INTERVJU SA ZLOČINCEM

ANTE TOMIĆ Kad u novinama vidim Glavaša, poželim otključati Sanadera. U sekundi bih mu sve oprostio

Damjan Tadić/Cropix

"Pare ili život”, kazivali su s isukanim pištoljima maskirani razbojnici svojim žrtvama u stripovima u mom djetinjstvu. Ovoga se jezgrovito sročenog izbora u posljednje vrijeme često sjetim kad razmišljam o moralnim vrijednostima u nas, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Što je hrvatskim građanima zaista važnije, pare ili život?

Svatko bi od nas, naravno, spremno dao sve iz džepova, ispraznio tekući račun i kutiju s obiteljskim nakitom da je cijev kratkog oružja uperena u njegovu glavu ili u glavu njegova djeteta, ali koliko bi nas to učinilo za život nekoga nepoznatog?

Nekoga drugoga? Drugačijeg? Što bi nam tada bilo važnije?

Život je važniji, kažete vi ponosno? Nema ničega većeg od ljudskog života. Bilo čijega. Pa, vidite, ja ne bih rekao da je tako.

Dapače, dosta sam siguran da će Hrvati svoj novac uvijek staviti ispred tuđeg života, a imam i nesumnjive dokaze za to.

Jedan je od njih, na primjer, prije nekoliko dana izašao na tri stranice u jednim dnevnim novinama.

Novinarka se susrela s Branimirom Glavašem u mostarskom zatvoru da bi s njime opušteno čavrljala o političkim prilikama i razdragano se pljeskala po butinama kad bi ovaj nešto neviđeno duhovito izvalio, kroz smijeh primjećujući, citiram: “Ima neka ludost u vama.”

Gospođa kao da nije znala ili je, vjerojatnije, znala, ali joj nije bilo stalo do činjenice kako je ludost, bezobzirni sadizam i potpuna moralna tupost ratnog zločinca Branimira Glavaša iscrpno dokumentirana u presudi Županijskog suda i potvrđena na Vrhovnom sudu RH.

Hladnokrvno likvidirani osječki Srbi, napuhani modri leševi u dravskom šašu, siromah koji je skončao utrobe spržene kiselinom iz akumulatora, nijedno mučno ubojstvo koje je šarmantni vragolan zapovjedio nju, čini se, nije ozbiljnije uznemirilo.

Što kaže onaj gore?

Pa i zašto bi? Branimir Glavaš i u zatvoru je ugledan, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner. Koji tjedan prije došla ga je posjetiti i katolička žena i majka Željka Markić, kontajući da bi njih dvoje mogli nešto udruženi učiniti za napaćenu domovinu.

Čitajući kako su se njih dvoje uz kavu zaćakulali i proljudikali, nisam se mogao ne upitati je li se Markić i u jednom trenutku uplašila Boga kojemu se usrdno moli?

Je li osvjedočena vjernica koji put plaho pogledala u plafon zatvorske sobe za posjeta i pomislila kako se Njemu, koji odozgo sve vidi, zasigurno neće svidjeti njezina naklonost gnusnom zlikovcu koji nikad nije pokazao ni srh kajanja za užase koje je napravio.

Nije, naravno. Zbog nekoga meni nejasnog razloga ubojstvo se našim ljudima, pa i ako su biskupi, jednostavno ne čini ozbiljnim grijehom.

Pođemo li, međutim, pet sati vožnje sjeverozapadno, do drugog zatvora, u kojem je zaključan drugi politički lider, stvari su stubokom drugačije.

Ivo Sanader nema više nikakva ugleda, njemu nitko ne dolazi na kavu, a i kazna koju će mu sud odrezati bit će, sva je prilika, ozbiljnija nego Glavaševa premda je, pravno, etički pa i, ako hoćete, i teološki, njegov zločin bezazleniji.

Što se zna, samo se u jednoj prilici Sanader približio Glavaševu zlu, jedan jedini put je bio neosjetljiv za tuđe umiranje, kad je uzeo luksuzni BMW od Marijana Primorca čiji je sin ubio dvije djevojčice u Makarskoj.

Ta zgoda meni je strašnija i od bankarskih i od naftaških afera, od Fimi-Medije i Planinske zajedno, zbog nje, prije ičega drugoga, Sanader je zaslužio goriti u paklu. Sve drugo, uspoređujemo li ga s Glavašem, zapravo je pizdarija.

Vraćam se sada na razbojnički prijedlog s početka teksta. Stavimo li jednu do druge sudbine Ive Sanadera i Branimira Glavaša, odvagnemo odbojnost koju oni izazivaju, potpuno je jasno da naš narod više cijeni novac nego ljudski život. Novac, đavolska izmišljotina, važniji im je od najvećeg i najljepšeg Božjeg čuda.

Ne umijem to pravo objasniti, vjerojatno stoga jer nisam baš pobožan, ali mene Sanader ne uzrujava ni približno kao ostatak ove zemlje.

Bivši premijer, dakako, treba biti u zatvoru, zdravo je i dobro da mu sude za njegove lupežarije, ali ne mogu se potpuno identificirati s gnjevom koji on izaziva, barem dok je tu uglednik, respektabilna politička snaga i poželjan koalicijski partner poput Glavaša. Kad u novinama vidim Branimira Glavaša, majke mi, ja poželim otključati Ivu Sanadera. U sekundi bih mu sav ukradeni novac oprostio.

“Nema veze, Ivo, zaradit ćemo drugi”, rekao bih pomirljivo. “Važno da je živa glava na ramenima.”

Sve za Aleksandru

Recite da sam nerazumno rastrošan, ali sve Sanaderove milijune ja bih, da mogu, mijenjao za živote onih osječkih nesretnika koje je Glavaš dao ubiti.

Sve što je opljačkao i Ivo Sanader i Nadan Vidošević i Mladen Barišić, sve što je itko ikad gepio na autocestama i poslovnim zgradama i građevinskim zemljištima i tvornicama, čitave šlepere novčanica bez razmišljanja bih dao da mogu vratiti život dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, a vi, ako ne mislite kao što ja mislim... pa, nadam se samo da niste vjernici, jer ne znam što će vam vaš Bog kazati o tome, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Najnovije