"Dobro, di ćete vi”, siktao sam na klince koji su se u ponedjeljak navečer gurali kraj mene.

“Prijatelji su nam tamo”, odgovara jedna djevojka, molećivo pokazujući naprijed.

“Onda se s prijateljima lijepo nađite negdje otraga. Ili zaboravite na njih. Dogodi se i to ponekad. Prijatelje imaš pa ih nemaš. Jebi ga, život vas razdvoji”, meljem ja, loše kontrolirajući bijes, odlučan da nikome ne dopustim da me izgura s mojih četrdesetak centimetara prostora tik do pozornice. Ne zvučim baš razumno i vjerojatno ću se kasnije posramiti vlastite neuljudnosti, ali ovog trenutka ne mogu sebi pomoći. Došao sam čitav sat ranije, jer sam shvatio da ne želim još jedan Dylanov koncert gledati iz velike daljine, i sada nestrpljivo premiještam težinu s jedne na drugu nogu, prebrojavajući gitare koje asistenti tamo gore uštimavaju. Uvijek su mi mučni ti časovi. Nema mi duljih minuta od onih prije koncerta, dok se još provjerava visina mikrofona i na pod ispred svakog glazbenika selotejpom lijepe papiri sa set listama, a šepavi roadie na pojačala slaže čiste bijele ručnike.

Sve me tada živcira, guranje, besmislice koje viču budale u želji da budu primjećene, miris džointa koje je zapalio netko iza mene. Ovo posljednje posebno mi je neshvatljivo, da je netko došao na koncert kojega se neće baš jasno sjećati. Meni je u ovakvim prilikama važno biti savršeno svjestan, čuti svaki odsvirani ton, svaki otpjevani stih, i kasnije ih u postelji, u mraku sobe, reproducirati u glavi. Poslije nekih koncerata satima tako nisam mogao zaspati, a s Dylanom je to neizbježno, jer je svaki njegov nastup drugačiji. Čak i ako tu večer nije bio u vrhunskoj formi, ne mogu prestati razmišljati što je napravio s pjesmama.

Nakon varaždinskog koncerta prije nekoliko godina novine i portali bili su preplavljeni tekstovima neznalica koji su se žalili da je bilo grozno, jer nisu mogli prepoznati nijednu pjesmu. Ne znam čemu su se oni nadali, valjda da ih umjetnik vrati u vrijeme kada su oni na ekskurziji u srednjoj u autobusu na stražnjim sicevima pjevali Knockin' On Heaven's Door. Da išta znaju o Dylanu, to ne bi očekivali. On nema previše poštovanja ni za vlastitu mladost, da bi ugađao mladenačkim sentimentima drugih.

Ne pamtim više koji je njegov suradnik ispričao tu čudnu priču. Dan ili dva prije početka rada na albumu Time Out Of Min, Dylan je ušao u studio i producentu Danielu Lanoisu na klaviru, s krnjim bendom, odsvirao jednu stvar koju su trebali snimiti. Samo što je počeo I Can't Wait, gitarist je objesio intrument oko vrata i krenuo plesti akorde oko njegovih nota, bubnjar je spremno uhvatio ritam, a Lanois je bio dovoljno priseban da uključi magnetofon. Pjesma je, pričaju okupljeni, bila prekrasna. “Bude li čitav album ovakav, napravit ćemo remek-djelo”, kazao je Lanois nekome oduševljeno.

Time Out Of Mind zaista je remek-djelo, veličanstvena ploča zrelog Dylana, ali I Can't Wait nikada nije snimljena kao prvi put. Producent ju je mnogo puta želio istovjetno ponoviti s čitavim orkestrom, ali autor je to neumoljivo odbijao. Lanois je pokušao i s trikovima. Uvježbao je pjesmu s muzičarima i pjevao umjesto Dylana, da bi u trenutku kad on dođe, jednostavno stao za mikrofon. No, Dylan je ušao u studio i mrzovoljno rekao da napušta snimanje ako oni istog trenutka ne prestanu sa sranjima.