Zagrebačka umjetnica Tina Gverović i beogradski umjetnik Siniša Ilić 22. studenoga otvaraju izložbu “Izokrenuta kuća” u Tate Modern u Londonu koja traje sve do 9. ožujka. Do sada je Tate Modern radove naših umjetnika otkupljivao ili su oni tamo sudjelovali na skupnim izložbama, no nitko nije imao samostalnu izložbu. Tate, podsjetimo, godišnje posjeti pet milijuna ljudi, što ga čini najposjećenijim europskim muzejem, a slučajno se dogodilo da je prošli tjedan predavanje o Tateu u našem Muzeju suvremene umjetnosti održao i njegov direktor Chris Dercon.
Početna ideja
Iza dvoje je umjetnika već nekoliko zajedničkih izložbi, još od 2006. kada su se upoznali na stipendiji na ISCP-u, International Studio and Curatorial Program u New Yorku, i prepoznali zajedničke teme. Iako se umjetnička suradnja uklapa u mit o efikasnom i ekonomičnom radu, ono što je najprivlačnije u takvoj vrsti rada jest neposredna reakcija, kritika, različita mišljenja, dijeljenje..., tvrde.
U muzeju Tate u sklopu “Project Space” boravili su dva tjedna, stvarajući izložbenu instalaciju na samom mjestu.
Tinu Gverović (1975., Zagreb) promoviraju kustosice WHW, galerija Nova, a često su je isticali i na skupnim slikarskim izložbama, kao veliku nadu. Iza Siniše Ilića (1977., Beograd), među ostalim institucijama stoji i beogradski Muzej savremene umetnosti.
Kustosice izložbe Hannah Dewar iz Tate Modern i Una Popović iz Salona MSUB, kao početnu ideju za rad autorima su predložile temu umjetničkih institucija i problema s kojima se suočavaju, bilo da je riječ o izgradnji novog krila Tatea, ili (ne)funkcioniranju MSUB-a; podsjetimo da je glavna zgrada beogradskog muzeja od 2007. zatvorena zbog rekonstrukcije i ne zna se do kada će biti.
Početna je ideja njihova rada, dakle, bio muzej. “Živimo u skučenim društvima, u gradovima koji su gotovo u potpunosti privatizirani, gradski trgovi su pretvoreni u kafiće, otvaraju se shopping mallovi i golf centri koji nam se predstavljaju kao mjesta razonode, ali u kojima uvijek nešto moramo naručiti, kupiti,uložiti. Muzej je neutralan prostor, prostor u kojem se nužno ne kupuje, u kojem se ne igra, prostor susreta s idejama, konceptima, stvaranjem, apstrakcijom; prostor neke vrste odmaka,mjesto u kojem se propituje...”, tumači Tina Gverović.
Mural od 15 metara
No, početna se ideja, ideja o muzejima, proširila pa će u Tateu napraviti mural dugačak 15 metara, koji se bavi paralelnim povijestima kultura, kao i crteže i slike koje u muzej “donose” informacije iz vanjskog svijeta; tragove konflikta i nasilja, izgradnje i destrukcije tehnološkiog otpada. Instalaciju čine zidovi koji se naizgled raspadaju, uglavljeni su u strop ili vire pod različitim kutevima iz poda, “ruše” se...; “Na zidovima su i fiktivne priče o gradnji, suludoj besciljnoj gradnji, slike i crteži na kojima linija ili potez kista postaju metafore za geopolitička stanja, zauzmanja različitih pozicija, vidimo zgrade i čitava mjesta koja se ruše...” objašnjava Sinša Ilić.
Gdje pripadaju
Ukratko, riječ je o temama pripadanja, raseljenosti, nestabilnosti, što su motivi kojima su se i do sada bavili u zajedničkom radu. “Čini mi se da umjetnost danas treba postavljati što više pitanja. Odgovori se nude na sve strane i čine nas lijenim, usađuju nam se ukusi, stavovi. Malo toga propitujemo sami”, kaže Tina Gverović.
Pitanja pripadanja i raseljenosti nisu im strana, i sami su h iskusili živeći na nekoliko različitih adresa, Zagreb, Beograd, Dubrovnik, London i tako dalje, što je dodatno utjecalo na njihov rad. “Često sam izvan Hrvatske, ali nemam osjećaj da u njoj ne živim ili da tu ne pripadam. Isti takav osjećaj imam i prema zemljama u kojima sam boravila. Koliko god da se osjećam kao dio neke sredine, ipak moram priznati da mi je pozicija stranca uvijek bila privlačnija, kako u inozemstvu tako i u vlastitoj zemlji, jer ta pozicija stranca, naizgled nestabilna i nesigurna, zapravo otvara mogućnosti stalnog propitivanja identiteta”, kaže Tina Gverović, a Siniša Ilić se nadovezuje: “Razmišljam o nečemu, fokusiram se na temu ili detalj, ali ta misao uznemirena petosatnom vožnjom ili beskrajnim provjerama identiteta, više nije, i nikada neće biti ista, postaje nesigurna, lomljiva i rad, umjetnost, kao cjelina zamagljuje se i redefinira. Već godinama organiziram život kao pokretnu strukturu, ali ako ga definiram po mjestu plaćanja poreza, skladištenja umjetničkih radova, prihodima za život, ili mjesta gdje ne prijavljujem privremeni boravak stranca, to je ipak Beograd”.