S plahtama na prozorima i štrajkaškim stražama, s noćnim plenumima i žestokim biltenima, revolucija se ponovno vratila u našu malu varoš. Nakon što je ovog proljeća prvi put testirala snagu, studentska revolucija dobila je ovog tjedna i svoje jesensko, reprizno izdanje. Fakulteti su opet u blokadi, besplatno obrazovanje vratilo se u žižu kao tema, a politička su i ideološka pitanja zahvaljujući tomu dospjela natrag na novinske stupce, odakle ih je istjerala svojom ispraznošću politička šuplja izborna kampanja. Već i zato, odmah ću reći, drago mi je što se štrajk događa: da nije njega, o tome gdje idemo uopće ne bismo ni raspravljali.
Promatram sve što se događa sa studentskom revolucijom, a promatram i reakcije mojih vršnjaka, sadašnje srednje generacije. Moji vršnjaci odnose se prema studentskoj revoluciji s dva tipska stava, od kojih mi se ne sviđa ni jedan. Dio današnje srednje generacije, uključujući i profesore fakulteta, na štrajk gleda s entuzijazmom koji krije crtu generacijske zavisti. Ushićeni su svime onim što je ispred, iza i unutar štrajka, a u tom ushitu nazire se žudnja da se ukipaju u stvar kao padobranci i kidnapiraju tuđu revoluciju. Ne sviđa mi se to: jer imali su/imali smo punih dvadeset godina da branimo vrijednosti koje brani taj štrajk, a nisu i nismo to činili, ni na fakultetu ni izvan njega.
Drugi me stav, međutim, nervira još više. To je tipični stav ljudi formiranih u kasnoj, truloj fazi komunizma, koji su godinama ključnog duhovnog oblikovanja toliko overdozirani retorikom socijalizma da danas nisu sposobni slušati kako neko iskreno govori o jednakosti. Za takvu vrstu mojih vršnjaka, studentski demonstranti nisu ništa doli neka naivna, blesava Kardeljeva djeca, sljednici bivših aktivista es-es-o koji organiziraju gitarijade i podrške Vijetnamu. Gnušaju se današnji četrdesetogodišnjaci te romantične ljevice, užasavaju se kolektivizma studentske fronte, nedostatka lidera, pregovaračkih manevara, plaši ih revolucionarno puritanstvo koje zabranjuje džointe i pivo, te zapovijeda bezuvjetno slušanje redara.
U ovom trenutku, i sam vrludam između ta dva grozna klišeja i hrvam se da ne potpadnem ni pod jedan. Pripadam generaciji formiranoj u socijalizmu i (za razliku od mnogih) ne libim se priznati da je tako. Da, istina: imao sam privilegij besplatnog studiranja, taj mlinski kamen licemjerja koji visi nad svakim tko se protivi zahtjevima studenata. Kad gledam, međutim, današnje plenumaše kako uzdižu besplatne studije i predbolonjske pašnjake humboltovske arkadije, pitam se bi li se doista sa mnom mijenjali. Jer, “besplatni studij“ mojeg doba značio je i to da sam, kad sam pao prijemni na željeni studij, pauzirao godinu dana. Značio je i to da sam učio iz prastarih ruskih knjiga, da je strana literatura bila “mission impossible“, a hodnicima nisu krstarili prekupci lažiranih ispita, nego šverceri rijetkih obaveznih udžbenika. Sjećanje na predbolonjski studij meni je, eto, među ostalim i sjećanje na Petra Selema, mog profesora prve godine, a danas vedetu konzervativne politike. U vrijeme kad sam slušao njegov predmet, režirao je izvan Zagreba nekakvog Ibsena, pa sam ga u cijelom semestru vidio pet puta. Kad je došao ispit, uveo nas je na usmenom osam u sobu i svih osam bacio na istom pitanju. Zato kad se danas govori o predbolonji, meni na pamet padne on. Može Selem stoput biti ljuti antikomunist, ali njegov ispit za mene je jednako memorija na neslobodu kao što su to Bakarić ili Jakov Blažević.
