“Zašto je pile prešlo kontinent”, pita se kolumnistica Irish Timesa Jennifer O’Connel, iz zemlje odakle je skandal i krenuo. “Da bi bilo jeftino, jeftino, jeftino”, njezin je odgovor.
Mnogi stručnjaci i skandal s konjetinom u goveđim proizvodima povezuju s nemilosrdnom utrkom prema što jeftinijim proizvodima. Prema nedavnoj anketi, više od 89 posto Britanaca štedi na hrani , njih oko 30 posto kupuje robne marke, dok ih je na početku krize to radilo 20 posto. U doba kada režije poskupljuju, a plaće se smanjuju, hrana je jedino na čemu mnogi još mogu štedjeti. Četrdeset posto ih kaže da unatoč skandalu neće mijenjati svoje prehrambene navike - jer si to ne mogu dopustiti.
Svjesni su toga i proizvođači, pa se dovijaju različitim trikovima. U Irskoj i Britaniji tako se spekulira da je u barem nekim slučajevima konjski DNK dospio u jela od govedine zbog “fillera” - sredstava koja se u mesnoj industriji gotovo rutinski koriste radi lakše prerade ili postizanja veće mekoće, ali prvenstveno kako bi se proizvodu povećao volumen.
- Sredstva za povećanje volumena dodajemo u manje kvalitetne proizvode. Oni na sebe vežu vodu, nabubre i povećaju masu proizvoda. Najčešće se koriste škrob i ugljikohridrati, a u nešto boljoj verziji proteini soje - kaže profesorica na zagrebačkom Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Helga Medić.
Puna vode
Poseban je problem s piletinom, za koju se često kaže da je “puna vode”, no čak i veliki proizvođači teško dokazuju da je voda uštrcana u proizvod jer meso može biti vodnjikavo i zbog tretiranja, prehrane i starosti životinja, pa čak i zbog načina klanja. No, prema izvješću irske Agencije za sigurnost hrane iz 2003., u pokušaju da smanje troškove, europski proizvođači znaju uvesti primjerice pileće filete izvan EU, koji su najčešće zasoljeni i smrznuti. U Europi ih se potom odmrzne, napuni vodom i prodaje, najčešće jeftinim restoranima, ali i mesnicama, po mnogo nižoj cijeni od “obične” piletine. Voda se pritom dodaje “tambliranjem”, odnosno “masiranjem”.
- Riječ je o postupku koji se inače koristi, primjerice, u proizvodnji prešane šunke. Otopi se obična sol, polifosfat, odnosno sredstvo za vezanje vode, ponekad i askorbinska kiselina, i uštrca se u meso. Potom se stavi u stroj koji meso miješa, masira i tako ono zadrži više te tekućine i ravnomjerno je rasporedi - kaže Medić.
Domaće je bolje?
Kroz takvu “marinadu” od polifosfata i vode može proći i piletina, a kao sredstva koja se koriste za vezanje vode irski izvještaj navodi i druge proteine životinjskog podrijetla - želatinu, krv ili čak sušene goveđe i svinjske proteine. U svakoj od zemalja gdje su se pojavili mesni proizvodi sumnjivog sastava pojavili su se i povici da je odgovor kupovati domaće. No, čak i za proizvode od svježeg mesa nije uvijek lako utvrditi porijeklo. Ako je riječ o neprerađenim pilećim bacima, na primjer, paket mora sadržavati i zemlju porijekla, uzgoja i klanja. No, kupujete li svježe batke sa začinima pripremljenima za pečenje, to se smatra prerađenim mesom i tretira se po drugim pravilnicima. Tada se primjerice “Made in Croatia” može staviti već nakon što je u Hrvatskoj obavljena samo značajna završna faza prodaje. Irish Times piše kako je tako “posve legalno kupiti jeftino meso (s iznimkom govedine) iz Tajlanda ili Brazila, posuti ga začinima ili krušnim mrvicama i označiti kao ‘irski’ proizvod”. To bi se doduše trebalo promijeniti iduće godine, kada na snagu stupa europska direktiva iz 2011., prema kojoj će i na prerađenim proizvodima od peradi, svinjetine, ovčetine i kozetine morati biti navedena zemlja podrijetla mesa.
