Andras Horvai, šef Ureda Svjetske banke u Zagrebu, vraća se nakon trogodišnjeg mandata u Washington, odakle će ubuduće voditi program reformi za Bangladeš. Odličan poznavatelj prilika u jugoistočnoj Europi (prije dolaska u Hrvatsku bio je autor programa za poratni oporavak Bosne i Hercegovine i radio je na programu primjene međunarodnih programa na Kosovu), Hrvatsku promatra u kontekstu regije i Europske Unije i tvrdi: - Bolji ste nego što sami o sebi mislite, ali nemojte zaustaviti reforme.

Pozdravili ste Vladin program izlaska iz krize kada je bio objavljen. Vjerujete li i danas da u Vladi znaju što rade i što trebaju raditi?

- Mislim da je to vrlo dobar program, usmjeren prema pravim ciljevima. Dobra je već sama činjenica da on postoji jer uistinu je bio potreban. Dobro je i što to nije samo program koji će sanirati posljedice krize, nego će se njegovim ispunjavanjem postaviti i temelji budućeg razvoja. Vrlo je opsežan i u mnogim dijelovima vrlo ambiciozan. Najveći izazov leži, dakako, u koordinaciji, jer riječ je o sveobuhvatnom programu za čiju potrebu treba uskladiti mnogo elemenata bez kojih on neće biti provediv. Zasad postoji čvrst vremenski okvir njegove implementacije, ali često će biti teško održati vrlo ambiciozno postavljene rokove. S naše točke gledano vrlo su važni planovi za reformu zdravstvenog sektora koja se već provodi (smanjenje troškova za lijekove, pomaci u racionalizaciji sustava bolnica, usmjeravanje podrške onima koji nisu u mogućnosti platiti dodatno osiguranje). To su društveno vrlo teške mjere. Jednako tako je i s reformom mirovinskog sustava i uklanjanjem barijera koje su danas još pred investitorima. Ako se sve te mjere provedu, mislim da će se postaviti vrlo čvrsti i zdravi temelji za ekonomski razvoj.

Nisu li te mjere ipak stigle prekasno?

- Najlakše je biti ‘naknadno pametan’ i govoriti o tome što se u određenom trenutku moglo ili trebalo učiniti, a što nije. Vlada je tijekom posljednje godine i pol bila vrlo zaokupljena krizom i vođenjem zemlje u kriznim uvjetima. Mislim da je danas odlično da možemo reći da postoji program za izlazak iz krize i ako se taj program danas provodi, mislim da trebamo biti zadovoljni. Pogledajte oko sebe i na istočnu i na zapadnu Europu. Ova kriza nije nastala u Hrvatskoj, ona je uvezena.

Nemamo li u Hrvatskoj obje krize - i domaću i uvoznu?

- Ne bih se složo s time. Kada čitam Vladin program, iz njega je vidljivo da je Vlada postavila pravu dijagnozu - postoji razumijevanje da se više nije moglo nastaviti s načinom na koji se u prošlosti upravljalo Hrvatskom. Da nije bilo krize, Hrvatska bi vjerojatno i dalje imala priliku razvijati se po više-manje starom modelu.

Možda bi to bilo dosta sporije od 4 ili 5-postotnog rasta kakav je bio prije krize, ali bilo bi moguće slijediti isti obrazac. Vlada je uvidjela da se u vrijeme krize više ne može držati tog starog obrasca i da svojim mjerama treba zagristi dublje u sustav upravljanja državom. Ono što je kriza uistinu napravila - pokazala je na točke u kojima je Hrvatska najranjivija zbog relativno visoke vanjske zaduženosti i relativno visokih javnih troškova. Ali pogledate li što se događa u zapadnoj Europi, vidjet ćete da se zemlje tamo bore s identičnim problemima. Pogledajte samo posljednji broj Economista i vidjet ćete niz tekstova o tome kako se Francuska i Velika Britanija muče sa svojim problemima državnih financija. Svi pokušavaju reducirati javnu potrošnju i javne dugove. Svugdje je isti problem.

Možete li hrvatski način trošenja proračunskog novca usporediti s načinom na koji su novac dosad trošile zemlje poput Grčke ili Španjolske?

- Pogledajte na brojke. Hrvatsku se danas ne može ni na koji način uspoređivati s Grčkom. Hrvatski javni deficit i javni dug daleko su manji od grčkog. Takve usporedbe zapravo nemaju smisla. Hrvatski problem je u tome što se svijet posljednjih godina promijenio i inozemni su izvori financiranja danas skuplji nego što su bili u razdoblju koje je prethodilo krizi, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Ograničenja su sve veća i zemlja se mora prilagoditi novim prilikama i novim ograničenjima. Međunarodno okruženje danas više nije povoljno kao prijašnjih godina. To su činjenice zbog kojih Hrvatska mora ubrzati s reformama.

S druge strane, ta brzina će reforme učiniti bolnijima jer će se one morati stisnuti u manji broj godina. To se danas događa u gotovo svim europskim zemljama. One zemlje koje se budu znale brže i bolje prilagoditi, izaći će zdravije iz krize. Nedvojbeno je da će do oporavka doći, ali koliko će Hrvatska biti konkurentna na tržištima nakon tog oporavka ovisi isključivo o dubini i brzini provedenih promjena. Za to je potreban čvrst društveni konsenzus jer to je u svakoj zemlji prekretnica. Mislim da su ljudi u Hrvatskoj to već shvatili i da to prihvaćaju. Prečesto ih se podcjenjuje. Ovdje ljudi daleko bolje razumiju i što se događa i što treba učiniti nego što se to obično prikazuje.