S tom i takvom memorijom, oprezan sam prema studentskom revolucionarnom žaru, a pogotovo prema romantiziranju ikakvog boljeg jučer. Ali, pokušavam biti racionalan, a kao racionalan čovjek uviđam da su plenumska djeca napravila i sebi i nama veliku, kolosalnu uslugu, jer su ozbiljno potaknula pitanje prema kakvom društvu idemo. Već dvadeset godina, naime, ovo društvo pristaje na to da za svoj ne-baš-mali porezni novac svaka generacija dobije manje. Nije to nipošto hrvatska osobitost, i svaki put kad se suočim a njom padne mi na um što mi je govorio prijatelj, povratnik iz Australije. “Ja sam sve tamo prošao, od osamdesetih do dvijetisućitih“, rekao mi je, “i najgore mi je što sve znam unaprijed što nam slijedi. Prvo uvidiš da se sam moraš pobrinuti za mirovinu, jer država neće. Pa za zubara. Pa za specijalista. Pa za obiteljskog liječnika. Na koncu, za školovanje.“ Ono što mi je rekao, u međuvremenu se događa kao reprizni film. Moji starci bili su zadnja generacija koja se zeznula i vjerovala u penziju: ja je danas sam uplaćujem. Plaćam specijalista. Uplaćujem dopunsko da me u bolnici sutra ne izbace niz štenge. Da nije bilo plenumaša, plaćao bih i studij za mog - sad desetogodišnjeg - klinca. Ovako možda neću. Možda - a možda i hoću. Naime, što će za osam godina biti s hrvatskim welfare stateom, to ne znam, a ni bog to ne bi znao. Ne znamo to, jer to ne ovisi o nama, nego o globalnim ideološkim pomacima koji su nam donijeli, kao idejni tsunami, i jučer Humboldta i danas bolonju, i neoliberalizam i plenume.
I dok gledamo tako kako hrvatska socijalna država kopni iz naraštaja u naraštaj, na jezik nam ponovo dolazi ista ona “s-riječ“ koju smo davno s prijezirom izagnali: socijalizam. Koliko nam je “socijalizma“ preostalo da ga krmčimo? Želimo li ga više ili manje? Koliko je socijalizma potrebno i poželjno? To je pitanje koje današnji plenumi postavljaju jasno i izravno, pa i ako nisam posve suglasan s odgovorom koji nude, drago mi je da to pitanje postavljaju, jer smo ga mi novinari prestali postavljati, slijepo zaljubljeni u novu ideološku dogmu. U međuvremenu, ta se dogma pred nama oljuštila kao “face lifting“ ostarjele misice, a liberalizam se pokazao jednako dogmatskim, tupim i deduktivnim kao što je to bio i socijalizam. U takvim okolnostima, nitko više nije u poziciji da plenumaše otpili kao “marksiste“ i “če gevare“. Ali, ni oni ne bi smjeli povijest počinjati iznova i ne učiti na goroj prošlosti.
Naime, kad danas gledate kolosalnu grešku istočnoeuropskog socijalizma, ona je bila tapecirana najboljim namjerama. Prazni češki i rumunjski dućani u kojima ste mogli kupiti jednu vrstu konzervi počivali su na plemenitoj ideji kontrole maloprodajnih cijena. Socijalizam koji je radio za radničku klasu, na koncu je u radničku klasu gurnuo da ide u Trst kupovati pamperse i ementaler. Danas, pampers i ementaler imate na svakom koraku, ali nemate radničke klase. Pitanje sveučilišnog sustava nije suštinski toliko drukčije. Bude li u njemu “premalo socijalizma“, imat ćete školarine, ementaler na svakom koraku, i malobrojne koja će ga moći kupiti. Bude li u njemu previše “s-riječi“, rezultat će biti prazne akademske trgovine, nejestive studijske konzerve i gomila klinaca koji će preko Bregane ići u “Trst“ po fakultetski “ementaler“. Negdje između, u međuprostoru finog “tuninga“ i apotekarskog vaganja, nalazi se rješenje. To rješenje nije dogma, niti je vječno. Ono je provizorij koji može sada biti dobar, a za tri godine ne. Naći taj provizorij, posao je za novu generaciju.