Antonija Novaković (1979) mlada je autorica čiji je ulazak na književnu scenu pomalo neobičan - ona, naime, trenutno ima više književnih nagrada nego knjiga. Pjesnička zbirka “Lako mi je biti lošija” nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i Mostovima Struge, a njezina nedavno izašla prozna zbirka rezultat je pobjede na natječaju Prozak za autore kratke priče do 35 godina. Vezano uz Prozak, treba naglasiti sljedeće - da nema te nagrade, teško da bismo uopće vidjeli knjige kratkih priča mladih i još neafirmiranih autora, u ovakvoj, književnim prvijencima i tome žanru posve nesklonim nakladničkim vremenima.

Uči od najvećih

Definitivno stoji i činjenica da lauerati te nagrade zaslužuju objaviti knjigu, što su već itekako dokazale, primjerice, Tanja Mravak i Tea Tulić. Slično se može zaključiti i za Antoniju Novaković, čija je zbirka “Birali ste broj koji se ne koristi” možda na prvi pogled manje “atraktivna” od onih spomenutih autorica, prije svega zato što u svojim pričama bježi od konkretnih mjesta, vremena i situacija i zanimaju je “čisti” međuljudski odnosi, mali krokiji svakodnevice u kojima često neočekivano dolazi do preokreta koji zna graničiti s paradoksom. Neke od priča mogle bi se prije nazvati crticama nego kratkim pričama, ali i u njima se itekako zrcali ono o čemu autorica želi i zna pisati - otuđenost, samoća, nerazumijevanje, nedostatak ljubavi i kojekakva iznenađenja koje servira tzv. obična svakodnevica. Uz njezin se prozni rukopis svakako mogu vezati i neki utjecaji velikana kratkopričačke prakse, u rasponu od Čehova , preko Hemingwaya , do Carvera, što ne treba uzeti kao nedostatak, već razumnu odluku da se uči od najvećih. Novakovićkine priče djeluju pomalo hladno i odmaknuto, no zato su tu brojna “prazna mjesta”, ostavljena kako bi čitatelj u njih upisivao svoja vlastita iskustva i provjeravao mogućnosti čitateljske imaginacije.

Opatice čiste mahune

Upravo zato priče su to koje bježe od poentiranja i čvrstih krajeva i sve ostavljaju otvorenim, premda još uvijek dovoljno jasnim da to čitatelju ne smeta. Muškarci i žene, usamljeni moteli, restorani na kraju svijeta, to možda i zvuči tako tipično, no kada se njima pridodaju opatice koje čiste mahune, čovjek koji je posjekao sva stabla u parku ili pak ljudi koji slušaju zvukove asfalta, jasno je kako u ovim pričama nema baš puno običnosti. Jer, iza sve te distanciranosti koja se nastoji zadržati, leži poneki apsurd, baš kao u stvarnom životu. Zbirka Antonije Novaković, kako to obično biva s prvim knjigama, sadrži priče pomalo neujednačene kvalitete, možda joj i nedostaje homogenosti, ali zbog nekoliko njih koje gotovo da bismo mogli nazvati antologijskim, njezinu prvu proznu knjigu ne bi se smjelo propustiti.