. Rođena Dubrovčanka zbog Like se u Hrvatsku vratila nakon gotovo 25 godina u Americi. Psihologinja koja za State Department razvija jezične programe za edukaciju njihovih diplomata, bivša manekenka, sad sate provodi razvijajući biodinamički vrt podno Velebita, razmišljajući kako salatu zaštititi od srna što se spuštaju iz okolnih šuma.
- Što to ljudi koji kod vas dođu i plate edukaciju i smještaj pokušavaju naučiti? - pitam Jerkovića dok šljive kao bombone nudi steonoj kobili Doni. - Ima ih koji ne dođu učiti, dođu se odučiti. Bio nam je, recimo, jedan novinar Chicago Tribunea. U životu nije proveo dana bez televizora, radija, telefona, dvadeset godina je non-stop online… Prva tri dana bio je dobro, onda ga je uhvatila užasna kriza. Tražio me da u Gospiću kupimo neke novine na engleskom. Rekao sam da toga tamo nema. Bio je tu lani, kad još nismo imali struju. Izdržao je, cijeli je kolovoz proveo ženjući zob srpom, bila mu je to stres terapija - nastavlja.
Priroda kao laboratorij
Je li se, dolazeći u Liku, i sam morao odreći karijere? - Ne žalim ja za laboratorijima. Osim što je ovo sad moj dom, to je i sociološki i biološki eksperiment. Priroda mi je laboratorij. Predrasuda je da na zemlji ostaju samo oni koji nemaju kamo, želim pokazati da se ovdje može živjeti iznimno inspirirajuće i zdravo - kaže dok s Britankom Dorthy McCarthy slaže sijeno konjima. Dorthy u Velikoj Plani boravi mjesec dana. - I moji roditelji imaju sličan eko projekt u Engleskoj - kaže, dodajući da je u Lici jedino čudi - sunce. Jerković je, doseljavajući, dobro znao ovdašnju mirkoklimu.
- Našao sam podatak da Velika Plana i ovaj dio imaju najveći broj sunčanih sati u Hrvatskoj, odmah iza Hvara i Udbine. Zimi ovdje nikad nema magle, a sunca je svaki dan. Doduše, bude da smo zbog snijega i po pet dana odsječeni od svijeta - objašnjava. Zima je, napominje Jerković, na Velebitu možda i ljepša od ljeta. - Nikada se nisam toliko knjiga načitao, muzike naslušao, bio spokojan kao prošle zime - naglašava. Sad u kući ima i brzi internet i mobitel.
Nije Jerkovića oduvijek zanimala zemlja, šuma i planina. Kao tinejdžer bježao je od djedovih vinograda. - Bilo je to remećenje mog vikenda. Hrvatska mi je tad bila mala, ništa me nije moglo zadržati, imao sam svoj american dream - objašnjava Jerković. Generacijama što su u trupu parobroda pred peronosporom bježale u Ameriku i onima što su odlazili iz Titove Jugoslavije za ostvarenje američkog sna trebao je cijeli život. Sad kad sa sveučilišta i iz industrije odlaze oni s najviše talenta i znanja na američki san se potroši “samo” 10, 15 ili 20 godina.
Indijansko nasljeđe
Nakon što je doktorirao na odličnom sveučilištu, završio i postdoktorski studij, radio u vrhunskim laboratorijima, stvorio ime, status i novac, odživio američki san, Jerković se - probudio. - Kao svi emigranti - hoćeš stvoriti materijalno, dokazati se, jednom kad to dobiješ, shvatiš da to nije život. Stvorila se praznina u meni, kad sam konačno imao karijeru, veze i novac, vidio sam da nemam ništa. Dio mene bio je mrtav za vrijeme tog korporativnog života - prisjeća se. Život mu se sveo na onu “keeping up with Joneses”, samo što su njegovi Jonesesi bili Bill Gates i njemu slični, susjedi na jezeru gdje je živio. - Oni su tamo odrasli, za drugo ne znaju. Koliko god mi bježali od naših korijena i mentaliteta u nas, usađeno nam je da znamo prepoznati da kad imamo materijalno, da može biti da zapravo nemamo ništa, da nas melje besmislena utrka - naglašava.
Na poslovnim putovanjima Amerikom Jerković je slobodno vrijeme provodio obilazeći američke Indijance, Fingerlakes plemena na istočnoj i Duwamishe na zapadnoj obali, družio se i s Amišima. - Tamo sam naučio da je važno živjeti samo od kamata prirode. Oni razumiju ekološku ravnotežu, znaju da, ako dirnu u glavnicu, ako pobiju više jelena nego što može taj mehanizam podnijeti, da neće biti jelena, ako sijeku šume više nego što je godišnji prirast, da će posjeći šume. To je ono njihovo ‘Father who overplanted the land will have a poor son’ - objašnjava.
S Velebita zuji bura
Hodamo kroz biodinamički vrt u kojem se pazilo da se skupa sade i “pomiješaju” biljke koje štite jedna drugu. Tako kapula odbija nametnike i čuva krumpir i tikvice, a korov nije korov, već dom bubamarama i drugima koji jedu nametnike.
Lokalni stanovnici, nakon prvotnog čuđenja što se doselio u kraj iz kojega bježe, dobro su ga prihvatili. - Ja sam znanstvenik, nisam poljoprivrednik i stočar. Nisam razumio šumu, ne znam odakle pušu vjetrovi, odakle dolazi snijeg, a kad sam krenuo graditi i popravljati kuću, to je bilo bitno. Puno sam naučio od starih Ličana - kaže dok gledamo biodinamički pčelinjak. Pčele miruju, ovdje s Velebita zuji bura. Sumnjičavo gledam pripremljenih 20 metara drva. Bit će to dosta, do Božića…
Karmela Devčić
Prije nekoliko godina tom se tad friškom autocestom od Zagreba u Split vozio i Božidar Jerković (37), dr. molekularne biologije, znanstvenik i profesor na Sveučilištu u Seattleu. Odrastao u Splitu, studirao u Zagrebu i Americi, u Lici nikada nije bio. Umorio se od jednolična autoputa, skrenuo negdje iza Brinja, Gospića… ne pamti točno. - Izgubio sam se, na karti je bila cesta, a našao sam se u šumi bez puta, bila je zima, padao mrak, obuzeo me strah, što ću sad, natjeralo me to da sjednem i osluškujem prirodu. Tad se nešto otvorilo u meni… tako mi se dogodila Lika - kaže Jerković, kojem je Velika Plana, selo nedaleko od Gospića, postalo dom.
Samo jedan Hrvat
Kupio je veliko imanje na samom ulazu u Park prirode Velebit, hektare šuma, njiva, šljiva, stare kuće, štale, konje, dva potoka i mlin…, zahvalio je velikim internacionalnim kompanijama i skupim američkim laboratorijima i doselio u dolinu podno brda odakle sad putuje na posao - na sveučilišta u Seattle i Zadar. U Velikoj Plani je sve daleko, a blizu - dvadeset minuta od autoputa, dva sata od aerodroma, Zagreba ili Splita, sat vremena do mora. Jednom tjedno predaje u Zadru, nekoliko puta godišnje ode držati koncentriranu nastavu u Seattleu.
Otkad je stigao Jerković i tu pokrenuo Eko centar Lipa, u zaboravljeno ličko selo u godinu dana na odmor i edukaciju došlo je više od stotinu ljudi. Među njima samo jedan Hrvat, ostali stižu iz cijelog svijeta. Na ulazu u selo prvo smo naletjeli na Michaela Herletha, stolara iz Novog Zelanda koji je ovdje došao učiti tradicionalnu gradnju, bez čavala i šarafa i s vrlo malo alata. Pokazuje pod od smreke za koji mu je, kaže, trebalo dva tjedna. “Otac i ja radimo namještaj, naučio sam da tamo kod nas sve mora biti precizno na milimetar, ovdje je drugačija i estetika i filozofija…” Najviše dolaze studenti, preko City University of Seattle, na kojem Jerković još radi kao redovni profesor, ali i studenti s njegova bivšeg sveučilišta Rockfeller University i Sterling Collegea u Vermontu koji je zapravo velika farma s četverogodišnjim programom o održivom razvoju čiji studenti kasnije obično završavaju ekonomiju i MBA. Osim onih koji dolaze na edukaciju, Eko centar Lipa, otvoren je i turistima. Mogu spavati u dva indijanska tipija, jahati konje, obilaziti šume i razgledati biodinamički vrt koji uzgaja Jerkovićeva supruga.
Marija Jerković (37) trenutačno je poslom u Seattleu. Rođena Dubrovčanka zbog Like se u Hrvatsku vratila nakon gotovo 25 godina u Americi. Psihologinja koja za State Department razvija jezične programe za edukaciju njihovih diplomata, bivša manekenka, sad sate provodi razvijajući biodinamički vrt podno Velebita, razmišljajući kako salatu zaštititi od srna što se spuštaju iz okolnih šuma.
- Što to ljudi koji kod vas dođu i plate edukaciju i smještaj pokušavaju naučiti? - pitam Jerkovića dok šljive kao bombone nudi steonoj kobili Doni. - Ima ih koji ne dođu učiti, dođu se odučiti. Bio nam je, recimo, jedan novinar Chicago Tribunea. U životu nije proveo dana bez televizora, radija, telefona, dvadeset godina je non-stop online… Prva tri dana bio je dobro, onda ga je uhvatila užasna kriza. Tražio me da u Gospiću kupimo neke novine na engleskom. Rekao sam da toga tamo nema. Bio je tu lani, kad još nismo imali struju. Izdržao je, cijeli je kolovoz proveo ženjući zob srpom, bila mu je to stres terapija - nastavlja.
