Uopće me ne zabrinjava moguća zabrana. Na zapadu ionako nema ni jednog inteligentnog političara s kojim bih želio razgovarati", tim je riječima iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad reagirao na najavu da bi mu moglo biti zabranjeno putovati u europske zemlje. I tu je izjavu, kao i ostale, od kojih je većina spornih i izazivaju iznimno negativne reakcije međunarodne javnosti, dobro prihvatila iranska javnost koja ga je neočekivano izabrala za predsjednika države na izborima prošlog ljeta. Taj bivši gradonačelnik glavnog iranskog grada Teherana u anketama prije izbora nije stajao dobro, no on je otvoreno govorio kako ga ankete ne zanimaju. Ušao je u drugi krug i ondje lagano pobijedio starog, politički istrošenog Hašemija Rafsandžanija. Pod motom "Moguće je i mi to možemo" Ahmadinedžad se obratio osiromašenim slojevima Irana, ljudima koji žive od državne pomoći u zemlji koja je četvrti svjetski izvoznik nafte i zaigrao na populističku, konzervativnu - bolje reći radikalnu - i vjersku notu. Taj je bivši pripadnik Revolucionarne garde obilazio mala mjesta, ostvario izravan kontakt s pukom i na tom je valu došao na čelo Islamske republike. I tako je u kolovozu prošle godine dotadašnji predsjednik (u dva mandata) Mohamed Hatami predao vlast Ahmadinedžadu kojem je, zbog radikalizma, za svojeg mandata zabranio da sudjeluje na sjednicama kabineta (gradonačelnici Teherana imali su pravo boraviti na sjednicama vlade).

Siromašno djetinjstvo

Nakon njegove izborne pobjede svijet se zapitao tko je taj relativno mlad čovjek asketske građe, neobrijane brade, pogleda koji gotovo nikad nije prekinut treptajem, taj civil koji je najbolje osjetio kojom retorikom može osvojiti izbore (Hatami i Rafsandžani su klerici).

Rođen je 1956. u selu Aradan, u blizini grada Garmsara istočno od Teherana, kao četvrto od sedmero djece u obitelji kovača. Njegov je otac cijelu obitelj preselio u glavni iranski grad prije nego što je Mahmud napunio godinu dana tako da je djetinjstvo proveo u predgrađu na jugu Teherana. Odrastanje u siromaštvu koristi kao svoju političku prednost u sukobima jer većina političkog establishmenta potječe iz boljestojećih obitelji. U Teheranu je završio osnovnu i srednju školu, u susjedstvu se upoznao s temeljima islamskog fundamentalizma, te se prijavio na fakultet, prošao prijamni kao 130. od svih kandidata i upisao Fakultet znanosti i tehnologije, gdje je studirao civilno inženjerstvo.

No, u Iranu je već vrilo, pripremala se Islamska revolucija protiv šaha Reze Pahlavija i američkog utjecaja. Na njegovom je sveučilištu djelovala iznimno snažna islamistička ćelija koju su vodili ultrakonzervativci s kojima je vrlo brzo pronašao zajednički jezik. Revolucija izbija 1979. i tu se pojavljuje jedna od prvih kontroverzi vezanih uz Ahmadinedžada. Naime, zapadni su mediji objavili da je bio sudionik prvih revolucionarnih gibanja te da je bio među čuvarima talaca u ambasadi SAD-a, što službeno nije potvrđeno (iako su objavljene fotografije na kojima se navodno vidi kao naoružani čuvar talaca). Službeni, pak, izvori navode da je u Revolucionarnu gardu ušao tek 1984., nakon što je diplomirao, te je sudjelovao u iračko-iranskom ratu. Iranski disidentski izvori, pak, tvrde da je Ahmadinedžad sudjelovao u jedinicama "za tajne operacije" i to izvan iranskih granica, te da je 1989. aktivno sudjelovao u atentatu na vođu iranskih Kurda Abdulrahmana Kasimlua u Beču. I ta je njegova uloga ostala nerazjašnjena. Početkom 90-ih počinje političku karijeru kao guverner nekoliko iranskih pokrajina, da bi zatim došao na mjesto savjetnika ministra kulture. S tog ga je položaja uklonio Mohamed Hatami, čim je preuzeo mjesto predsjednika, te se Ahmadinedžad vraća na sveučilište, kao predavač.

