Ne događa se često, ali nekad i na ulici nađete prekrasnu rečenicu. Jedno sam popodne izašao iz kuće i hodao nekoliko metara iza niže, debeljuškaste plave žene pedesetih godina. Ona je bila sama i nije telefonirala. Napominjem to jer je iz nje, samo tako, bez razloga, odjednom provalila kletva na jeziku moga zavičaja:

“Đava te odnio i ko te na me namirio i čas i minut kad san se za te udala.”

Zapanjeno sam se osvrnuo ne razumijevajući isprva kome je ovo bilo upućeno, a onda shvatio da je posrijedi vjerojatno zakasnjeli odjek bračne svađe s muškarcem kojega je plava gospođa maločas ostavila u dnevnoj sobi na kauču. Ostao sam na trenutak potpuno zatravljen njezinom odlučnom, u dahu izrečenom kletvom, a samo nekoliko sekundi kasnije točno znao gdje ću je upotrijebiti u scenariju koji sam pisao s Rajkom Grlićem .

Rečenica s ulice

U filmu je izgovara Daria Lorenci. Zagrebačka zubarica, fina gospođa kojoj se tek u časovima velike uzrujanosti čuje drniško podrijetlo, sazna da je muž, glumi ga Miki Manojlović , vara pa se povrijeđena i bijesna nagne nad njega i prosikće od riječi do riječi kako je gore napisano, a on, siroče, zanijemi od užasa.

Rečenica koju sam jednom slučajno pokupio s ulice savršeno se uklopila u našu priču.

Istina, scenarij je tada već gotovo bio završen i to je bila ona sretna faza kad tekst lagano ide prema kraju i sve u njemu nekako čudesno sjeda na svoje mjesto.

Početak ipak nije bio tako lagan. Dvije godine prije “Karaula”, prvi film za koji smo Rajko i ja pisali scenarij, upravo se vrtjela na Pulskom festivalu, a nas dvojica smo sjedili u restoranu nedaleko od Arene kada je on rekao:

“Razmišljam o priči o brakovima i preljubima, skicirao sam pet likova s kojima bih se volio igrati.”

“Ajde, daj mi da to vidim”, odgovorio sam mu znatiželjno, a zanimalo bi me, da vam budem sasvim iskren, i da je on naumio raditi homoseksualnu dramu s beduinima. “Karaula” mi je bila takvo veselo iskustvo da bih se prihvatio bilo čega s njim.