LOŽENJE STRASTI

ANTE TOMIĆ Nepodnošljiva lakoća Golužina brljanja: To što je rekao jednostavno je skandalozno

  • AP

Objavljeno: 08.08.2012

Poznata je američka glumica možda komentirala izjavu našega rukometnog selektora, a možda i nije, nego je to napisao netko s lažnog profila. Ali, tko god je bio, ona ili netko drugi, autentičan ili lažan na društvenoj mreži, Slavka Golužu je ispravno poučio da se sportski uspjesi ne smiju uspoređivati s vojnim pobjedama jer na Olimpijadi nema mjesta nacionalizmu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .

Zaista, nekoliko je razloga zašto je ovo bilo mudro reći. Za početak, tu je onaj koji zna svaki đak, tko je god išao u osnovnu školu sjeća se lekcije kako su helenska plemena prekidala ratove u doba sportskih igara.

Ako su još u Željeznom dobu Olimpijadu shvaćali kao miroljubivu, nenasilnu priredbu, ako su stari Mirmidonci i Korinćani i Tebanci goloruki izlazili u arene, nije vjerojatno pretjerano očekivati da i hrvatski tukci, dvije tisuće i sedamsto godina kasnije, nauče što se priliči, a što ne.

Uspoređivati pobjedu u utakmici sa Srbijom s vojnim trijumfom u akciji Oluja osim toga je, pod dva, i opasno, jer sjetite se samo kakve smo užasne prizore vidjeli kad su naši i njihovi posljednji put igrali rukomet.

U Novom Sadu srpski su huligani sjekirom probili krov automobila s hrvatskim navijačima, a u Vukovaru Hrvati kamenovali srpske kuće. Želi li Slavko Goluža ložiti nacionalne strasti, možda bi prije toga trebao doživjeti da sjedne u kola, a nečije noge iznenada zabubaju na krovu, masivno čelično sječivo zatim probije lim iznad njegove glave i zaustavi se koji milimetar od tjemena, baš da mu napravi još jedan razdjeljak na onoj đilkoškoj frizuri.

I da mu osiguravajuća kuća prizna štetu na autu, ta bi ga zgoda pouzdano izliječila od proud to be Croat budalaština. Napokon, pod tri, tu je i sama Oluja s kojom je selektor izvolio neskromno usporediti uspjeh svoje ekipe.

Sedamnaest je punih godina upravo prije nekoliko dana prošlo od toga događaja, no još nam je živ u uspomeni, svi dobro pamte gdje su bili vrelog kolovoskog jutra kad je krenulo. Mene su iz “Slobodne” probudili da dođem dežurati u desku. Gotovo smo klicali kako su nam dolazile vijesti o hrvatskim trupama u Drnišu i Gračacu.

“Naši su ušli u Grozni!” - zavikao sam u jednom trenutku veselo jer je Hrvatska vojska taj dan uistinu djelovala tako silno, da se činilo da bi usput, iz zajebancije, za okladu, mogla i rusko-čečenski sukob okončati.

Sutradan sam i sâm pošao na teren i iz redakcijskog auta razdragano odmahivao prašnjavim vojnicima na oklopnjacima. Bilo je stvarno dobro vrijeme, dani potpune, nepomućene sreće što je jedna mora završila. Ipak, osjećaji su mi se uskoro počeli miješati, i ne samo zato jer su došli glasovi o pljačkama i paleži i ubojstvima civila. U godinama što su uslijedile bolje sam upoznao taj kraj i izbliza vidio nesreću naroda.

I jednih i drugih, i Hrvata i Srba, bez razlike. Bili su to dobri ljudi, kojom se god rukom križali. Gostoljubivo su iznosili preda me svoju sirotinju, malo kozjeg sira i kaštradine u otučenom emajliranom tanjuru, u bijednim čađavim izbama bez tekuće vode. Nitko se od njih stvarno nije usrećio ratom. Ratni pobjednici, zahvaljujući braniteljskoj penziji od tisuću i po kuna, živjeli su možda tek neznatno bolje od poraženih.

Tu sam se malo zasramio onoga svoga veselja. Jer, vidite, po strani od pečene janjetine i domoljubnih koračnica iz razglasa na derneku u Čavoglavama, neki su ljudi u tome kraju krvavo ginuli. Netko je izgubio oca ili brata. Mladići ranjeni u trbuh očajno su dozvali mater pridržavajući svoja crijeva u ambulantnim kolima. Ovce koje su vojske u prolazu obijesno pokosile rafalima trunule su u kamenjaru, a krave izbezumljeno mukale u zapaljenim štalama. I od toga vremena jedva da se išta promijenilo.

Marko Perković Thompson vratit će se u svoj zagrebački penthouse koji je kupio ne znam kojim parama, a jadna krševita krajina ostat će jednaka, zarobljena u neimaštini i mržnji. Zaista, ako se baš ne zovete Ivan Čermak, nema puno razloga zbog kojih biste danas trebali biti ponosni na Oluju, a još je nepodnošljivije kad netko na Olimpijskim igrama u Londonu, netko na deviznim dnevnicama, u novoj čistoj trenerci s ušivenim logom sponzora, drzne svoj trud izjednačavati s ratnom patnjom i stradanjem.

Kad se nešto tako bezazleno i lako kao što je rukomet stavi u istu ravan s nečim tako ozbiljnim i teškim poput rata, kao da u osnovi nema razlike između toga da netko izgubi utakmicu i slučaja kad netko izgubi sina. To što je Slavko Goluža rekao jednostavno je skandalozno, odvratno i sramotno.

Broj preporuka: 158

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen