Gdje god da se pojavio, bez obzira koliko ljudi bilo, pet, deset ili dvadeset, za čas bi se nametnuo kao vođa - opisuje Bálint Nagy svog prijatelja Eduarda Floresa, zvanog Chico, dok sjedimo na terasi restorana Buena Vista, u središtu Budimpešte. Nagy i Flores posljednji su se put vidjeli prošlogodišnjeg rujna, upravo u tom restoranu, smještenom u ugodnoj, zelenoj oazi, na trgu Listz Ferenc.
- Volio je dolaziti ovamo i tu smo popili zadnje piće prije njegova odlaska u Boliviju. Nismo se opraštali jer smo bili sigurni da ćemo se ponovno vidjeti - priča Nagy, vatreni Floresov sljedbenik.
Bálint Nagy, naravno, ne želi ni čuti da je Flores sudjelovao u pripremama atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Ljutit je na mađarske medije koji njegovog idola spominju u tom svjetlu.
- Bio je sanjar, a ne terorist - opisuje Bálint svog prijatelja, no ne objašnjava razloge zbog kojih je Eduardo otišao u Boliviju, kao ni njegovu posljednju ispovijest, zabilježenu na videovrpci gdje priznaje da odlazi u zemlju u kojoj je rođen da bi ustrojio separatističku vojsku i stao joj na čelo.
Dok hodamo Ulicom Dohnány Ernö, zastajemo na križanju ulica Eötvös i Szofia. