ZAGREB - Slika “Velika Iza” nalazi se u privatnoj kolekciji Pavla Beljanskog u Novom Sadu i nije napustila taj grad dulje od četrdeset godina, od 1967. pa sve do izložbe “Hrvatski kozmopolit”, koja je postavljena prvo u Den Haagu a zatim u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Naša ju je publika na izložbi prvi put ima prilike vidjeti uživo.
Upravo je s ovom slikom Vlaho Bukovac počeo seriju svojih veličanstvenih aktova. Prvi je put izložena 1882. na Salonu u Parizu i u potpunosti je promijenila Bukovčevu sudbinu. Do tada mlad i javnosti nepoznat umjetnik dobio je veliku pozornost pariških novina, a njezina je fotografska reprodukcija prodana u tisućama primjeraka. Trgovci koji su prodavali reprodukcije na ulici vikali su: “Kupite senzaciju Salona. Veliku Izu!” Inspirirana je pulp novelom Alexisa Bouviera, koja je objavljivana u nastavcima u novinama La Lanterne. Glavna je protagonistica priče bila istoimena kurtizana.
Uništio prvu verziju
Bouvier nije bio obrazovan pisac, no imao je živu maštu i iskrene simpatije prema najsiromašnijim slojevima Pariza. Iako njegovi romani nisu bili prepoznati kao vrijedna literatura, javnost ga je obožavala i gutala njegove romane. Bouvier se tako, primjerice, spominje i u memoarima Victora Hugoa.
Vlaho Bukovac susret s njegovim pričama opisuje u autobiografiji “Moj život”: “U to sam vrijeme francuski jezik dobro naučio. Štivo je za mene bilo lako pa sam pomislio kako bi bilo zgodno kad bi netko glavnu junakinju, kokotu Izu, prikazao na slici”. Sliku je radio u prirodnoj veličini modela, a polazišna mu je bila rečenica kako se Iza “osvježena orijentalnim mirisima pružila gola i divna na crnom kadifu”.
Kao model, Bukovcu je poslužila pariška kurtizana, koja mu je pozirala više puta, no za detalje su mu pozirale i neke druge žene. Nju je pronašao nakon kritike svoga učitelja Cabanela, radi čije je primjedbe da su prvotnoj protagonistici previše kratke noge, potrgao prvu verziju slike. “Korakom sprovoda uputih se natrag prema kući. Sve moje nade, kao kosom pokošeno cvijeće, ležale su preda mnom. Na povratku u atelje sustigao me prvi sumrak. Čim sam sliku položio na pod, zgrabih oštru britvu i istrgah glavni lik...”, prepričavao je kasnije Vlaho Bukovac.
U to vrijeme, 27-godišnji Bukovac je sam. Mladu Jelicu Pitarević iz Dubrovnika, s kojom će imati četvero djece, sina Aga i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju, oženit će deset godina kasnije.
Uputio se u jednu kavanu u rue Monsier le Prince, i doslovno se rasplakao pred prvom ljepoticom za koju je pomislio da je kao stvorena za njegovu Izu, i da će ga jedino ona spasiti od propasti. Umjesto plaće, obećao joj je izraditi portret u punoj veličini.
“Ova laka, ali umna žena odmah je shvatila moj položaj. Došla je meni, a ja sam s njom postupao kao s najotmjenijom gospođom. Tijelo joj nije bilo besprijekorno, ali razmjeri pojedinih udova bijahu savršeni, a glava joj bila prekrasna”.
Slika je nastala u pet dana. Kad je vidio prijem slike, bio je oduševljen, ali “nikoga nije bilo da podijeli sa mnom moju veliku sreću. Biti mlad i slavan u Parizu. Zar ima nešto veće, vrednije na svijetu?” Iste je godine pozvan na Srpski dvor da naslika kraljicu Nataliju. “Bio sam opit od radosti i sreća se posve okrenula meni”.
Provokativnije poze
Iako iz današnje perspektive izgleda kao tipična slika akademskog realizma, ovaj ženski akt, s određenom senzualnom notom, nježnog modeliranja, kao i provokativne poze, predstavljao je osvježenje u odnosu na uobičajene beživotne i konvencionalne aktove kakvi su se pokazivali na ondobnim salonima, piše u depilijanu iz kolekcije Beljanski.
Bukovac je aktove poput prijelomnice Ize nastavio slikati kroz cijeli svoj život. Uvijek su bile smještene u interijeru, ispunjenom teškom draperijom, ili u romantičnom pejsažu, gdje je sunce koje obasjava biljke koristio za modeliranje svjetla i sjene. Na slici je i služavka, koja je nagnuta nad ljepoticom koju kupa. Upravo je na njezinom liku vidljivo kako je slika kasnije restaurirana, no ne sasvim prema originalu: služavka, naime, nema više narančastu traku na glavi, niti kaput, kakve je imala u originalnoj verziji.
Kod kolekcionara
Sliku je želio kupiti Samson Fox, bogati engleski industrijalac koji je posjedovao nekoliko Bukovčevih ulja na platnu i naručivao je od njega umjetnine. Pretekao ga je prvo nepoznati engleski kupac koji je za nju platio pet tisuća funti, a zatim je otkupljuje Richard LeDoux, Foxov prijatelj i bogati industrijalac koji je živio na imanju u West Derbyju, u blizini Liverpoola, i pisao mu je da ga posjeti. Iako se Bukovac dogovarao da posjeti LeDouxa, to se nije dogodilo jer je uskoro počeo i rat.
Pavle Beljanski natjecao se za sliku pod nazivom “Odaliska pri kupanju” na aukciji u hotelu Drouot u Parizu 18. ožujka 1929. Za sliku se u početku natjecao i umjetnik Paja Jovanović, zadužen da kupi umjetnine za Kraljevsku kolekciju u Beogradu, no vidjevši da se natječe i Beljanski, kolegijalno je povukao ponudu. Beljanski ju je, odmah nakon kupnje, poslao uokvirenu za Beograd, odakle je stigla u Novi Sad i punih 40 godina nije napustila boravište.
Kolekcija Beljanski nosi ime svog osnivača, svojedobno poznatog pravnika, diplomata i kolekcionara. U njoj je 185 radova 37 umjetnika.
