A što je u Tomićevom članku o prosvjedima hrvatskih studenata izdvojeno kao ključna misao, te zacijelo i vrhunski domet komediografa? Evo: “Lijepo je na studentskim stražama na Filozofskom. Pije se jeftino vino, a smotane studentice, pošandrcale od teških poststrukturalističkih eseja, zaljubljeno slušaju glavnog ideologa pobune”.
Bunt protiv ‘Zemlje Znanja’
Teško je pojmiti veću koncentraciju budalaštine po kvadratnom centimetru teksta. Ono što iritira jest metoda kojom autor dolazi do svojih postulata, ne pokazujući ni najmanju potrebu da ih provjeri na licu mjesta: “Okladio bih se da”, “Mogu zamisliti”, “Prije točno dva desetljeća, pamtim da sam i ja..”, a uz to i priznaje: “Zaboravio sam u međuvremenu”.
Ono što boli je cijeli niz pojmova, neistinitih, zaglavljenih u Tomićevom međuvremenu i upotrijebljenih zlonamjerno, s ciljem da se stvar obezvrijedi: straže, kao da se radi o nekakvim zlim militaristima; vino, a sudionici neumorno ističu (pridržavajući ga se!) svoj kodeks ponašanja koji isključuje alkohol; smotane i pošandrcale su samo studentice, a muškarac je ideolog, premda je svakome tko prosvjede prati jasno da nema glavnog nego je riječ o pokretu koji spontano raste, te da u pozadini nema druge ideologije osim bunta protiv socijalne nepravde i laži političkih struktura, odnosno floskula o Zemlji Znanja.
Čimbenik Ante
Ono što brine, i izaziva potrebu za odgovaranjem tomićima, jest utjecaj koji ta vrsta kratkovidnog i samozadovoljnog lupetanja ima na javnu percepciju ovog zbivanja. Jer Tomić nije (samo) metafora. On je realno moćan čimbenik u medijskom prostoru. Obraćajući se društvenom sloju iz kojeg je sâm iznikao - “Vedranovom” drniškom “ćaći” - Tomić ga zapravo poziva da privede k pameti (malograđanskoj, bolje rečeno kamenjarskoj) sina razmetnoga, koji se pred fakultetom izležava “među žutim maslačcima”. A u čije ime i za čiji račun to radiš, Ante, valja se zapitati.
Ante Tomić je komediografski izdanak - on bi to rekao Građanin pokorni - Tuđmanove koncepcije sretne Hrvatske kojom upravlja dvije stotine bogatih obitelji, a onima drugima ostaju tragikomedije vlastita materijalnog i još većeg duhovnog siromaštva. Tomić je, međutim, inteligentan, kreativan, šarmantan i duhovit, te se zahvaljujući tome obogatio, ismijavanjem svojih. Oni to vole, i njegove posprdne pošalice dočekuju ovacijama. Oni ga trebaju, i on treba njih; treba da oni ostanu pokorni i zatucani, kao što je Voltaire svojedobno trebao da puk ostane jedva pismen, jer bez njega takvog on ne bi bio - Voltaire.
Odlika naroda - mazohizam
Time se potvrđuje ono na što godinama nastojim upozoriti (svojim smušenim, meketavim glasom): da su temeljne odlike našeg naroda apatija, rezignacija, fatalistička uvjerenost da su svi isti (čitaj jednako lopovski, pokvareni do srži), i da je iluzorno nadati se ičemu drukčijem. Jednom riječju - mazohizam.
Da bude gore, našem Voltaireu priključuju se i drugi glasovi. Jedna fina gospođa, spisateljica Milana Vuković Runjić, u članku na istu temu od svega smatra najvažnijim buniti se protiv nerada nedjeljom, valjda zato što joj se dogodi da se nedjeljom zaželi pudinga, a dućani su zatvoreni. Ona je, za razliku od Tomića, studentski prosvjed barem primirisala, i “već na vratima” fakulteta osjetivši znoj, shvatila da joj tamo nije mjesto te se bez oklijevanja zaokrenula za 180. Tok njezine misli tako je virtuozan da je dovodi do zaključka kako raspad Jugoslavije još traje, a da ne bude premalo groteskno, usput nam još prijeti da će unatoč svom smradu i jugonostalgičarstvu upisati doktorski studij na tom odioznom fakultetu.
Negodovanju se priključuje i (manji!) dio nastavničkog osoblja, onog kojeg brine neće li morati nadoknađivati propuštenu nastavu, i to u najjezovitijem od mogućih scenarija, tijekom srpnja. Takvi se žale što su studentski agitatori “divljačkim lupanjem po vratima” prekinuli njihova predavanja, od čega ih je zaboljela glava.
