Gotovo je s pričama, jer stvar je postala doista dramatična. Ostala su samo dva predsjednička kandidata. Izborno tijelo sada bira - da parafraziram Ortegu y Gasseta - koju će to glavu staviti na svoja ramena. Ništa manje od toga.
Ni Tuđman, a kasnije ni Mesić nisu imali naročitih protukandidata. Tuđman je Hrvatsku doveo do državnosti. Mesić do demokracije.
Bandić ili Josipović? Tu se već radi o sasvim novoj i krajnje ozbiljnoj odluci. Prvenstveno zato jer je Milan Bandić lik koji je raju osvojio prostačkim štosevima, ali za čije je uprave Zagreb financijski propao (D. Kuljiš).
Lik koji je, ujedno, istaknuti predstavnik upravo te populacije s kojom dolazi, kako što kaže Rathenau, do vertikalne invazije barbarstva. Dakle: primitivizma u najezdi na vrhove civilnog društva.
Uglavnom se govori da je zagrebački gradonačelnik Bandić “populist”. Dakle, da je predstavnik - štoviše: vodeći! one ideologije koja povlašćuje raznim predrasudama, strastima i duhovnim dometima tzv. širih društvenih slojeva.
Bandić je dijete Partije (J. Lovrić). Međutim, on o sebi priča da se, u posljednjih dvadeset godina, vodio i kršćanskim i socijaldemokratskim načelima i socijalnim naukom Katoličke crkve, da je nacionalno osviješten i da je iskreni domoljub. Da ne dijeli ljude na ljevičare i na desničare, da mu je misija služiti običnom čovjeku a ne vladati, da djela govore više od riječi.
STRP s Peščenice
Zatim, da je protiv crvenih i crnih, da je on crven-bijeli-plavi kao hrvatska zastava, da je konj i da će preorati Hrvatsku. Da je izašao iz SDPH prije par tjedana, kad mu se čaša prelila. Da je čovjek a ne stranka, da osniva novu stranku, ako... I sve tako.
Upravo ovih zadnjih dana taj stari, gorljivi partijac, bivši STRP (: stručno politički radnik SKH) s Peščenice, odlučio se i na to da žestoko i u svakoj prilici gadi “crvene”. Kada je, pak, Sanader objavio da se vraća, te da će se politički aktivirati, Bandić je najprije lukavo rekao da se u to ne bi štel mešati, premda je cijelo vrijeme upravo na taj povratak i na širu podršku Sanaderovih - čekao! No, kako politički izbezumljenoga Sanadera nije dočekao, on ga se javno, oštro i hitro odrekao. Tako to Milan Bandić “dela”! Radi “kajgod” se “seti” ako bi mu se “dobro videlo” za izbore.
Prezir spram knjige
Međutim: sav problem s Bandićem nije u tome što je njegova “populistička” zbrka - zbirka diletantskih, krajnje teatralnih prenavljanja, jednoličnih ponavljanja i neograničeno dvoličnog ponašanja - narodska, “rodjačka” i prostačka, pa je i efikasna, jer ima, u nas, svoja “prirodna” staništa. Da govedo može slikati, njegov bi bog bio sličan govedu, kaže Ksenofon. S osloncem na ovaj model mišljenja, može se reći kako je jedno sigurno: da Bandić može vladati, njegova bi vlast bila slična Bandiću.
To je sigurno, ali u tome se još ne vidi i ono najgore. Nije, naime, riječ samo o Bandićevu populističkom galimatijasu. Riječ je o nečemu s vrlo dugom političkom tradicijom. Radi se, naime, o tome da se definitivno, početkom prošloga stoljeća, primitivac ušuljao na staru pozornicu civilizacije.
Riječ je o Naturmenschu. O “običnom čovjeku”, kako bi to Bandić kazao. O biću kojemu nisu potrebna baš nikakva tumačenja, jer ono uči samo na vlastitoj koži (Ortega). Kada Bandić, na primjer, svome izbornom protivniku dr. Ivi Josipoviću, sveučilišnom profesoru kaznenog prava i akademski obrazovanom kompozitoru, s puno prezira kaže da je ispao iz knjige‚ on tada Josipoviću u stvari prigovara to što on, Ivo Josipović, nije primitivac! Da nema “vrline primitivca”! Kao: nije učio na vlastitoj koži.
Međutim: Bandić se tim prigovorom kojime “prokazuje” Josipovića, posebno obraća svojima: “običnim ljudima”. Svome “narodu”, a to je, već od vremena politike nacionalsocijalizma, pojam kojim se s govornica, ali i s drugih društvenih pozornica, najčešće obuhvaća - tek propagandno proširenu - vlastitu političko-interesnu grupu.
Bit će smjena
Obraća se Bandić tim svojima koji nam u aktualnoj najezdi, guslarskim esemesovima, predizborno, pak, poručuju tko nam odlazi, a tko nam to dolazi: “Još desetak i nešto dana, nema više Mesić Stipana. Odlazi redikul i svjedok haški, sladje mi je to nego sir paški. Odlazi Buda, Jakić i drugi udbaši, dolaze Hercegovci naši. Milan je rodom od Gruda, virujte, čovik ima muda. Uspio je SDP razorit, nije to bilo lako sorit. I on i Jurčić tamo su bili, figu u džepu stalno su krili. Ovo nam je slamka spasa i Franjo bi za njega glasa. Bit će po ambasadama smjena, neće više bit Jugoslavena. Josipović je umanjenica od Broza, ne dopustite da nas sroza. Zato sinovi hrvatskih ustaša i partizana, glasujte za BANDIĆ MILANA. Sritna Nova godina.”
Premda je sasvim neosporno to što tvrdi Jelena Lovrić, da se Bandić do predsjedničke funkcije kani vinuti na krilima u javnosti naraslog protustranačkog raspoloženja, odnosno da se pokušava prodati kao borac protiv partitokracije, nedvojbeno je, dakle, još nešto.
Bandić je u prije, dakako “na koži”, bio naslutio da mu se - upravo kao posljedica dugotrajne vladavine hadezeovskih zajedničara - otvara, izuzetno pogodovno, razdoblje mahnitog pojednostavljivanja, o kojemu je još davne 1930-e, a u susret nacionalsocijalizmu, pisao Ortega.
Muda i figa
Upravo to razdoblje, a nakon propasti velikih ideologija, ima danas svoju vlastitu ideologiju: svoju ideju i svoju praksu dominacije. Nju je, nedavno, Milorad Pupovac - upozoravajući na opasnost erozije stranačkoga pluralizma na hrvatskoj političkoj sceni - imenovao ideologijom banalizacije.
Budući da joj se “glasnogovornici” i djelatnici nalaze već posvuda, onda bi i eventualni poziv na njihovo okupljanje, premda zvuči arhaično, trebao biti: Primitivci svih slojeva, vrsta i krajeva - ujedinite se!
Bandić je osjetio, upravo po simptomima protustranačkog raspoloženja u javnosti, da dolazi i vrijeme izravne akcije. Vrijeme “konj”, i njihovih žargona.
Da se otvara mogućnost radikalnoga reinterpretiranja demokracije.
S mobitelskog “proglasa” jasno se, pak, nazire i kamen temeljac te reinterpretacije. Ne stranka, nego čovik koji ima muda i koji stalno krije figu u džepu!