Zadovoljni ajatolasi

U politiku se vraća na velika vrata 2003., kada pobjeđuje na izborima za gradonačelnika Teherana. Ti su izbori dobar pokazatelj stanja duha koje je zavladalo u Iranu u ovom desetljeću. Naime, na izbore je izašlo samo 12 posto birača, a dobro organizirani radikali osigurali su izlazak svojih glasača. Tih je godina reformska struja, koju je vodio Hatami, doživjela niz političkih poraza jer su njihovi pristaše bili nezadovoljni sporošću kojom su društvo modernizirali te su svoju frustriranost iskazali političkom apatijom - kao da im nije bilo jasno da na svaki politički proces u Iranu ključni utjecaj imaju upravo klerici, vjerski vođe koji su bili nezadovoljni i minimalnim reformama koje je nastojao provesti Hatami. Važan je i utjecaj međunarodnih zbivanja. Washington je 2002. donio odluku da više neće pružati podršku reformskoj politici u Iranu (također zbog nezadovoljstva brzinom promjena) i tako je zapravo izravno utjecao na okretanje birača radikalnim političkim opcijama. Uključivanje Irana u "osovinu zla" te vojna intervencija u Afganistanu (koju je Iran promatrao relativno blagonaklono jer nije bio sklon talibanskom režimu), i posebno kasnija intervencija u Iraku, dodatno su homogenizirali radikalne krugove i dobar dio neopredijeljenih birača okrenuli prema tim političkim opcijama.

Ahmadinedžad je u takvim okolnostima prigrabio pruženu priliku i došao na čelo zemlje. Odmah je pokazao u kojem će smjeru ići njegova politika tako što je poljubio ruku vjerskom vođi, ajatolahu Aliju Hamneiju i tako stekao apsolutnu podršku vjerskog vrha. Iako se u prvi mah, nakon prve "salve" izjava koje su uzbunile svjetsku javnost, činilo da se ajatolasi drže suzdržano - tada su mnogi analitičari smatrali da će režim sam ukloniti tog nekontroliranog "trouble-makera" - njihova je apsolutna podrška postala jasna čim je Hamnei čvrsto podržao Ahmadinedžada u njegovu odbijanju da prekine razvijanje nuklearnog programa. Zapravo, ajatolasi su napokon dobili čovjeka koji želi isto što i oni - pretvoriti Iran u nuklearnu silu, regionalnog lidera, vođu muslimanskog svijeta i u skladu s time, u jednog od najvažnijih aktera na međunarodnoj sceni.

Susret s Hizbulahom

Uvjeti za to bolji su nego ikad. Sjedinjene Države ozbiljno su nagrižene iračkom avanturom koja kući vraća sve više kovčega s mrtvim tijelima vojnika, a sve manje nafte, napuštaju ih saveznici, a ovisnost o nafti sa Srednjeg istoka čini svjetsku velesilu sve ranjivijom (nedavno je William Cohen, republikanac, ministar obrane u drugoj vladi Billa Clintona, izjavio da Amerika ubrzano gubi vanjskopolitičku moć zbog energetske ovisnosti). Rusija ima velike poslove u Iranu, želi dobre odnose jer vjeruje da će Teheran blagotvorno djelovati na njezine muslimane. Kina od Irana kupuje mnogo nafte, s Indijom je dogovoren velik naftovod, tu je još pitanje kaspijske nafte i plina. S cijenom barela većom od 70 dolara Iran zarađuje mnogo, a kao zemlja s potvrđenim drugim svjetskim rezervama nafte i plina može se nadati samo jačanju svojeg položaja.

U takvim okolnostima Iran vodi čovjek koji smatra da bi trebalo uništiti jednu zemlju, Izrael, za kojeg se smatra da se nedavno susreo s jednim od vodećih svjetskih terorista, zapovjednikom međunarodnih operacija Hizbulaha i dogovorio osvetničke napade u slučaju udara na Iran. To je čovjek koji se otvoreno protivi odlukama Vijeća sigurnosti UN-a i razvija nuklearni program, a čija retorika samo potvrđuje strahove zapada da je njegov konačni cilj nuklearna bomba, izjednačavanje s Pakistanom, prvom muslimanskom zemljom koja je postala nuklearnom silom (što silno muči Iran).

