Snimci predsjednika Baracka Obame - pred lijesom sa zastavom na njemu i raskomadanim tijelom narednika Dalea Griffina u njemu - znače potresnu prekretnicu. Ne onoliko koliko snimak Willyja Brandta na koljenima u warszawskom Gettu, ali ni mnogo manje. Prvi put nakon punih 18 godina neki se predsjednik Sjedinjenih Država Amerike ne samo suočio sa svojom odgovornošću po život i smrt građana, jer su i drugi bili barem suočeni, nego je od toga učinio javni čin. Na način koji, možda, razlikuje oca nacije od vođe nacije.
Amerika je u vijetnamskom ratu stekla užas pred neprekidnim konvejerom ljesova sa zastavom preko njih. Vjerojatno ne zbog samih pogibija, nego zbog njihova razloga. U drugome svjetskom ratu, nakon mučkog napada na Pearl Harbor “crvena značka hrabrosti“ koju bi kuršum ostavio na bluzi uniforme izgubila je ono pomalo ironično značenje kojim ju je obremenio Stephen Crane. Amerika je uglavnom znala zašto je morala u drugi svjetski rat. Jednako tako je uglavnom znala zašto nije smjela u vijetnamski rat.
Politikanti tu razliku nisu bili kadri shvatiti, ali su ih obavještajci oko njih (ili u njima) znali obavijestiti da je lijes nepopularan objekt u unutrašnjopolitičkoj areni. Stoga je George Bush otac, prethodno diplomat i obavještajac, odlučio 1991., pri prvome zaljevskom ratu, sve mrtvačke kovčege iz Iraka i Kuvajta usmjeriti u bazu Dover, u močvarama ušća rijeke Delaware u Atlantski ocean, učinivši tu bazu “nemjestom“: posve zatvorenom za reportere i fotoreportere. Da se palima i njihovim obiteljima prištedi “medijski cirkus“ - glasilo je ljubezno obrazloženje. Zapravo: da se naciji prištedi vidjeti što je lajtmotiv svakog rata, pravednoga ili nepravednoga: nepregledan niz mrtvačkih kovčega, odnosno nepregledno polje posve jednakih grbova.
Tu nojevsku politiku skrivanja mrtvih od kamera nastavili su Bill Clinton (imao je on svoju Somaliju, ne osobito pogibeljnu, ali nimalo pobjedničku), pa George Bush sin.
Bez obzira na to što je Vijetnam bio zasad zadnji rat u koji nisu išli samo dragovoljci (ali o dragovoljnosti dobrovoljnih profesionalnih vojnika bi se moglo razgovarati tek kad njihov izbor ne bi bio bitno uvjetovan ekonomskom prisilom).
Lanac licemjerja dug 18 godina razbio je tek Obama, izašavši načas iz kule bjelokosne washingtonskog establishmenta da bi osobno pogledao kako iz utrobe vojnoga transportnog aviona C17 kulja povorka od 18 ljesova koji su još samo četiri dana ranije bili mladi ljudi. Učinio je ono što nije nijedan od tih njegovih prethodnika: ni Bush otac, koji se u drugome svjetskom ratu nagledao bojišnice, ni Clinton i Bush sin koji, kao ni Obama, nisu rat ni primirisali.
Dale Griffin iz Indijane, adventist, svojedobno prvak svoje države u rvanju slobodnim načinom, otišao je u rat praćen reportažom koju je objavio mjesni Terre Haute Daily Journal, u Afganistanu je nagazio na minu, vratio se pokriven državnom zastavom uz dvojbenu čast da ga je, salutirajući, dočekao osobno Predsjednik, kao točno pettisućeg vojnika u lijesu.
Niti godinu nakon svog izbora, Obama je na snimcima iz baze Dover izgledao deset godina stariji nego lani, na svjetlu drukčijemu od televizijskih studija, s urezanim borama, blijed unatoč melaninu u puti. Izgledao je kao Predsjednik svjestan odgovornosti, a ne samo trijumfa.
Uostalom to je i rekao: da će odluke o angažmanu u Afganistanu donositi svjestan te odgovornosti.
Ne samo spram cijene plaćane u životima, nego i u novcu, i u prestižu (koji je u Vijetnamu bio prva žrtva).
Netko je već rekao da je razlika između Clintona i Obame u tome što je prvi bio mangup, s osobnim preferencijama, dok je sadašnji nalik propovjedniku koji iskreno i potpuno vjeruje u ono što govori, poput Luthera Kinga, više od Jesseja Jacksona ili Billyja Cartera. To nije jamstvo djelotvornosti, ali barem suzbija licemjerje.
Naravno, Obama ovog časa ne smije razmišljati o povlačenju iz Afganistana. S druge strane, mora biti jasno da Afganistan, za razliku od Iraka, nije bio američki, nego svjetski problem, pa u njemu Sjedinjene Države ne smiju biti ostavljene same. Ipak je udio mnogih inih jedva simboličan ili čak nikakav.
U ovom trenutku nema više mjesta ni potpunom napuštanju Iraka, nego je zapravo otvoreno pitanje pograničnog dijela Pakistana. Kad je lonac jednom na vatri, nema odlaska iz kuće, da sva ne plane. Nije više pitanje je li lonac trebalo pristaviti.
I u tome je odgovornost. Obama je svjestan da je Amerika na tom području u dilemi hoće li pasti iz tave u vatru. A još nije ozbiljnije zagrizla u možda još grče kolače, poput Palestine.
