Kad je prije desetak godina Damon Albarn, lider jednog od dva najveća Britpop sastava Blur, najavio osnivanje virtualnog benda “majmunolikih animiranih likova”, braća Gallagher u suparničkom Britpop taboru Oasisa mora da su se smijali ko ludi na brašno.
No, ubrzo se pokazalo kako Oasis tapka u mjestu, dok Albarn uspijeva funkcionirati kao povremeni lider Blura, pokretač jednog interesantnog, zaigranog, tehnološki maštovitog i futurističkog animirano-glazbenog projekta, pa čak i upustiti se u afro-pop projekt (“Mali Music”, 2002.) te osnovati bend s legendarnim basistom The Clasha Paulom Simenonom.
Bjelosvjetska krema
Doduše, taj bend baš i nije bio neka sreća, ali je Blur, zahvaljujući ponovnoj komunikaciji Damona Albarna i gitarista Grahama Coxona, održao fascinantnu obljetnično-povratničku turneju s koje je iznjedrio zamalo savršen live album “All The People” i dokumentarac “No Distance Left To Run”. Gorillaz, pak, ovih dana pune stranice novina i interneta te radio i TV valove pjesmama s novog albuma “Plastic Beach”.
Ako je projekt Gorillaza i bio pokrenut kao zajednička igrarija Albarna, Miho Hatori iz japansko-američkog dua Cibo Matto i hip-hop producenta Dana “The Automatora” Nakamure, danas je posve jasno da su Gorillaz projekt u kojem Albarn samostalno - zaštićen genijalnim animacijama Jamieja Hewletta - okuplja bjelosvjetsku kremu pop, rock, elektronske i hip-hop glazbe. Već je za “Demon Days” pridobio supervještog producenta Danger Mousea, Shauna Rydera iz Happy Mondaysa, Martinu Topley-Bird, hip-hop sastav De La Soul pa čak i Debbie Harry i Dennisa Hoppera. Naravno, animirani likovi - Murdoc, Russel, 2D i Noodle - nisu izbačeni iz priče. Dapače, spektakularno su “nastupili” s Madonnom na dodjeli Grammyja 2006., a turiraju i svijetom kao neka vrsta futurističkog animirano-glazbenog soundsystema. Doduše, unatoč spektakularnim vizualizacijama, malo jest smiješno kad Albarn uporno pokušava sebe odmaknuti od Gorillaza i uvjeriti nas kako su ti likovi odgovorni za glazbu tog benda - za New Musical Express ovih dana Albarn čak intervjuira Murdoca! Iako Hewlett govori kako se zamorio od crtanja Gorillaza, i ovaj put ih je uvalio u nezgodacije poput “otmice novinara”, “financiranja albuma prodajom oružja” i “zamjene jednog od članova benda robotom”.
Glazbenička imaginacija
Srećom, od ovih nategnutih animiranih avantura zanimljivije su kolaboracije Albarna i njegovih bjelosvjetskih kolega te njegova glazbenička imaginacija koja prilično lako i tečno spaja hip-hop, disco, dub, ska, puhače, gudače, Britpop, elektronsku glazbu, kozmopolitski zvuk i osobnu melankoliju dok fini komadi klasične glazbe otavaraju i zatvaraju album. “Welcome To The World of Plastic Beach”, lijeni rap Snoop Dogga uz filmsku temu Hypnotic Brass Ensemblea, groove i citiranje Gil Scott-Heronova stiha “revolution will not be televised”, ingeniozno je, kao i “Stylo” u kojem Mos Def i soul-legenda Bobby Womack slažu rap i pjevanje preko kraftwerkovske podloge. “Superfast Jellyfish” izvrsno je pogođena suradnja hip-hop sastava De La Soul i Gruffa Rhysa, lidera velškog neopsihodeličnog rock benda Super Furry Animalsa.
Ipak, ima i praznog hoda, ne baš poticajnih vrludanja, nedostaje i hitova kakvi su bili “Clint Eastwood”, “Tommorow Comes Today”, “19-2000”, “Dare”, “Dirty Harry” ili “Feel Good Inc.”, a ostala je i glavna boljka Gorillaza, još jasnija s vremenskim odmakom od pet ili devet godina koliko je proteklo od objavljivanja “Gorillaz” i “Demon Days”.
Funkcionalna cjelina
“Plastic Beach” također se doima kao skup povremenih bljeskova kreativnosti, pa čak i genijalnih poteza, ali ne i kao cjeloviti album, možda i zato jer je teško u funkcionalnu i protočnu cjelinu uklopiti tako raznolike gostujuće glazbenike, repere i pjevače s kakvima surađuje Albarn.
