Ne da smo zaglibili do grla, nego nam su nam već i glave utonule u gnojnu kloaku iznad čije površine još samo bespomoćno lamataju nemoćne ručice utopljenika. Pokušavamo izreći zgražanje, ali nam se, čim zinemo, usta pune tim gnojem prema kojem onaj prirodni, stajski, miriši kao čisti nektar.
Navodno nam se gade rugobe s kojekakvih televizijskih farmi, a istodobno ih i dalje tovimo hranom od koje te nemani isključivo žive: našom pažnjom, primjećivanjem njihovih besprizornosti, naslovnicama naših internetskih portala, novinskim naslovima. O slikama da i ne govorimo.
Na sličan se način i politička demokracija, koju smo sanjali kao veliki amfiteatar slobode i pameti, pretvara u cirkusku arenu. Nije nam, tobože, jasno kako je moguće da tako rogobatan i neartikuliran čovjek zavlada gradom tisućljetne kulture. Ali, nećemo priznati da već godinama sudjelujemo u sustavnom zatiranju te iste uljudbe. Počupali smo zdrave umnjake i nadomjestili ih izbijeljenim protezama estradnjaka. I sada nam se ta zubala cere, a Željko Kerum u večeri svog izbornog trijumfa naciji izjavljuje svoj kulturno-umjentički credo: “Jelena Rozga vrijedi više nego pedeset političara!”.
Najprije smo stvorili tobožnje fenomene, da bismo onda trošili stranice i stranice na analizu istih. Zovemo sociologe i psihologe da nam tumače pijane psovke i šamare likova koje smo prethodno upravo mi, kao da se ne radi o spodobama kakvih pred fajrunt ima u svakoj lošijoj krčmi, stavili pod reflektore opće pažnje.
Kad bismo se doista željeli izvući iz toga gliba, vidjeli bismo vrlo jasno osvijetljen izlaz: učiti, misliti, informirati, govoriti i pisati o nečem drugom - baš o onim stvarima za kojima naričemo kao za prokockanim i zapijenim nasljedstvom. I pri tom bi svatko krenuo od sebe. Evo, ja prvi.
Ispovijedit ću ovdje osobnu sramotu: do prekjučer nisam imao pojma tko je to Anka Žagar. U tom neznanju, čak i kad su djelatnici kulturnih rubrika i institucija posrijedi, nisam usamljen, ali to mi nije utjeha. Naprotiv.
Ali, umjesto lamentiranja i pitanja zašto uz tolike medije jedna takva pjesnikinja ostaje dobro čuvana tajna književnih žirija, počastit ću i sebe i vas s nekoliko njezinih stihova i zahvaliti žirijima Nazorove i Vjesnikove nagrade (ova druga bit će joj večeras uručena na svečanosti u Lisinskom - čestitamo!) što su me potaknuli da internet iskoristim za traženje i nalaženje nečeg kudikamo vrednijeg nego što su žulj na peti ili spoticanje o crveni tepih jedne starlete. Pjesnikinja koju grubo izvlačim iz mira knjižnice u kojoj radi neka mi, pak, oprosti što je uopće spominjem u ovakvom kontekstu. Ali, rijedak cvijet još je dragocjeniji kad izraste usred smeća.
Nisam ja nipošto preko noći postao poznavatelj i neki ovlašteni tumač poezije Anke Žagar. Štoviše, zapeo sam već na prvoj pjesmi na koju sam nabasao. Pjesma se zove “Neka tigrovi spavaju”, a počinje ovako: “pronježite im zemlju na kojoj / u bešumnim šapama cvjeta noć”. Mogao bih u bjelini ostatka ove stranice, kad bi bilo dopušteno ostaviti je praznom, bez riječi diviti se ne samo ljepoti te riječi “pronježiti”, nego i njenoj nužnosti u ovom grubijanskom svijetu. I u nastavku te pjesme sve je tako tiho, a opet prepuno moćnog drhtanja, šuštanja, mreškanja i tajanstva.
Premda spodobe koja sam ranije spominjao nisu dostojne usporedbe s jednom plemenitom zvijeri, ali moje je misli poput neke mantre umirio stih “neka tigrovi samo spavaju”. A neko anđeosko razumijevanje i ohrabrenje zrači iz stihova: “to nečije srce spava u tigrovu srcu / prosijava kroz krzno zlatna rešetka / prašuma se kruni svjetlopisom”.
Svatko oko sebe vidi druge nemani. One moje, današnje, Anka Žagar je danas uspavala stihovima. Samo tu jednu pjesmu nosit ću danima kao štit. A onda ću pročitati sljedeću. I svakom glavom i mišlju koja se se od njih okrene prema nečem boljem i ljepšem, rugobe će postajati sve manje i nevažnije.
Branimir Pofuk
