Može umirovljeni general pukovnik Ante Gotovina naglašavati, koliko hoće, da ne kani u politiku. Slika vrijedi tisuću riječi, kažu i oni koji za komunikologiju nisu čuli, a slika nabijena simbolikom jamačno i znatno više.
Tako i fotografija smireno nasmiješena Gotovine nad kojim se, poput Berninijeva Duha svetoga, raskrilio bijeli golub netom pušten iz dječje i eks-generalove ruke, priziva u pamet barem tri-četiri simboličke, ili čak ikoničke slike koje smo vidjeli i koje su nam ukucavane u pamet.
Tko ugleda bilo kojeg generala s bijelom golubicom u ruci mora biti svjestan da je posrijedi politika, ona vještina gdje je važnije kako što izgleda negoli ono što jest.
Zreliji među nama tako će se jamačno sjetiti snimka umirovljenoga general-majora Tuđmana, kako isto tako ispušta bijela goluba, u pažljivo koreografski prostudiranu potezu u izbornoj kampanji 1990. godine. Oni nešto stariji sjetit će se originala: Josipa Broza, tada još u ozbiljnoj maršalskoj uniformi (prije onih operetnih koje je dao kopirati Gaddafi), kako pušta bijeloga goluba, toliko zblanutoga da je uletio u sobu.
Neće u politiku?
Moglo bi se sa simbolikom još i dalje, te se sjetiti kako se podjednako tako prestrašio i golub kojega je ispustio bl. Ivan Pavao II, pa je uletio nazad u kabinet, dok se kroz uključen mikrofon moglo čuti kako ništa manje zblanuti monsignori iza Pape navijaju za mir tjerajući ga povicima koji na talijanskome znače isto što i: “Iš! Iš!” na hrvatskome.
No, dobro, ne treba pretpostavljati da je u dalmatinskome glavnom gradu Zadru inaugurirana predizborna kampanja za izbor Ante Gotovine za papu u sljedećem konklavu, taman da je i zbog Dajle neprebolne, ali da sve miriše na kandidiranje za sljedeće hrvatske predsjedničke izbore - miriše.
Čekaj, nije li Gotovina poručio, Zadru i svijetu a preko Dnevnika Hrvatske televizije, izrijekom: “Ne, neću u politiku. To nije moj put”?
Zaboga, na simboličkoj razini ni sâm golub nije ono isto što je u biologiji i ekologiji - pa ipak u kolektivnom imaginariju nalazimo puno više simboličkoga goluba, nego zbiljskoga.
U zbilji je golub krajnji oportunist, koji po smeću prebire ne zato što mora (nije hrvatski umirovljenik sa 40 godina staža u prosvjeti), nego zato što mu je tako lakše i ugodnije, leteći štakor, raznositelj zaraza, kadar zakenjati sve živo i mrtvo nad čime leti, opak i nasilan spram slabijih, ali nedovoljno pametan da se ukloni pred galebom kojemu tupan ide na nerve pa ga, katkad, prikolje u letu… - a ipak mi u golubu ne vidimo to, njegovo grgotanje nazivamo gugutanjem i poimamo ga kao zvuk dobrohotne ljubavi, pa u Pjesmi nad pjesmama zaručnica ima oči kao golubica: pogled čist i bistar, objašnjava Origen.
Od bogova do ekologa
Egipćani i Sumerani su u golubima vidjeli glasnike bogova (za razliku od praktičnijih Grka, koji su tu ulogu povjerili Hermesu, kao totemu trgovaca i lopova, kadrome dakle stići i uteći), a Mojsije (koga Freud smatra Egipćaninom) ostavlja nam biblijsku sliku golubice koja, nakon uzaludnih pokušaja gavrana da nazre kopno kao znak prestanka Općeg potopa, napokon odnekud Noi donosi grančicu masline - što ih obje, i golubicu i maslinovu grančicu, pretvara u simbol mira. Mojsije je uvršćuje u čiste životinje, pa su dvije žrtvovane i kad je Isus prikazan u Hramu, a i Duh sveti se pojavljuje kao golub nad Isusovom glavom za Kristova krštenja u Jordanu. Golubica se tako javlja i kao slika čiste duše, od Katarine Sienske do La palome, prvoga uistinu svjetskog šlagera, u kojemu će duša draganova sletjeti dragoj na prozor pod prilikom golubice bijele, ispersiflirane potom i u Kiklopu, u posljednjoj Rogozovoj filmskoj gemi.
