PRAVA ZVIJEZDA HTV-A

Ana Tomašković: Ustajem u 5 sati, na kolodvoru dočekujem bolesne i vodim ih doktoru

Objavljeno: 17.02.2011

Već deset godina radi emisiju ‘Normalan život’. Nitko godinama nije pričao o njoj, a onda se proširio glas o genijalnoj ženi, pametnoj i profesionalnoj, koju ljudi naprosto obožavaju

ZAGREB - Subota 11.10 sati na HTV-u počinje emisija “Normalan život”. Petstota emisija. Vi niste ispred TV-a. Mislite da je to emsija samo za kućanice i umirovljenike. E pa, prevarili ste se. Imaju fanove na Facebooku i portalima. Ljude različite dobi i zanimanja. Odvojite 40 minuta i pogledajte emisiju.

I urednicu i voditeljicu Anu Tomašković. I vidjet ćete zašto imaju toliko obožavatelja koji su joj otvorili profil na fejsu. Uživat ćete gledajući Anu Tomašković, ženstvenu, toplu i prisnu, kako mali i hladni TV studio pretvara u dnevni boravak.

Kao da vas posjedne na mekani, udobni kauč i ugodnim glasom počne razgovarati i vi joj već nakon deset minuta pričate o svojoj intimi, a ona vas sluša i savjetuje i razumije. I vama je odmah bolje.

Birokratske floskule

Da u fotelji preko puta nje sjedi najmrzovoljniji i najbahatiji političar, vjerujem da bi i njega razoružala i da bi nakon deset minuta bio umiljat i drag. Ljudi je vole zbog drukčijeg pristupa. Zbog činjenice da je mogu direktno nazvati i pričati o svome problemu, a ona će slušati. I napravit će emisiju, pozvati goste i pokušati pomoći. I zato se u njezinoj emisiji, koja ide uživo, vidi njezina uživljenost, empatija, njezine emocije i senzibilitet.

Od svojih gostiju, uglavnom liječnika, psihologa, socijalnih radnika, predsjednika udruga, želi dobiti pravi odgovor, a ne birokratske floskule.

Ani Tomašković nije problem ustati u pet sati i u šest na zagrebačkom željezničkom kolodvoru s termosicom čaja i buhtlama čekati gledateljicu iz Kutine koja dolazi s teško bolesnim djetetom i odvesti ih na specijalistički pregled koji je osobno dogovorila. I čekati s njom u bolničkom hodniku i strepiti nad rezultatima pretraga i radovati se ako su nalazi dobri i plakati ako je otkriveno nešto loše. Ili samohranog oca koji s odraslom kćeri s cerabralnom paralizom prvi put odlazi k liječniku.

Prozivanje odgovornih

Zbog takvih situacija, kaže Tomašković, svoju autorsku emisiju s istim entuzijazmom radi već deset godina . Dobiva, kaže, puno više nego što daje. Kaže da joj zadovoljstvo predstavlja činjenica da pomaže ljudima za koje se mjerodavni samo deklarativno zalažu, a kad treba, zaobilaze ih u velikom luku.

- Govorimo o našim životima, ljubavima, usamljenosti, razvodima, depresiji, o obiteljskom životu, djetinjstvu i školovanju, o seksualnim tabuima, nasilju. Uvijek mi se odazivaju izvrsni gosti i sugovornici, naši najveći stručnjaci iz pojedinih područja. Pokušavamo senzibilizirati javnost prema nemoćnima, bolesnima i drukčijima, osobama s invaliditetom. Pokušavamo prokrčiti put kroz mnoštvo zakona, deklaracija i konvencija koje garantiraju život dostojan čovjeka, ali nekoordinacija sustava to onemogućava.

Zato očekujem od svojih gostiju konkretan odgovor i da se javno kaže tko i gdje nije odradio svoj dio posla, iako za te propuste rijetko itko odgovara.

Osjećam se silno privilegirana što radim ovaj posao i zato ga radim s puno odgovornosti i emocija, jasno se vidi moj stav o svakoj temi i drukčije ne bih ni mogla ni htjela - u dahu priča Tomašković.

Koliko ljudi vape za pomoći pokazuje Anin redakcijski stol zatrpan pismima. I tako deset godina. Ljudi je svakodnevno zovu, dobiva desetak pisama tjedno i hrpu mailova. I sve ih sama pročita jer ne želi iznevjeriti ničije povjerenje. Ljudi sami dolaze k njoj.

- Kada dobijem pismo majke koja ga je drhtavom rukom tajno napisala kod susjede u strahu od muža nasilnika u kojem piše da sam joj svojom emisijom dala snagu i nadu da ne mora sa svojom djecom više trpjeti suprugova zlostavljanja i da sada zna kome se može obratiti. Odmah joj se javim i zajedno s njom prolazim sve etape njezine odluke o novom životu, njezine borbe za normalan život. I to je moja emisija. Nakon pola godine njezina djeca mi zahvaljuju za sretnije djetinjstvo, osjećam se ispunjeno i opet zaključim kako ovaj posao ima smisla.

Ganuo me nedavno jedan čovjek s Hvara, koji je cijeli život u kolicima, usamljen je i koji mi je poslao svoje pjesme s posvetom da mi se javlja da bih ja znala da on postoji i da gleda emisiju i da se tada ne osjeća napušten i sam. Meni su ti ljudi važniji od političara, sportaša i kvazizvijezda. To je stvarni život. Moji su heroji oni koji znaju preživjeti bez lažnog tapšanja po ramenu, koji nemaju što staviti na stol pred gladnu djecu, ali ih dočekuju s osmijehom i ljubavlju, veličam sve one mame i očeve koji se ne daju administraciji i kucaju od vrata do vrata kako bi našli pomoć za bolesno dijete.

Cijenim nezaposlene koji ne stoje pred listom očekujući posao, već se sami trude pronaći posao. Za te ljude ja radim ovaj posao s puno odgovornosti, strasti, angažmana i emocija, jer želim da osjete da je njihov svakodnevni normalan život prioritet barem 40 minuta. A onda od bake iz Like dobijem čarape koje mi je isplela bojeći se da ne nazebem, ili ajvare, pekmeze i kolače koje su gledateljice same napravile - priča Ana.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Broj preporuka: 57

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen