Trideset i pet godina nakon punka napravili smo puni krug i došli tamo gdje smo i bili. Pri vrhu top-ljestvice najtraženijih albuma s obje strane Atlantika nalazi se simfo-rock grupa Muse, dok joj za vrat pušu Jeff Lynne s novim albumom “Long Wave” i njegovi rock-simfoničari Electric Light Orchestra s čak dva best of albuma, nakrcana hitovima iz 70-ih. Naravno, danas u postmodernistički strukturiranoj popularnoj glazbi sa stotinama usporednih i “anything goes” potražnjom nema prevladavajućeg žanra, ali nije zgorega primijetiti.
Nakon konceptualnih glazbenih djela o crnim rupama i teoriji zavjere oko rušenja Blizanaca te himne nedavnih Olimpijskih igara, “Suprremacy”, Muse se na šestom albumu bave drugim zakonom termodinamike i neodrživosti ekonomije temeljene na konstantnom rastu . Iz albuma u album Muse se čine sve luđim ekscentricima na polju omraženih žanrova 70-ih poput simfo i prog-rocka, pri čemu ih je i dalje podjednako lako poštovati, odnosno prezirati i za jedan ili drugi stav naći valjane argumente. Pri tome, Muse i njihovi (nekadašnji) uzori Radiohead danas su svjetlosnim godinama udaljeni jedni od drugih. Radiohead kao da su se ponovo zagubili u hermetičnom eksperimentiranju. Muse svoju ekscentričnost iz albuma u album pokušavaju činiti sve zabavnijom i bombastičnijom te stilski i glazbenički raznolikijom.
To im čak uspijeva jer niz je ovdje detalja i sviračke vještine koja doslovce oduzima dah. Ipak, cjelina donekle trpi štetu od takve rabote pa se ovaj konceptualni album čini poput kolaža oprečnih i teško spojivih estetika. Ima ovdje kiča kakvog se ne bi posramili ni Queen, solaža koja podsjećaju na Pink Floyd, štrajhova sazdanih po uzoru na spomenuti Electric Light Orchestra, himničnosti U2, princeovskih funk eskapada, bowiejevskih odiseja, disco ritmova, heavy metal grmljavine ponad kraftwerkovskog ugođaja, operetnih vokala i raznih drugih premaza, štukatura i pozlata kakve bi bez daha ostavili i Meat Loaf. Muse su u rocku totalni, “over the top” barok i posve ozbiljni u onome od čega su Darkness pravili tek sprdačinu.
Muse je lakše poštovati kao glazbenike nego cijeniti njihove ideje koje pate od viška citata i kopiranja premda je Matt Bellamy svoj bend baš time dogurao do vrlo popularne i visokotiražne britanske rock-institucije, što u vremenima u kojima živimo nije malo. Istini za volju, uspjeh benda poput Musea kasnih 70-ih i ranih 80-ih strašno bi smetao, no vremena su drukčija, postoji sva sila raznorodne i raznolike glazbe iz sadašnjosti i povijesti u kojoj je moguće paralelno uživati, a i nije loše u gornjem domu liste najprodavanijih albuma odjednom vidjeti desetak albuma rocka koji je navodno nedavno tko zna koji put umro. “Origin of Symmetry” i “Absolution” su fokusiraniji, ali i u “The 2nd Law” ludilu ima sistema, a iz nekog razloga koji je teško objasniti Muse danas manje živciraju od grupe Queen u 70-ima. Ili ipak ne?