To pitanje postavlja jedan od urednika Glasa Koncila Tomislav Vuković u tim novinama za 24. siječnja. I redom niže fotografije vrlo poznatih novinara koji, uglavnom u Jutarnjem listu, pišu i o crkvenim i vjerskim pitanjima. Ističe da ti novinari “nisu opterećeni nikakvim ‘kodeksima časti’”. No, to su nam poznati tekstovi, ne treba ih ponavljati.
Upozorenje, eto, dolazi baš u tjednu za kršćansko jedinstvo, kad različiti kršćani sve ozbiljnije pokušavaju razgovarati bez uvreda, moliti svaki na svoj način bez uzajamnog ponižavanja. Katoličkim, pravoslavnim i mnogim drugim kršćanskim zajednicama to je - nakon mnogih stoljeća - sve više moguće.
Mogu, eto, različito misliti a ipak surađivati pretpostavljajući da je drugi premda drugačiji ipak dobronamjeran i željan istine. Zašto to i u našoj državi nije sasvim moguće između vjernika i onih koji to nisu?
Zašto oni koji nisu vjernici često ponižavaju najsvetija uvjerenja i osjećaje vjernika? A trebalo bi samo malo pozornosti da se izbjegnu uvredljivi izrazi. Smijemo li pretpostaviti da ti koji više ili manje otvoreno vrijeđaju vjernike i ne računaju na iskreno sporazumijevanje, da su za njih vjernici izgubljeni slučajevi? A moglo bi im biti jasno da će vjernici - kakvi jesu da jesu - i ovo preživjeti i redom se sukobljavati s novim protivnicima - kad ovi sadašnji davno budu zaboravljeni. Meni se postavlja pitanje zašto pišem u društvu i onih koji baš nemaju obzira prema Vjeri i Crkvi. No, ja uporno vjerujem da treba govoriti koliko se može i dokle se može - pa neka čitatelji trijezno uspoređuju. Jer čitatelji su mnogo zreliji nego što se misli.
Preživjeli smo dugo razdoblje komunističke vlasti u kojemu mi je uspijevalo uglavnom ne šutjeti. Eto, upravo mi je izašla knjiga “Don Jurina pisma” u kojima sam 30 godina pokušavao govoriti i kad je to bilo opasno. Ipak od novinara o kojima je riječ očekujem nešto razumijevanja za vjerničko dostojanstvo.
