Kampanja se zvala Čačića za premijera, a bila je neobična, da ne kažemo apsurdna, već i zato što se, kako znamo, premijer ne bira izravno.
Pokojni Račan bio je bijesan zbog te Čačićeve kampanje. Više puta mi je govorio kako malo tko i malo što može nanijeti veću štetu SDP-u od pojedinih postupaka lidera Hrvatske narodne stranke.
Ivo Sanader bio je, pak, vrlo zadovoljan Čačićevom “premijerskom” kampanjom.
Jednom, negdje u siječnju ili veljači 2007. godine, kad sam izlazio iz njegova ureda, pitao sam Sanadera kako on tumači Čačićevo ponašanje.
Konkurentski umjesto partnerski odnos
Sanader se urotnički nasmijao i promrmljao nešto vrlo afirmativno o Ratku Čačiću.
Sanader, naravno, nije rekao da su se on i Čačić bilo što dogovarali oko te kampanje da bi oslabili SDP, ali je jasno naznačio da je otvoren za pregovore s HNS-om, i da ga Čačićeva premijerska kampanja jako veseli. Ono što je veselilo predsjednika HDZ-a ne bi valjda trebalo veseliti opozicijske lidere, pogotovo ne u izbornoj godini. Zamislimo da se na izborima 2011. godine (iako bi za Hrvatsku bilo mnogo korisnije da se izbori održe što ranije); zamislimo, dakle, da se na izborima 2011. godine, uz HDZ i SDP, doista pojavi i Treći blok predvođen Stjepanom Mesićem.
Zamislimo da Treći blok odzume SDP-u određeni broj glasova (a SDP bi se trebao držati na minimalno tridesetak posto), da, dakle, ta Mesićeva stranačka koalicija osvoji petnaestak posto, SDP najviše 25 posto, a da HDZ osvoji tridesetak posto glasova.
HDZ bi, u takvom raspletu, uspio ostati najjača stranka u Hrvatskoj, i to zahvaljujući Trećem bloku Stipe Mesića. Činjenica je da Treći blok, koji bi, prema svom sastavu (HNS, IDS, možda HSLS, SDSS plus predsjednik Mesić) bio izrazito lijevo orijentiran, gotovo da nema gdje drugdje tražiti glasove, osim u biračkom tijelu SDP-a. Činjenica je da svako slabljenje SDP-a pogoduje HDZ-u.
Činjenica je da će, ostane li najjača stranka, imati pravo pokušati formirati Vladu, što znači da će HDZ ponovo moći pridobiti predstavnike manjina, kao i trgovačke stranke poput HSS-a i HSU-a.
Činjenica je, dakle, da predsjednik Mesić forsiranjem zasad, srećom, još nepostojećeg Trećeg bloka, objektivno pomaže Hrvatskoj demokratskoj zajednici da ostane na vlasti.
Mesić može, koliko god on za to bio raspoložen, jačati protuhadezeovsku retoriku, no Mesić politikom Trećeg bloka zapravo pruža stratešku političku potporu Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Politika Trećeg bloka nužno međusobno konfrontira stranke koje bi trebale surađivati: stvaranje sukoba između SDP-a i HNS-a, zašto je na prethodnim izborima presudno bio zaslužan HNS, pomoglo je Sanaderovoj pobjedi 2007. godine.
S druge strane, efikasna suradnja SDP-a i HNS-a omogućila je pobjedu opozicije u jednom Dubrovniku, na ovogodišnjim lokalnim izborima: dubrovački slučaj spada među najteže od brojnih HDZ-ovih izbornih poraza.
Ako, dakle, SDP i HNS mogu pobijediti Hrvatsku demokratsku zajednicu kada surađuju, kome je onda, osim samom HDZ-u, u interesu da SDP i HNS budu u konkurentskom umjesto u partnerskom odnosu?
Predodgovor na to pitanje tiče se definicije politike. Je li, dakle, politika posao koji se obavlja kako bi se društvom racionalnije i poštenije upravljalo i kako bi se proširile granice slobode, ili je politika tek zanat preživljavanja u političkoj kasti?
Bojimo se da većina hrvatskih stranaka prihvaća samo ovu drugu, radikalno suženu definiciju politike, te da motivaciju svojeg djelovanja izvlači isključivo iz logike preživljavanja u parlamentu i drugim tijelima vlasti.
Što bi, dakle, motiviralo IDS da se pridruži Trećem bloku, ako IDS smatra da HDZ-ova vlast nije osobito korisna za Hrvatsku i ako IDS drži da je po sustavu vrijednosti bliži SDP-u?
Odgovor na ovo pitanje pokušao mi je prije godinu i pol dana dati Ivan Jakovčić, dugogodišnji predsjednik te stranke.
| Nečasno je ako je Mesićev motiv za takvo iracionalno ponašanje pokušaj da opet postane premijer. Mesić je bio prvi predsjednik Tuđmanove vlade još 1990. |
Osim što se drastično prevario u procjenama - jer, evo, od našeg citiranog razgovora nije prošlo ni osamnaest mjeseci, a Sanadera više nema - Jakovčić, kojeg, inače, ozbiljno poštujem, demistificirao je vlastitu strategiju.
Njegova strategija nije, dakle, išla za zajedničkim uvjerenjima, za zajedničkim političkim idealima koje bi IDS trebao dijeliti sa SDP-om, nego za suradnjom sa strankom koju IDS načelno ne voli i s kojom se ne slaže, ali koja će, eto, ostati na vlasti do 2015. godine.
IDS, znači, želi izvući što je moguće više iz trenutne konstelacije političkih snaga, neovisno o političkim uvjerenjima za koja se javno zalaže.
Budući da je učvršćivanje i jačanje stranačke pozicije glavna motivacija IDS-a, Jakovčić je sada spreman podržati Treći blok da bi se, pod Mesićevom zaštitom, osjećao snažnijim prema SDP-u. Pri tome je IDS-u, očigledno, posve nevažno da Treći blok može dovesti do HDZ-ove nove izborne pobjede.
HNS-ovo sredstvo pritiska na SDP
HNS se, nažalost, može pohvaliti s istovrsnom političkom motivacijom kao i IDS.
HNS, kao stranka u konstantnom padu, pokušava preživjeti tako da licitira svojom eventualnom koalicijskom ulogom, ali ne samo prema jednoj strani.
Budimo iskreni, HNS je bio spreman ući u Sanaderovu Vladu koja je formirana poslije parlamentarnih izbora 2007. godine.
S druge, pak, strane, HNS kontinuirano uvjetuje suradnju sa SDP-om nerazmjernim zahtjevima kada je riječ o ulogama u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.
Gledajući u tom kontekstu, Treći blok je za HNS sredstvo pritiska, kako bi u koalicijskim pregovorima dobili više ustupaka od SDP-a, koji je, pak, prisiljen na suradnju s Hrvatskom narodnom strankom, iako u SDP-u baš nitko ne simpatizira HNS.
Kada se govori o Trećem bloku, uvijek se, naravno, može izvući primjer Porečke skupine, koja je krajem devedesetih funkcionirala kao svojevrsni Treći blok. Porečku skupinu činili su HNS, IDS, HSS, i Liberalna stranka Vlade Gotovca. Međutim, u kampanji za parlamentarne izbore koji su se održali 3. siječnja 2000. godine Porečka skupina nije se konfrontirala s koalicijom SDP-a i Budišina HSLS-a.
Naprotiv, te su dvije grupacije, neovisno o animozitetu među njihovim liderima (postojala je, podsjetimo, vrlo snažna netrpeljivost između Gotovca i Budiše), jako dobro i produktivno surađivale, jer su imale jasan cilj: pobjedu na izborima i formiranje zajedničke Vlade, koja je trebala započeti detuđmanizaciju Hrvatske.
Prvi je cilj ostvaren trijumfalno, a i drug je, bez obzira na sve koalicijske sukobe tijekom mandata Račanove Vlade, jednim dijelom realiziran. Međutim, ni na izborima 2003., ni na izborima 2007. godine, nije došlo do stvarne, produktivne suradnje lijevoliberalnih stranaka, što je Sanaderov HDZ odlično iskoristio.
Nevjerojatno je da se poslije dvije runde izgubljenih izbora pojedine hrvatske lijevoliberalne stranke ponašaju jednako nedgovorno te, objektivno, pomažu Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Još je nevjerojatniji da je idejni začetnik, ili barem glavni promotor ideje o Trećem bloku, dakle o političkom projektu koji bi mogao održati HDZ na vlasti, baš Stjepan Mesić, čovjek koji se u zadnje vrijeme najsnažije sukobljava s HDZ-om.
Mesićeva je motivacija u cijeloj toj zbunjujućoj akciji oko Trećeg bloka ili krajnje nejasna ili krajnje nečasna.
Nejasno je što bi, politički govoreći, Mesića uopće moglo motivirati da podrži akciju koja jača Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Nečasno je ako je Mesićev jedini motiv za takvo, objektivno iracionalno ponašanje pokušaj da ponovno postane hrvatski premijer: Stjepan Mesić bio je, podsjetimo, prvi predsjednik Tuđmanove vlade, još u ljeto 1990. godine.
Oni koji pripadaju opozicijskom biračkom tijelu trebali bi se, ipak, nadati da će se što prije uspostaviti razumna i “pravedna” koalicija SDP-a i HNS-a.
Ta bi koalicija imala realne šasne za pobjedu na narednim parlamentarnim izborima.
Davor Butković