Laki na obaraču

Njegov psihološki profil možda najbolje oslikava jedna od njegovih opsesija. Naime, Ahmadinedžad smatra da je stiglo vrijeme povratka 12. imama, Mahdija, koji je nestao s lica zemlje, a čijim će se povratkom na svijet vratiti red i pravednost. Kad je postao gradonačelnik Teherana, od svih je zaposlenih u upravi zatražio da potpišu lojalnost Mahdiju, a zli glasovi pričaju i da je jednu aveniju pripremio kao "sletnu pistu" za njegov povratak. Nakon što je uz pomoć ajatolaha učvrstio svoju vlast u zemlji, mobilizacijom javnosti oko nuklearnog programa ostvario gotovo plebiscitarnu podršku, izjavama i stajalištima protiv sebe okrenuo velik broj država, nije čudno što se čovjeka koji pod svojom kontrolom ima snažnu iransku vojsku i nabavlja rakete sve većeg dometa smatra trenutačno najvećom prijetnjom svijetu. Jer, i njegova arhineprijatelja, SAD, trenutačno vodi administracija koja je laka na obaraču.

Ahmadinedžadizmi Tko prizna Izrael, gorjet će u plamenu islamskog bijesa. Izrael treba zbrisati s lica zemlje. Treba konačno priznati da je holokaust jedna obična izmišljotina. Iran je spreman proslijediti nuklearno znanje islamskim zemljama u skladu s njihovim potrebama. Vjerujemo da je atomska energija Božji blagoslov. Naša vjera nam zabranjuje da posjedujemo nuklearno oružje. Ne znam zašto neke zemlje ne žele shvatiti činjenicu da iranski narod ne tolerira silu. Moćni Iran je najbolji prijatelj susjednim zemljama i najbolji jamac regionalne sigurnosti. Iran je postao članicom nuklearnog kruga i to mijenja cijelu priču. Zahvaljući krvi mučenika, buknula je nova islamska revolucija i islamska revolucija iz 1384. će, ako Bog da, sasjeći korijene nepravde u svijetu. Struktura UN-a je jednostrana, osmišljena protiv islamskog svijeta. Dolazak žena na stadione djelovat će pozitivno na čednost i moral.

  Državnici opasnih namjera Prijetnja svjetskom miru i sigurnosti Kim Jong Il Čelni čovjek Sjeverne Koreje, prema priznanju vlastite vlade, uspio je doći u posjed nuklearnog naoružanja. Njegov režim i dalje smatra Južnu Koreju "okupiranom", drži pod oružjem najveću vojsku na svijetu u odnosu na broj stanovnika i ubrzano radi na razvijanju rakete s dometom do zapadne obale SAD-a (sadašnjom može gađati "samo" Japan). Omar Hasan Bašir Vladar Sudana, zemlje koja je pružila utočište najtraženijem svjetskom teroristu Osami bin Ladenu. Vlada sustavno potiče genocid u pokrajini Darfur, daje utočište teroristima i prijeti susjednim državama. Than Shwe Čelnik vojne hunte koja upravlja Burmom, koju on naziva Mianmar. Čelnicu oporbe Aung San Suu Kyi već niz godina drže u kućnom pritvoru, a režim aktivno sudjeluje u proizvodnji i trgovini narkoticima. Ismail Hanija Palestinski premijer i jedan od čelnih ljudi militantnog pokreta Hamas koji je pobijedio na nedavnim parlamentarnim izborima. Hamas se zalaže za uništenje Izraela i od dolaska na vlast se nije odrekao oružane borbe za ostvarenje tog cilja. Kontakte s tom vladom su zamrzle sve zapadne zemlje. Podupiratelji terorizma Moamar Gadafi Lider Libije već više od tri desetljeća, koji je godinama omogućavao vodećim svjetskim teroristima obuku i skrivanje u svojoj zemlji, odustao je od pokušaja da dođe u posjed nuklearnog oružja, a izručenje krivaca za rušenje PAN AM-ova zrakoplova nad Škotskom uklonilo je sankcije. I dalje nije prihvaćen u krugu zapadnih zemalja. Fidel Castro Kubanski čelnik koji je izazvao najveću svjetsku nuklearnu krizu kada je dopustio instaliranje ruskih raketa na svom otoku. Pružio je aktivnu vojnu pomoć brojnim pokretima, od kojih se neki nalaze i na popisu terorističkih organizacija.  

Željko Trkanjec