Priroda kao laboratorij
Je li se, dolazeći u Liku, i sam morao odreći karijere? - Ne žalim ja za laboratorijima. Osim što je ovo sad moj dom, to je i sociološki i biološki eksperiment. Priroda mi je laboratorij. Predrasuda je da na zemlji ostaju samo oni koji nemaju kamo, želim pokazati da se ovdje može živjeti iznimno inspirirajuće i zdravo - kaže dok s Britankom Dorthy McCarthy slaže sijeno konjima. Dorthy u Velikoj Plani boravi mjesec dana. - I moji roditelji imaju sličan eko projekt u Engleskoj - kaže, dodajući da je u Lici jedino čudi - sunce. Jerković je, doseljavajući, dobro znao ovdašnju mirkoklimu.
- Našao sam podatak da Velika Plana i ovaj dio imaju najveći broj sunčanih sati u Hrvatskoj, odmah iza Hvara i Udbine. Zimi ovdje nikad nema magle, a sunca je svaki dan. Doduše, bude da smo zbog snijega i po pet dana odsječeni od svijeta - objašnjava. Zima je, napominje Jerković, na Velebitu možda i ljepša od ljeta. - Nikada se nisam toliko knjiga načitao, muzike naslušao, bio spokojan kao prošle zime - naglašava. Sad u kući ima i brzi internet i mobitel.
Nije Jerkovića oduvijek zanimala zemlja, šuma i planina. Kao tinejdžer bježao je od djedovih vinograda. - Bilo je to remećenje mog vikenda. Hrvatska mi je tad bila mala, ništa me nije moglo zadržati, imao sam svoj american dream - objašnjava Jerković. Generacijama što su u trupu parobroda pred peronosporom bježale u Ameriku i onima što su odlazili iz Titove Jugoslavije za ostvarenje američkog sna trebao je cijeli život. Sad kad sa sveučilišta i iz industrije odlaze oni s najviše talenta i znanja na američki san se potroši “samo” 10, 15 ili 20 godina.
Indijansko nasljeđe
Nakon što je doktorirao na odličnom sveučilištu, završio i postdoktorski studij, radio u vrhunskim laboratorijima, stvorio ime, status i novac, odživio američki san, Jerković se - probudio. - Kao svi emigranti - hoćeš stvoriti materijalno, dokazati se, jednom kad to dobiješ, shvatiš da to nije život. Stvorila se praznina u meni, kad sam konačno imao karijeru, veze i novac, vidio sam da nemam ništa. Dio mene bio je mrtav za vrijeme tog korporativnog života - prisjeća se. Život mu se sveo na onu “keeping up with Joneses”, samo što su njegovi Jonesesi bili Bill Gates i njemu slični, susjedi na jezeru gdje je živio. - Oni su tamo odrasli, za drugo ne znaju. Koliko god mi bježali od naših korijena i mentaliteta u nas, usađeno nam je da znamo prepoznati da kad imamo materijalno, da može biti da zapravo nemamo ništa, da nas melje besmislena utrka - naglašava.
Na poslovnim putovanjima Amerikom Jerković je slobodno vrijeme provodio obilazeći američke Indijance, Fingerlakes plemena na istočnoj i Duwamishe na zapadnoj obali, družio se i s Amišima. - Tamo sam naučio da je važno živjeti samo od kamata prirode. Oni razumiju ekološku ravnotežu, znaju da, ako dirnu u glavnicu, ako pobiju više jelena nego što može taj mehanizam podnijeti, da neće biti jelena, ako sijeku šume više nego što je godišnji prirast, da će posjeći šume. To je ono njihovo ‘Father who overplanted the land will have a poor son’ - objašnjava.
S Velebita zuji bura
Hodamo kroz biodinamički vrt u kojem se pazilo da se skupa sade i “pomiješaju” biljke koje štite jedna drugu. Tako kapula odbija nametnike i čuva krumpir i tikvice, a korov nije korov, već dom bubamarama i drugima koji jedu nametnike.
Lokalni stanovnici, nakon prvotnog čuđenja što se doselio u kraj iz kojega bježe, dobro su ga prihvatili. - Ja sam znanstvenik, nisam poljoprivrednik i stočar. Nisam razumio šumu, ne znam odakle pušu vjetrovi, odakle dolazi snijeg, a kad sam krenuo graditi i popravljati kuću, to je bilo bitno. Puno sam naučio od starih Ličana - kaže dok gledamo biodinamički pčelinjak. Pčele miruju, ovdje s Velebita zuji bura. Sumnjičavo gledam pripremljenih 20 metara drva. Bit će to dosta, do Božića…
Karmela Devčić
Broj preporuka: 0
