Bila su to teška vremena, tijesto se trebalo mijesiti ručno, zatim oblikovati štruce, peći ih noću, a rano ujutro zaprežnim ih kolima razvoziti po okolnim hrvatskim i nekim slovenskim dućanima i restoranima. A potom se cijeli dan baviti stokom, vrtom, usjevima...
Teška vremena, ali bitna za današnju Dubravicu, koja je nedavno otvorila svoju 35. poslovnicu i tako postala jedna od vodećih hrvatskih pekara. Bitna jer Franjo je bio uporan, a svoju je ljubav prema pekarstvu prenio na tri sina koji danas sigurnim putevima koračaju naprijed. Istina, na scenu su stupili strojevi, koji u nekim fazama pomažu u pripremi kruha, posebice u miješanju tijesta, ali Kruno, Željko i Damir nisu odstupili s prije 56 godina utvrđenog puta. Naime, kruh se u Dubravici i dalje radi od kiselih tijesta i parenih brašna, a veći dio proizvodnje je ručni.
Spojili smo tehnologiju i umješnost majstora pekarstva. Smatramo da je dobivanje vrhunskih proizvoda moguće jedino uz pomoć vrijednih ruku - pojasnio nam je Kruno Mikelec, a nama je postalo jasno zašto je Dubravica lider u inovacijama.
Brašna koja se prelijevaju vrelom vodom (zato se i zovu parena) miruju u posudama i do dva dana, u posebnim komorama razvija se kiselo tijesto, potom nastupaju strojevi te ih miješaju s ostalim brašnima i sastojcima, a na kraju - ništa bez ručne obrade (upravo zato su peciva u Dubravici nejednaka, nisu industrijski identična). Primjerice, popularne rolice ručno frče šest radnika, a majstor kao od šale rasteže tijesto za bureke. Jedno nadijeva sirom, pa razvlači drugo, nadijeva, a potom ih zajedno stavlja u posudu za pečenje. Oni će sutradan zamirisati na prodajnim mjestima Dubravice, s njima će mnoga gladna usta omastiti brk.
Kakva je onda razlika između ovih i domaćih bureka? Baš nikakva, kao ni ona između kruha i peciva iz Dubravice i onih koje bismo pekli u kućnoj radinosti. Dapače, mnoge domaćice kad peku kruh posežu za kvascem, kojeg u kruhovima i pecivima Dubravice ima vrlo malo, upravo zbog postupka parenja brašna i dodataka kiselog tijesta. To je ujedno i razlog što se konzumacija njihova kruha nikako ne može nazvati nezdravom. Uostalom, kruh je utkan u cijelu povijest čovječanstva, a takav, od isključivo prirodnih sastojaka, ostat će i dalje dio naše svakodnevice.
Naš kruh se drugi dan ne mrvi jer nastojimo koristiti što manje aditiva. Naime, što više aditiva dodajete, ubrzavate proces izrade, ali ubrzavate i starenje te sušenje kruha. Mi u svojem kruhu na sve moguće načine pokušavamo što dulje zadržati vlagu, a to nam omogućuje proces izrade, fermentiranje kruha u posudama od ratana koji, kao prirodan materijal upija suvišnu vlagu, te dobivanje debele korice tijekom pečenja u šamotnim pećima koja djeluje i kao zaštita mekane unutrašnjosti štruca - rekli su nam vlasnici pokazujući nam i odjel velikog novog zdanja u Zaprešiću, u kojem se, iznad pekarnice rade njihove popularne salate.
Bio je to dugotrajan proces. Najprije smo trebali dizajnirati posudu u kojoj će se prodavati, osmisliti recepturu, osigurati redovitu dostavu od domaćih dobavljača, a vrste salata mijenjamo sezonski. Nedavno je u prodaju opet krenula sezonska salata s bučom, a za nju nam buče uzgaja OPG iz našeg kraja - objašnjavao je Kruno Mikelec pokazujući nam dresinge u bočicama, također punjene domaćim uljima i octom, čovjek koji ne želi brzati, nove proizvode pušta u prodaju tek kad je sto posto siguran da je to ono pravo. Primjerice, za nove muffine im je trebalo godinu dana postavljanja omjera, miješanja, isprobavanja, pečenja pa da budu fini baš kao oni koje danas nude na svojim prodajnim mjestima.
A na kraju vratimo se na početak... Franjo Mikelec sam je sijao bijeli kukuruz za svoj kruh. Obitelj Mikelec i danas ga sije jer domaće je ipak domaće.
