Nježnu plavušu, 30-godišnju Korčulanku Antoniju Didović, bez pogovora sluša 30 rogobatnih muškaraca, članova posade raketne topovnjače Kralj Petar Krešimir IV. Samozatajna Antonija u srpnju je imenovana zapovjednicom toga elitnog ratnog broda Hrvatske ratne mornarice.
Nakon četiri razreda Srednje pomorske škole u Dubrovniku, Pomorskog fakulteta u Dubrovniku i četiri i pol godine provedene u HRM-u uz stalnu izobrazbu i usavršavanje, Antonija je srušila sve predrasude i potpuno ovladala muškim svijetom ratnika.
Plašila ih je cura na brodu
- Nikad nisam mislila da ću biti u vojsci, nisam željela biti ni princeza, ni balerina, ali sam oduvijek željela raditi na brodu i biti na moru. More i brodove zavoljela sam kao dijete, odlazeći na pecanje s tatom Ivanom. Pecali bismo i gledali brodove - priča Antonija, prisjećajući se svog djetinjstva u Žrnovu, mjestu s oko 1000 stanovnika na otoku Korčuli.
Otkriva da muškarcima nije teško zapovijedati, slušaju je bez pogovora. - Poslije su mi priznali kako su se malo pribojavali da preda mnom neće moći slobodno razgovarati i ponašati se. Malo ih je plašila cura na brodu, ali brzo su se navikli i opustili. Ja ne izmišljam poslove. Način života i rada je uređen, sve se unaprijed zna. Ne može netko reći ‘digla se na livu nogu pa nam soli pamet’. Vojska je uređen sustav, zna se tko što radi i na svakom je vojnom brodu jednako, bez obzira na to tko je zapovjednik.
Ja samo provodim zapovijedi koje dobivam od nadređenih. Primjerice, dobijemo zadatak ‘raketna opasnost’ - e, onda se samo moj glas čuje na brodu. Izdajem zapovijed kojim kursem i kojom brzinom voziti brod, a cilj je nabrže zaštititi posadu i brod i obraniti se od prijetnji- objašnjava poručnica fregate.
Ništa joj nije teško i nikada nije osjetila ni zavist, ni otpor muških kolega. Uvjeti za napredovanje za sve su isti, a zašto je baš ona izabrana za zapovjednicu, skromna kakva jest, tvrdi da ne zna.
Na početku je bilo teško
- Stvarno ne znam. Gleda se obrazovanje, gledaju kako radite, promatraju vas a da niti ne znate i dobiješ priliku jednako kao i muškarci - kaže.
U poslu koji radi ništa joj nije teško.
- Radim posao koji volim, samo moje radno mjesto nije ured, nego brod.
S vremenom sam zavoljela i uniformu - priča.
Na putu do današnjeg postignuća teško joj je bilo jedino kada je kao 14-godišnja djevojčica iz rodne Korčule došla u Dubrovnik, u Srednju pomorsku školu - smjer nautičar.
- Obitelj me podržavala u odluci da se upišem u Pomorsku školu, ali, ipak mi je bilo teško odvojiti se od obitelji i Korčule.
U Dubrovniku nisam nikoga poznavala, ni u školi ni u Đačkom domu samostana sestara milosrđa gdje sam živjela. Htjela sam se vratiti, ali mama je rekla ‘ajde još malo, pa ćemo vidjeti sljedeći tjedan’. I tako tjedan po tjedan...
U školi mi je krenulo loše, prva mi je ocjena bila jedinica, druga dvojka. Najgori mi je trenutak bio kad me profesor izveo pred ploču, toliko sam ga se bojala da nisam znala oduzeti dva broja. A onda je on ispred cijelog razreda pitao zašto sam došla u tu školu, mislim li se udati, znam li barem kuhati?
