ZAGREB - Devedesetih godina, dok je OTV za Zagreb bio značajna televizija, jedna od najistaknutijih emisija te lokalne postaje bila je “TV Aukcija”
Zorana Krivića. S onom legendarnom sjetnom muzikom u pozadini, izgledajući kao da je vječito omamljen, Krivić je pozivao svoje pomoćnike da mu pred kamere donesu “ovu prekrasnu Berberovu grafiku” ili “unikatno Murtićevo ulje na platnu” i onda ih nudio otprilike kao da klincima ispred škole prodaje Texa Willera.
Ljudi su na Krivića i njegovu emisiju gledali dvojako: neki su tu bizarnu predstavu gledali otprilike onako kako se danas gleda “Noćna mora” Željka Malnara, ali bilo je i onih drugih - i to više nego što bismo željeli priznati - koji su te slike i kupovali.
Bezbrojne zidove i danas ukrašavaju ti bezvrijedni komadi papira i platna, a njihove vlasnike “hrvatski Lovejoy” Krivić tješio je mitomanskom tvrdnjom kako “ljudima nije važno da te slike budu originalne, važno im je da ih kupe od mene”... Naravno, s 15-ak godina mudrosti koje su se nataložile u međuvremenu, većina zemlje zna da su ti “Murtići” i “Berberi” originalni koliko i Big Mac, a tu tezu potvrđuje i više od 20 kaznenih prijava koje skupljaju prašinu u njegovu dosjeu (u Krivićevu “obranu” valja spomenuti da je tri prijave dobio zbog bludnih radnji, a ostale se odnose na prijevare i nedopuštenu uporabu autorskog djela). Zato bi, umjesto s Lovejoyem, trgovcem umjetnina iz poznate britanske serije, Krivića možda bilo bolje usporediti s Del Boyem Trotterom iz serije “Mućke”. Ako ništa drugo, zajedničko im je to što iza sebe imaju vojsku bijesnih, prevarenih kupaca i policiju koja im pokušava stati na kraj.
Posljednji put hrvatski plavci posjetili su ga prošli tjedan. Naime, kriminalistička policija obrađuje njega i još jednog prijatelja s kojim je u lipnju 2007. godine prodao osam slika za 2000 eura, bez ikakvih certifikata o originalnosti. Ono što je najnevjerojatnije i što zbunjuje ljude iz te struke, jest podatak da je Krivić te slike, kao i mnogo puta u prošlosti, prodao na radijskoj aukciji, dakle na način koji terminu “kupnja na neviđeno” daje sasvim novu dimenziju. Upravo na radiju imao je svoje početke, a na OTV ga je doveo tadašnji glavni urednik Vinko Grubišić.
- Mi smo ga zapravo našli nakon što smo čuli da je uspio prodati slike preko radija, čini mi se preko Radio Brača. To je tada izgledalo kao nešto potpuno nevjerojatno, kao dadaizam, nadrealizam - prisjeća se Grubišić.
Posao radijskih i televizijskih aukcija Zoran Krivić poslije je bio proširio i na Sloveniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Bugarsku i tko zna gdje još, ali jedino u Hrvatskoj taj mu biznis prolazi već godinama. Srbi su ga, primjerice, već nakon četiri mjeseca strpali u zatvor na sedam mjeseci, i to zbog prodaje 15 umjetnina za 50.000 eura. Kada je napokon i “zasvirao klavir” u beogradskom zatvoru, taj očito promućuran i okretan čovjek uspio je tržište umjetnina uspostaviti i “unutra”. Tada, doduše, nije prodavao tuđe umjetnine ili radove za koje je tvrdio da su umjetnine, nego vlastite slike. Kad se vratio u Hrvatsku, tvrdio je da su ga zbog umješnosti u slikanju njihovih portreta drugi zatvorenici prozvali Picasso te da mu je cijeli proces - ako je itko možda sumnjao - namješten.
- Krivića osobno ne poznajem, ali vidim da u kontinuitetu ima probleme s klijentima i zakonom - kaže
Zdravko
Mihočinec, vlasnik zagrebačke galerije Kontura i predsjednik Udruge hrvatskih galerista.
- To dijelom proizlazi iz toga što zakonska regulativa nije definirana u smislu tko i kako može raditi i što točno znači strukovno ponašanje u toj aukcijskoj prodaji. Postoji Zakon o trgovini gdje je predviđen pasus koji se odnosi na priređivanje drugačijih prodaja, ali nema odgovarajućih podzakonskih akata. Vani su ti kriteriji za javnu aukciju jasni i točno mora biti definirano što je to: od porijekla, tehnike i godine te naročito cijene. Osim toga, djelo mora biti dostupno da se vidi, a ništa od toga kod Krivića nije prisutno i naravno da to izaziva sukob s klijentima koji su uvjereni da su kupili, recimo, originalni Vežin rad. Činjenica je da on jednostavno ne napravi ono na što ga zakon ne tjera.
Taj apsurd radijske aukcije bio bi toliko smiješan da nije zapravo tragičan jer se događa u kontinuitetu. To postaje pravi teatar apsurda. Vjerujem da su njegovi kupci neupućeni ljudi koji nisu dovoljno obrazovani da budu svjesni da vjerojatno neće kupiti original. Nekoliko galerista u koje imam povjerenja reklo mi je da su imali s Krivićem neugodnosti još prije 15 godina, a činjenica je da institucije pravne države ne djeluju, pa čovjeku mora biti sumnjivo da nakon toliko prijava nema ama baš nikakve reakcije. Osobno ne bih nikad radio s njim. Ne poznajem ga osobno, ali način na koji radi pobuđuje dovoljnu sumnju u njegove, najblaže rečeno, poštene motive. Ima neki svoj performas, a čini se da ga to s policijom ne nervira niti zabrinjava baš previše. Što se god više piše o njemu, umjesto da ga to natjera u legalnost i ozbiljnost, on ispada veća ‘faca’ - zaključuje Zdravko Mihočinec.
Da velik dio problema, osim u samom Kriviću, leži i na državnim institucijama, smatra i Igor Zidić.
- Iskreno govoreći, pričati o Kriviću meni je kao da razgovaramo o nekom pingvinu. To je pitanje koje prvenstveno treba uputiti s jedne strane sociolozima, a s druge strane pitati našu policiju što radi. Da bi se nešto sankcioniralo, ako je potreban 501 dokaz, onda, molim lijepo, sakupite 501 dokaz. Kako to da ga u Bosni i Srbiji mogu procesuirati, a kod nas ne mogu? Treba pitati i te ljude koji su mu dali medijski prostor da radi. Svi mi u struci znali smo što se događa, samo na radiju i televiziji nisu. To znači da im je interes bio važniji od utvrđivanja istine - ogorčen je Zidić.
Jedan od onih koji bi prema 58-godišnjem Splićaninu trebao sipati najviše žuči zasigurno je Mersad Berber, umjetnik kojega je Krivić najviše puta prevalio preko usta i na kojemu je vjerojatno zaradio nekoliko mirovina. No, Berber je, začudo, prilično benevolentan, u glasu mu se ne osjeća ni zrnce bijesa ili barem zamjeranja, tek blagi smijeh ili podsmijeh. Njegova ravnodušnost možda dijelom proizlazi i iz svijesti da bi bilo kakva akcija protiv Krivića bila borba s vjetrenjačama.
- Sjećam ga se davno s nekih rasprava u Puli kad sam ga vidio prvi i zadnji put. On je ljudima prodavao slike na radioaukciji, možete li to zamisliti? Riječ je očito o ljudima čija je likovna kultura na niskom stupnju, iako ja ne mogu znati čime on trguje. Znam za jednu reprodukciju koja je bila izravno otkinuta iz moje monografije, stavljen je paspartu, staklo, krivotvoren je potpis, dakle riječ je o izravnoj krivotvorini. Dugo traje to sa mnom, ali cijeli niz autora, poput Murtića, očito mu je bio atraktivan - sliježe ramenima slavni umjetnik.
Krivićeva metoda krivotvorenja bila je prilično jednostavna: naručio bi sliku od autora pod izgovorom da ima kupca i odmah je proslijedio svojim ljudima koji bi je krivotvorili. Originalnu bi sliku dao na procjenu, dobio certifikat o autentičnosti, potom bi izvorni rad vratio umjetniku, a krivotvorinu zajedno s potvrdom prodao. Porez nikad nije platio jer je slike prodavao kao privatna osoba, a kada bi prevareni kupci shvatili da su kupili mačka u vreći, krivnju bi Krivić poslovično svalio na galeriste.
- Opseg tehonolgije i tiska je povećan, sve je moguće, a iako je riječ o vulgarnom falsifikatu, laici nemaju dovoljno rafinmana da to odgonetnu. Malo teže to ide s uljima jer je potreban veći napor, a oni krivotvoritelji koje sam ja vidio, diletanti su par excellence, malo je rafiniranih djela - smatra Berber.
