Nekada davno, u prošlom tisućljeću, dok je moja supruga još igrala odbojku, jednom se s putovanja u Tursku vratila sa zgodnom pričicom. Jedna od suigračica bila je, valjda, željna sunca i, da ekonomično spoji sunčanje s ubijanjem vremena u nekom dnevnom praznom hodu, izašla je na balkon hotela ne bi li "uhvatila malo boje". Vrlo je važno napomenuti da je bila plavokosa (i još je...), izrazito svijetle puti, i da se skinula u bikini.
Ostale su se djevojke razmilile po gradu, i vraćajući se iz shoppinga primijetile su neku gužvu pred hotelom. Da skratimo potencijalno dugu priču, naša je plavuša izazvala prometni kolaps i spontano okupljanje mase brkatih muškaraca, koji su se izmorili vireći na balkon ne bi li uhvatili pogled na zlatne uvojke ili komadić otkrivenog bedra. A da o tome cura, jasno, pojma nije imala... Potom su je ostale uvukle u sobu i sve je ostalo na maloj bizarnoj priči bez ikakvih posljedica. U međuvremenu, u dvadesetak i toliko godina, u Turskoj su se neke stvari bitno promijenile. Izmirom šetaju prekrasne djevojke, otkrivenih trbuha, nabadajući na visokim petama, u uskim hlačama kroz koje se naziru tange, dubokih dekoltea...
No, ovaj je tekstić zapravo posvećen damama treće nacionalnosti s kojima smo se susreli (kolege izvjestitelji i moja malenkost) u Izmiru, Ukrajinkama. Kako muzjački mozak na spomen dama iz Ukrajine odmah svodi emitiranje na strogo ograničene frekvencije, odmah ćemo reći da neće biti nikakvih pikanterija u nastavku, jer se radi o plesačicama koje su uljepšale košarkaški Efes Kup, negdje na tragu civilizacijskih promjena iz prethodnog pasusa... Sve su to jako fine cure, jedna je atomska fizičarka, druga pedijatrica, dvije su odgojiteljice u vrtiću, zatim profesorica latinskog i magistra farmacije. No, u Ukrajini se ne može naći posao u struci, znate već kako je to sa zemljama u tranziciji, te su bile primorane oformiti skupinu Khimki Dancers kako bi prosperirale. S vrha tribina, gdje su sjedili izvjestitelji, izgledaju sjajno, ali izbliza izgledaju samo kao "djevojke koje s vrha trbina izgledaju sjajno". Tako bi to nekako napisao Raymond Carver... A plešu malo lošije no što izgledaju izbliza. Utoliko se postavlja temeljno pitanje nisu li glavne točke ostavile za neka druga mjesta u Izmiru, mjesta koja nismo uspjeli otkriti, ma koliko se trudili, ne bismo li razmijenili nekoliko akademskih rečenica s njima.
Zoran Čutura