U potpunom šoku odgovorila sam mu da se ne mislim udati. Valjda je on smatrao da se djevojka upisuje u Pomorsku školu samo da bi lakše našla muža. U razredu nas je bilo tridesetak, a samo smo smo dvije sestre blizanke i ja bile djevojčice. U četvrtom me razredu taj isti profesor pitao postoji li nešto što bi me mogao pitati a da ja to ne znam. Zaslužila sam njegovo poštovanje - prisjeća se Antonija najtežih dana na putu do svoga cilja.
Vojna izobrazba
- Časne su išle na primanja za roditelje u školu, možda sam se u njihovu domu naučila disciplini - dodala je kroz smijeh, ali i priznala da nisu bile stroge. Morala je biti u domu u 21 sat i držati svoju sobu urednom. Nakon srednje škole više nije bilo problema, sve je teklo glatko.
Na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku dobila je Rektorovu nagradu za najbolji uspjeh u akademskoj godini 2002./ 2003. Slijedilo je bezuspješno pisanje molbi i slanje životopisa za posao na koje ni odgovor nije dobila.
Nije mislila da će biti tako teško dobiti posao. A onda je ugledala natječaj kojim HRM traži diplomiranog inženjera pomorskog prometa, smjer nautika. - Nije bilo dvojbe - ističe Antonija koja je tako 2005. godine došla u ratnu luku Lora u Splitu. Slijedilo je deset mjeseci vojne izobrazbe, završila je temeljnu časničku školu, zatim za časnika palubne straže, pa 2006. postala zapovjednica Oružnog brodskog odreda na raketnoj topovnjači, a u studenome 2008. zamjenica zapovjednika raketne topovnjače. Iz topa nikad nije pucala, ali je zapovijedala pucanje.
Na brodu još dvije žene
- To je zastrašujuće, cijeli brod podrhtava. Najprije je totalna tišina, muk, onda se čuje moja zapovijed, pa tutnjava - opisala je Antonija koja ne voli pucnjavu, ali ako bude potrebno, spremna je i za to.
Mještani Žrnova danas su ponosni što je baš njihova sumještanka jedina žena zapovjednica ratnog broda u Hrvata i prva u povijesti HRM-a.
Raketna topovnjača Kralj Petar Krešimir IV. opremljena je s 8 raketa, topom i krmenim topom. Na brodu su 33 člana posade, uz zapovjednicu Didović još pet časnika, 19 dočasnika i osam mornara. Među mornarima su dvije žene.
Žene koje su zaslužile svoje mjesto u mornarici
Sandra Jonjić, šefica Kabineta zapovjednika Obalne straže: Iz rodne Kanade pohitala braniti RH
Kada je početkom 90-ih godina u Hrvatskoj počeo bjesniti rat, Sandra Jonjić je iz Montreala, gdje je rođena, doletjela u Hrvatsku braniti domovinu svojih roditelja. Nakon karijere u kopnenoj vojci osjetila je poziv za mornaricu. Danas radi s kolegama iz Hrvatske ratne mornarice oko priprema za mirovne misije ili pak kako spriječiti paniku na brodu. (T. Mamić)
Violeta Pilić, pukovnica, radi u Zapovjedništvu HRM-a: U Kabulu stalno s glavom u torbi
U vojsku se prijavila 1991. godine, i to u 114. brigadu, prvu pričuvnu brigadu u Hrvatskoj. Školovala se SAD-u, u Obalnoj straži Virginije. Prije nekoliko mjeseci vratila se iz Afganistana. - U Kabulu sam svakodnevno imala glavu u torbi zbog konstantnog bombardiranja i eksplozija, no takav je posao - priča Violeta Pilić, 48-godi-šnja pukovnica koja je u HRM-ui 16 godina.
Stanka Marijanović - skupnik, kormilar na brodu Faust Vrančić: Želim postati stožerni narednik
Stanka Marijanović, je jedina žena “za volanom” 55-metarskog ratnog broda BS-73 Faust Vrančić . A tek joj je 25. - Nema veze to što sam žena. To nije bitno ni mojim muškim kolegama. Cijene se samo rad i moja stručnost, a kako stvari stoje, i više sam nego ravnopravna s muškima - istaknula je Stanka koja želi postati st ožerni narednik.