Zoran Krivić, samozvani kolekcionar s više od 20 kaznenih prijava, tvrdi da ga policiji najčešće prijavljuju “neinformirani ljudi” koji ne znaju što su grafike pa misle da su kupili ulje na platnu, a dobiju tiskanu grafiku.
• Nakon svih tih kaznenih prijava očito samo neinformirani mogu kupovati slike od vas. Osobno je sigurno ne bih kupila.
- Zar biste sumnjali? Zašto ne biste kupili? Ne biste se usudili?
• Zar biste vi kupili sliku od samoga sebe?
- Pa bih.
• Pa više ste na stranicama ‘crne kronike’ zbog prevara, nego na stranicama kulture.
- A da, to je tako, ali nisam ni za što osuđen. Neka dokažu da sam kriv i neka me osude. To su sve samo sumnje, samo gluposti.
• Sumnjičili su vas za prevare u Sloveniji u koju vam je zabranjen ulaz, u Srbiji ste bili u pritvoru, uhićeni ste na hrvatskoj granici, a još više puta bili prijavljeni zbog prevara, nedopuštenih upotreba autorskih prava i tri puta zbog bludnih radnji?
- U Srbiju više ne idem i nisam tamo bio u pritvoru, nego sam im morao biti dostupan, ali sam poslije otišao. Nakon toga više ne idem u Srbiju. A to u Sloveniji isto je bila glupost. Sve to nije istina i sve su te prijave odbačene, pa tako i te zbog bludnih radnji.To je nešto iz 80-ih kad smo bili na nekom tulumu na kojem se netko skidao gol, pa je došla policija zbog glasne glazbe.
• Vi ste se skidali goli na tulumu?
- Ma nisam ja, ali to je staro i odbačeno je.
• Prodajete slike kao kolekcionar. Jeste li pri Ministarstvu kulture registrirani kao kolekcionar, što je vaša dužnost?
- Otac mi je bio slikar i kipar. Ostavio mi je u nasljedstvo 3000 umjetnina. Ja znam za sebe da sam kolekcionar, ali nisam se registrirao.
• Kolekcionari su se dužni registrirati pri Ministarstvu?
- Pa, neki jesu ako hoće, ali skupljam slike otkad znam za sebe i ja sam utemeljitelj aukcija u Hrvata.
• Prijavljujete li održavanje tih aukcija i plaćate li porez državi za prodane slike?
- Ta je emisija bila registrirana kao TV izložba, i to je više reklama našim slikarima i hrvatskoj kulturi. Kao kolekcionar ne plaćam porez jer privatne osobe kolekcionari prilikom prodaje nisu dužne platiti porez.
• No, zbog utaje poreza krajem 90-ih godina zatvorena je vaša galerija Leut?
- Ni to nije istina. Sam sam je zatvorio.
• Vi vjerujete u to što govorite? U svakoj emisiji jamčite da prodajete originale, a na kraju kupci završe na policiji?
- Ja ću vam do kraja života jamčiti za rad koji ste kupili od mene da je original, ali ne mogu staviti ruku u vatru. No, stojim iza svakog svog djeteta. Ako vi posumnjate u neku sliku, ja je mogu zamijeniti.
• Gospodine Krivić, pa od vaših aukcija ogradila se udruga galerista, a i jedan lokalni radio nedavno je dobio opomenu od Vijeća za elektroničke medije zbog emitiranja vaše aukcije.
- To je očito zato što su galeristi ljubomorni jer sam superuspješan. Proganja me se već deset godina, pa ništa.
• Djelujete prilično nervozno? Čini se da vas to sve ipak pogađa?
- Prije sam znao piti tablete za smirenje, ali se koji put znam i nasmijati. No, danas sam prilično nervozan.
• Kad smo dogovarali ovaj intervju, pozivali ste se na brojna prijateljstva s ljudima iz visokih policijskih, pravosudnih i političkih krugova. Je li vam netko od tih ljudi pomogao?
- Imam brojne prijatelje. Družim se s raznolikim ljudima. Zna se dogoditi da odem na kavu s nekim klošarom, pa dva sata kasnije s ministrom. Mogu u jednom trenutku biti na kavi s prostitutkom, a za dva sata sa savjetnikom predsjednika Mesića.
• Zar i prostitutke kupuju umjetnine?
- Ne, nego ja nikoga ne odbacujem. Svi su mi dobri i dobrodošli, a tako se ponašam i prema umjetninama: mali crtež ili grafika jednako su vrijedna umjetnina kao i ulje na platnu. Po tom sam pitanju više ležeran, a galeristima to smeta pa me valjda prijavljuju.(Vanja Nezirović)
Ilija Matanović
Ljudi su na Krivića i njegovu emisiju gledali dvojako: neki su tu bizarnu predstavu gledali otprilike onako kako se danas gleda “Noćna mora” Željka Malnara, ali bilo je i onih drugih - i to više nego što bismo željeli priznati - koji su te slike i kupovali.
Bezbrojne zidove i danas ukrašavaju ti bezvrijedni komadi papira i platna, a njihove vlasnike “hrvatski Lovejoy” Krivić tješio je mitomanskom tvrdnjom kako “ljudima nije važno da te slike budu originalne, važno im je da ih kupe od mene”... Naravno, s 15-ak godina mudrosti koje su se nataložile u međuvremenu, većina zemlje zna da su ti “Murtići” i “Berberi” originalni koliko i Big Mac, a tu tezu potvrđuje i više od 20 kaznenih prijava koje skupljaju prašinu u njegovu dosjeu (u Krivićevu “obranu” valja spomenuti da je tri prijave dobio zbog bludnih radnji, a ostale se odnose na prijevare i nedopuštenu uporabu autorskog djela). Zato bi, umjesto s Lovejoyem, trgovcem umjetnina iz poznate britanske serije, Krivića možda bilo bolje usporediti s Del Boyem Trotterom iz serije “Mućke”. Ako ništa drugo, zajedničko im je to što iza sebe imaju vojsku bijesnih, prevarenih kupaca i policiju koja im pokušava stati na kraj.
Posljednji put hrvatski plavci posjetili su ga prošli tjedan. Naime, kriminalistička policija obrađuje njega i još jednog prijatelja s kojim je u lipnju 2007. godine prodao osam slika za 2000 eura, bez ikakvih certifikata o originalnosti. Ono što je najnevjerojatnije i što zbunjuje ljude iz te struke, jest podatak da je Krivić te slike, kao i mnogo puta u prošlosti, prodao na radijskoj aukciji, dakle na način koji terminu “kupnja na neviđeno” daje sasvim novu dimenziju. Upravo na radiju imao je svoje početke, a na OTV ga je doveo tadašnji glavni urednik Vinko Grubišić.
- Mi smo ga zapravo našli nakon što smo čuli da je uspio prodati slike preko radija, čini mi se preko Radio Brača. To je tada izgledalo kao nešto potpuno nevjerojatno, kao dadaizam, nadrealizam - prisjeća se Grubišić.
Posao radijskih i televizijskih aukcija Zoran Krivić poslije je bio proširio i na Sloveniju, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Bugarsku i tko zna gdje još, ali jedino u Hrvatskoj taj mu biznis prolazi već godinama. Srbi su ga, primjerice, već nakon četiri mjeseca strpali u zatvor na sedam mjeseci, i to zbog prodaje 15 umjetnina za 50.000 eura. Kada je napokon i “zasvirao klavir” u beogradskom zatvoru, taj očito promućuran i okretan čovjek uspio je tržište umjetnina uspostaviti i “unutra”. Tada, doduše, nije prodavao tuđe umjetnine ili radove za koje je tvrdio da su umjetnine, nego vlastite slike. Kad se vratio u Hrvatsku, tvrdio je da su ga zbog umješnosti u slikanju njihovih portreta drugi zatvorenici prozvali Picasso te da mu je cijeli proces - ako je itko možda sumnjao - namješten.
- Krivića osobno ne poznajem, ali vidim da u kontinuitetu ima probleme s klijentima i zakonom - kaže
Zdravko
Mihočinec, vlasnik zagrebačke galerije Kontura i predsjednik Udruge hrvatskih galerista.
- To dijelom proizlazi iz toga što zakonska regulativa nije definirana u smislu tko i kako može raditi i što točno znači strukovno ponašanje u toj aukcijskoj prodaji. Postoji Zakon o trgovini gdje je predviđen pasus koji se odnosi na priređivanje drugačijih prodaja, ali nema odgovarajućih podzakonskih akata. Vani su ti kriteriji za javnu aukciju jasni i točno mora biti definirano što je to: od porijekla, tehnike i godine te naročito cijene. Osim toga, djelo mora biti dostupno da se vidi, a ništa od toga kod Krivića nije prisutno i naravno da to izaziva sukob s klijentima koji su uvjereni da su kupili, recimo, originalni Vežin rad. Činjenica je da on jednostavno ne napravi ono na što ga zakon ne tjera.
Taj apsurd radijske aukcije bio bi toliko smiješan da nije zapravo tragičan jer se događa u kontinuitetu. To postaje pravi teatar apsurda. Vjerujem da su njegovi kupci neupućeni ljudi koji nisu dovoljno obrazovani da budu svjesni da vjerojatno neće kupiti original. Nekoliko galerista u koje imam povjerenja reklo mi je da su imali s Krivićem neugodnosti još prije 15 godina, a činjenica je da institucije pravne države ne djeluju, pa čovjeku mora biti sumnjivo da nakon toliko prijava nema ama baš nikakve reakcije. Osobno ne bih nikad radio s njim. Ne poznajem ga osobno, ali način na koji radi pobuđuje dovoljnu sumnju u njegove, najblaže rečeno, poštene motive. Ima neki svoj performas, a čini se da ga to s policijom ne nervira niti zabrinjava baš previše. Što se god više piše o njemu, umjesto da ga to natjera u legalnost i ozbiljnost, on ispada veća ‘faca’ - zaključuje Zdravko Mihočinec.
Da velik dio problema, osim u samom Kriviću, leži i na državnim institucijama, smatra i Igor Zidić.
- Iskreno govoreći, pričati o Kriviću meni je kao da razgovaramo o nekom pingvinu. To je pitanje koje prvenstveno treba uputiti s jedne strane sociolozima, a s druge strane pitati našu policiju što radi. Da bi se nešto sankcioniralo, ako je potreban 501 dokaz, onda, molim lijepo, sakupite 501 dokaz. Kako to da ga u Bosni i Srbiji mogu procesuirati, a kod nas ne mogu? Treba pitati i te ljude koji su mu dali medijski prostor da radi. Svi mi u struci znali smo što se događa, samo na radiju i televiziji nisu. To znači da im je interes bio važniji od utvrđivanja istine - ogorčen je Zidić.
Jedan od onih koji bi prema 58-godišnjem Splićaninu trebao sipati najviše žuči zasigurno je Mersad Berber, umjetnik kojega je Krivić najviše puta prevalio preko usta i na kojemu je vjerojatno zaradio nekoliko mirovina. No, Berber je, začudo, prilično benevolentan, u glasu mu se ne osjeća ni zrnce bijesa ili barem zamjeranja, tek blagi smijeh ili podsmijeh. Njegova ravnodušnost možda dijelom proizlazi i iz svijesti da bi bilo kakva akcija protiv Krivića bila borba s vjetrenjačama.
- Sjećam ga se davno s nekih rasprava u Puli kad sam ga vidio prvi i zadnji put. On je ljudima prodavao slike na radioaukciji, možete li to zamisliti? Riječ je očito o ljudima čija je likovna kultura na niskom stupnju, iako ja ne mogu znati čime on trguje. Znam za jednu reprodukciju koja je bila izravno otkinuta iz moje monografije, stavljen je paspartu, staklo, krivotvoren je potpis, dakle riječ je o izravnoj krivotvorini. Dugo traje to sa mnom, ali cijeli niz autora, poput Murtića, očito mu je bio atraktivan - sliježe ramenima slavni umjetnik.
Krivićeva metoda krivotvorenja bila je prilično jednostavna: naručio bi sliku od autora pod izgovorom da ima kupca i odmah je proslijedio svojim ljudima koji bi je krivotvorili. Originalnu bi sliku dao na procjenu, dobio certifikat o autentičnosti, potom bi izvorni rad vratio umjetniku, a krivotvorinu zajedno s potvrdom prodao. Porez nikad nije platio jer je slike prodavao kao privatna osoba, a kada bi prevareni kupci shvatili da su kupili mačka u vreći, krivnju bi Krivić poslovično svalio na galeriste.
- Opseg tehonolgije i tiska je povećan, sve je moguće, a iako je riječ o vulgarnom falsifikatu, laici nemaju dovoljno rafinmana da to odgonetnu. Malo teže to ide s uljima jer je potreban veći napor, a oni krivotvoritelji koje sam ja vidio, diletanti su par excellence, malo je rafiniranih djela - smatra Berber.
Zoran Krivić, samozvani kolekcionar s više od 20 kaznenih prijava, tvrdi da ga policiji najčešće prijavljuju “neinformirani ljudi” koji ne znaju što su grafike pa misle da su kupili ulje na platnu, a dobiju tiskanu grafiku.
• Nakon svih tih kaznenih prijava očito samo neinformirani mogu kupovati slike od vas. Osobno je sigurno ne bih kupila.
- Zar biste sumnjali? Zašto ne biste kupili? Ne biste se usudili?
• Zar biste vi kupili sliku od samoga sebe?
- Pa bih.
• Pa više ste na stranicama ‘crne kronike’ zbog prevara, nego na stranicama kulture.
- A da, to je tako, ali nisam ni za što osuđen. Neka dokažu da sam kriv i neka me osude. To su sve samo sumnje, samo gluposti.
• Sumnjičili su vas za prevare u Sloveniji u koju vam je zabranjen ulaz, u Srbiji ste bili u pritvoru, uhićeni ste na hrvatskoj granici, a još više puta bili prijavljeni zbog prevara, nedopuštenih upotreba autorskih prava i tri puta zbog bludnih radnji?
- U Srbiju više ne idem i nisam tamo bio u pritvoru, nego sam im morao biti dostupan, ali sam poslije otišao. Nakon toga više ne idem u Srbiju. A to u Sloveniji isto je bila glupost. Sve to nije istina i sve su te prijave odbačene, pa tako i te zbog bludnih radnji.To je nešto iz 80-ih kad smo bili na nekom tulumu na kojem se netko skidao gol, pa je došla policija zbog glasne glazbe.
• Vi ste se skidali goli na tulumu?
- Ma nisam ja, ali to je staro i odbačeno je.
• Prodajete slike kao kolekcionar. Jeste li pri Ministarstvu kulture registrirani kao kolekcionar, što je vaša dužnost?
- Otac mi je bio slikar i kipar. Ostavio mi je u nasljedstvo 3000 umjetnina. Ja znam za sebe da sam kolekcionar, ali nisam se registrirao.
• Kolekcionari su se dužni registrirati pri Ministarstvu?
- Pa, neki jesu ako hoće, ali skupljam slike otkad znam za sebe i ja sam utemeljitelj aukcija u Hrvata.
• Prijavljujete li održavanje tih aukcija i plaćate li porez državi za prodane slike?
- Ta je emisija bila registrirana kao TV izložba, i to je više reklama našim slikarima i hrvatskoj kulturi. Kao kolekcionar ne plaćam porez jer privatne osobe kolekcionari prilikom prodaje nisu dužne platiti porez.
• No, zbog utaje poreza krajem 90-ih godina zatvorena je vaša galerija Leut?
- Ni to nije istina. Sam sam je zatvorio.
• Vi vjerujete u to što govorite? U svakoj emisiji jamčite da prodajete originale, a na kraju kupci završe na policiji?
- Ja ću vam do kraja života jamčiti za rad koji ste kupili od mene da je original, ali ne mogu staviti ruku u vatru. No, stojim iza svakog svog djeteta. Ako vi posumnjate u neku sliku, ja je mogu zamijeniti.
• Gospodine Krivić, pa od vaših aukcija ogradila se udruga galerista, a i jedan lokalni radio nedavno je dobio opomenu od Vijeća za elektroničke medije zbog emitiranja vaše aukcije.
- To je očito zato što su galeristi ljubomorni jer sam superuspješan. Proganja me se već deset godina, pa ništa.
• Djelujete prilično nervozno? Čini se da vas to sve ipak pogađa?
- Prije sam znao piti tablete za smirenje, ali se koji put znam i nasmijati. No, danas sam prilično nervozan.
• Kad smo dogovarali ovaj intervju, pozivali ste se na brojna prijateljstva s ljudima iz visokih policijskih, pravosudnih i političkih krugova. Je li vam netko od tih ljudi pomogao?
- Imam brojne prijatelje. Družim se s raznolikim ljudima. Zna se dogoditi da odem na kavu s nekim klošarom, pa dva sata kasnije s ministrom. Mogu u jednom trenutku biti na kavi s prostitutkom, a za dva sata sa savjetnikom predsjednika Mesića.
• Zar i prostitutke kupuju umjetnine?
- Ne, nego ja nikoga ne odbacujem. Svi su mi dobri i dobrodošli, a tako se ponašam i prema umjetninama: mali crtež ili grafika jednako su vrijedna umjetnina kao i ulje na platnu. Po tom sam pitanju više ležeran, a galeristima to smeta pa me valjda prijavljuju.(Vanja Nezirović)
|
‘
Ja sam utemeljio aukcije u Hrvata’
|
Ilija Matanović