Pa se onda daj sjeti onoga što taj golub zaista jest u ljudskoj ekologiji! Nema šanse, oni lete u paralelnim svjetovima, onaj zbiljski i onaj simbolički.
Podjednako tako, u paralelnim svjetovima, lete objašnjenja Ante Gotovine, nakon sedmogodišnjeg uzništva, da se neće odati politici, i ukazivanja Ante Gotovine, dočekanoga kao sveca i mučenika, na hrvatskoj javnoj sceni.
Scena pomno birana
Ante Gotovina, s raskriljenim bijelim golubom nad glavom, objedinjuje u toj paradigmatičnoj fotografiji i vizualnu poruku Tita i Tuđmana (maršala koji je u svijetu izgradio sliku o sebi kao mirotvorcu i generala koji je kopirao generalissimusov koncept pomirbe zakrvljenih protivnika), i - kažem to bez hulne nakane - koncept Božjeg odabranika i Sina ljubljenoga, kao što je izrečeno nad Isusovom glavom u Jordanu.
Ukratko: doima se kao božanska investitura, duhovna popudbina na putu za Pantovčak.
Scena je pomno odabrana: Forum, zapravo Poljana Ivana Pavla II, s crkvom u pozadini.
Gotovina, naime, nije stranački kandidat, samo bi mu to još falilo. Pitanje je je li čak i svoj kandidat ili sasvim iskreno kaže da u politiku neće. Čini se, međutim, očevidnim da je on kandidat Katoličke crkve u Hrvatskoj, ili barem one u Nadbiskupiji zadarskoj (čiji je nadbiskup sada i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije).
Crkva je kukala i kukala da su dva predsjednika za redom neznabošci: Mesić kao ateist, Josipović kao agnostik. Ako ćemo pravo, bio je to i njihov prethodnik: koliko god se trsio na misama, nekako se uvijek vidjelo da nije uspio pogoditi na koji vokal da otvori usta dok ga snimaju na misi - ali njemu je i oprošteno. Boli i peče što je Crkva u Hrvata (kako je to lijepo izricao kardinal Kuharić) jasno navijala za kandidata vjernika, ali su birači vjernici jasno posljednja tri puta izabrali nekoga drugoga, kome su naprosto više vjerovali.
Bez oslona na HDZ
Crkva u ovoj situaciji više nema smjelosti osloniti se na HDZ i njegova kandidata (ako bi to opet bio drugi čovjek stranke, lako je zamisliti koliko bi teško bilo nagovoriti mnoštvo da skandira “Vaso! Vaso!”, diplomu da se i ne spominje - dok “Ante! Ante!” zvuči tako spontano). HDZ je tako slabačak da ne uspijeva monetizirati ni rafalne promašaje vladajuće koalicije - a nekako se ne vidi tko bi to mogao promijeniti do sljedećih izbora (osim HNS - ali potrebna je još veća količina očaja i beznađa pa da Ksaver zaigra na kartu te stranke).
Crkvi u Hrvata potreban je kandidat koji već ima podršku, koji će paziti da tu podršku ne okrhne petljajući se s ovakvim strankama kakve nam je gnjevni Bog dao za kaznu, kojemu je ime program - a Gotovina to ovog časa jest. I bude li oprezan - a zasad je oberarcioprezan - taj mu se kapital neće bitno smanjiti. Nema sumnje, Ante Gotovina je ovog časa jedini ozbiljan protukandidat Ivi Josipoviću, kome rejting na onoj drugoj strani neće popraviti ni sljedeći napad jurišnih Novosti.
Osim toga, Gotovinino odricanje od politike u ova doba, kada se ne samo u Hrvatskoj i “politika” i “stranka” doživljavaju kao gnusne, lupeške riječi, također igra u njegovu korist. Reklo bi se da mu je sudbina već određena - pitanje je samo zna li on to.