Ajoj, pa vi nemate fakultet?!, jaukne stranačka službenica pregledavajući dokumentaciju kandidata.
“Nemam. Nisam, znate, imao kad studirati”, krene se ovaj ispričavati. “Tata je završio u zatvoru, mama pobjegla s trgovačkim putnikom, baka se propila, djed pao s konja i sav teret obitelji, dvadeset šest gladnih usta, pao je na moja nejaka pleća, te sam morao krasti, ubijati, otimati, pljačkati, provaljivati, švercati, varati i evo se, naposljetku, upisati u Stranku ne bih li preživio. A što, ne ide bez diplome?”
“U principu, može”, reče službenica, “ali se ne preporučuje. Glasače impresioniraju akademske titule ispred imena. Nego, znate što bi bilo najbolje? Imamo još neko vrijeme. Nema ga, istina, mnogo, ali ako požurimo, sve ćemo stići. Ja ću sada vašu prijavu za saborsku kandidaturu ostaviti, kao nepotpunu, sa strane, a vi se za dva tjedna vratite s fakultetskom diplomom.”
“Dva tjedna? Za četrnaest dana da diplomiram?”
“Javite se portiru na Prometnom fakultetu, on će vam sve objasniti.”
Prometni fakultet jedna je blaga i milosrdna, upravo kršćanski uređena visokoškolska ustanova. Nema grešnika kojega ona neće upisati, nijedan tudum ni propalitet za nju nije izgubljen, svaku će izgubljenu prosvjetnu ovčicu primiti i, za skroman novčani iznos u gotovini, koji se, jasno, ne prikazuje u računovodstvenim knjigama, uspješno dovesti do diplome, a kasnije, tko zna, možda i do kakvog visokog mjesta u državnoj upravi, na položaj župana ili gradonačelnika.
Diploma i neumjesna pitanja
Pogledate li pažljivije, zvanje diplomiranog inženjera prometa, obično stečeno izvanrednim studijem, sumnjivo se često pojavljuje u biografijama naših političara, na svim razinama vlasti i u svim političkim strankama. Jednoga idiota iz Mladeži Hrvatske demokratske zajednice uhvatili su čak da je krivotvorio diplomu, što je valjda najbizarniji slučaj krivotvorenja ikad. Falsificirati diplomu zagrebačkog Prometnog fakulteta ima smisla koliko i šivati kopiju lažne kineske trenirke.
Promet je tako u zrelim godinama, nakon što se godinama bezveze sramotila zvanjem medicinske sestre, završila i sisačka županica, esdepeovka Marina Lovrić-Merzel. Fotokopirala je valjda skripte od Ljube Ćesića i pod stare dane dala se u akademsko napredovanje. U nedjelju kod Aleksandra Stankovića nije željela otkriti s kojom je temom diplomirala, otklonila je to pitanje kao neumjesno i ja je mogu razumjeti. Diplomske radnje na Prometnom fakultetu zaista znaju biti neumjesne, upravo zazorne. Čisti je bezobrazluk kako se na Prometu postaje diplomirani inženjer.
U novom plavom kostimu, svježe ofarbana i ondulirana, županica je došla na Fakultet noseći pod rukom radnju uvezanu u umjetnu smeđu kožu. Na koricama se kočio zlatno otisnut naslov: “Razlika između nožne i ručne kočnice”, a ispitivanje tročlane komisije išlo je, po prilici, ovako:
“Idemo odmah u glavu”, strogo je rekao predsjednik komisije, “koja je temeljna razlika između ručne i nožne kočnice u osobnom automobilu?”
“Pa, ovaj”, promeškoljila se Lovrić-Merzel nervozno na stolici, “ako pogledamo kroz povijest, od prvih automobila do danas, razvoj ručne i nožne kočnice...”
Stručnjaci na udaru
“Marina, bona!” zaustavio ju je predsjednik zgranuto. “To smo učili. Ručnom kočnicom se upravlja rukom, a nožnom se upravlja no... no... no...”
“Nogom!” uzviknula je županica ozareno. “Eto, ga! Vidiš da znaš”, složio se predsjednik, a zatim se okrenuo ostatku komisije: “Što se mene tiče, kandidatkinja je zadovoljila.”
“Ne znam baš, kolega”, nezadovoljno je jedan zavrtio glavom. “Nisam siguran da bih gospođi županici dopustio upravljanje motornim vozilom.”
“Gospođa županica ima šofera”, upozorio je predsjednik.
“A onda dobro”, složio se član pomirljivo. “Koji nam je sljedeći kandidat?”
“Karlovački župan Ivan Vučić brani radnju na temu zabrane pretjecanja preko duple pune linije, a nakon stanke za ručak dolazi Rojs s doktoratom iz lijevog žmigavca.”
Kao školovano lice, županica Merzel-Lovrić je prije nekog vremena naumila kupiti novi službeni Audi A6 za četiristo tisuća kuna i suočila se s negodovanjem čitave javnosti. Njezina diploma prometne inženjerke kao da nije bila dovoljna garancija da ona o tome zna više od drugih. Što reći, jeftini populizam ponovno se okrenuo protiv stručnih ljudi. Županici koji put stvarno nije jasno što njoj to treba, nesebično i požrtvovno dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, raditi kao pas za dobrobit građana.
Bolje bi joj bilo da odustane od toga nezahvalnog naroda, možda se i odseli iz Hrvatske, negdje gdje će narod više imati poštovanja za njezinu diplomu, u Azerbajdžan, Uzbekistan, Kongo, Obalu Bjelokosti, Šri Lanku, Moldaviju...