Istodobno sa studentskim događanjima valja se i bezbroj urnebesnih pikanterija, počevši od zgražanja u pisanoj izjavi (sada već formalno bivšeg) dekana Jurkovića zbog toga što ga ni nakon tjedan dana prosvjeda studenata njegova fakulteta nitko ne pita što o tome misli tamo u Brazilu, gdje se službeno zatekao. A nekoliko dana ranije, u TV emisiji “Otvoreno”, preko mobitela sebe naziva vođom (sic!) te ustanove, i ističe kako je ponosan na njezine financijske rezultate, odnosno da zahvaljujući školarinama (čije ukidanje studenti traže!) FF zapravo uspijeva funkcionirati, i osigurati svojim zaposlenicima... tako, još dvije-tri dodatne sitnice. Brazil je, podsjećam, i naslov filma jednog od monty-pythonovaca.
Na web stranici FF-a može se pročitati i izjava koju je u Jurkovićevo i vlastito ime potpisao tada prodekan, a sada već novoizabrani dekan Boras, osuđujući svako “nasilno blokiranje, ometanje ili opstruiranje nastave” kao “nezakonit, neetičan i nedemokratski postupak”. Kada se dekan Jurković napokon ukazao studentima na plenumu, iskazao im je svoju apsolutnu podršku i požnjeo pljesak pokličem “Živio Filozofski fakultet!”. Sutradan je plenumu ponudio sama sebe kao prvu žrtvu revolucije, ako nedajbože policija pokuša preoteti fakultet jer to će moći samo preko njega mrtvog. Poslije je objasnio da je to bio samo njegov dekanski žargon, jer nikome nije ni nakraj pameti posezati za policijom.
Vrijeme slušanja studenata
Ukratko, ministri, rektori, dekani i prodekani ovih se dana nadmeću u skakanju u vlastita usta i presvlače košulju ovisno o prigodi, odnosno obraćaju li se studentima, svojim istovrsnicima ili onome drniškom “ćaći” iz Tomićeva članka, koji od svega toga, promatrajući kroz svoj ekran, doista malo razumije, odnosno nadasve se boji “da mu se djeca suviše ne izlože i zamjere nekome moćnom”. A spomenuti dužnosnici cijelo vrijeme drže figu u džepu i u mislima su već na svome sljedećem službenom putovanju u Brazil, Patagoniju ili Papuu Novu Gvineju, gdje će potpisati još jedan ugovor o znanstvenoj i svekolikoj suradnji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nastavnik sam evo desetu godinu. Ne mislim sve najbolje o našoj akademskoj zajednici, pa ni o vlastitu djelovanju u njoj, a ponajgore mislim o Bolonjskoj reformi, koja je pod načelom protočnosti visoko obrazovanje pretvorila u kanalizaciju, jer njome otječu sva “suvišna”, neutrživa znanja.
Međutim, vjerujem da je ovo trenutak kada treba susprezati takve misli, jer se događa nešto možda i dalekosežno. Ovo je vrijeme kada treba slušati studente, i učiti od njih; kako se samoorganiziraju te artikuliraju i dograđuju, na plenumima i popratnim aktivnostima.
Time su ovih dana ostatku nacije održali lekciju građanske svijesti. Oni nisu jedinstveni i ciljevi im (još) nisu sasvim precizni, možda čak ni ostvarivi. Ali od toga je važnije da se dogodio val odvažnosti da se kaže ne, uvjerenje da se može nešto postići - unatoč onome što sam gore označio kao temeljne odlike ovog društva, a čemu podilaze tomići.
Vedrani uče
Ovo se smije zvati revolucijom, ili - ako vas je strah velikih riječi - barem pobunom. I ona će imati smisla, onog pravog, jedino ako se njezin duh prelije u kolektivnu svijest, te je stoga treba podržati. Ta pobuna nema personaliziranu metu; nije to ni dekan ni rektor ni ministar, pa ni hadezeovska vlada, nego sama koncepcija vladanja na ovim prostorima, koja se prenosi s garniture na garnituru vlasti, tj. bezbrižno grabi za sebe koliko god ima, a za sutra neka brinu drugi.
I sâm roditelj budućih studenata, Tomić se solidarizira s roditeljima buntovnika, s onima koji u konačnici - čak i u sustavu s “potpuno besplatnim” obrazovanjem, kao porezni obaveznici - financiraju studiranje. I pritom je zapanjujuće što ne vidi dalje od vlastita nosa: ubirući jeftine bodove za sebe, stvara skupu zajedničku štetu: studenti s kojima se sprda bore se za bolji položaj obrazovanja u sutrašnjem svijetu.
Ako je ovo u što se pretvorio Ante Tomić otkako je diplomirao filozofiju i sociologiju, prirodan i jedini mogući rezultat studiranja, onda treba ukinuti fakultete. Nasuprot tome, dojam koji se nameće onome tko je izbliza doživio aktualne studentske plenume, jest da Vedrani i Vedrane sudjelovanjem u njima itekako uče, više nego na predavanjima, i bez obzira u kojoj će mjeri ostvariti svoje ciljeve, oni sada neizmjerno mnogo postižu - kako za sebe, tako i za društvo u cjelini - i time ipak ulijevaju nadu.
Marinko Koščec
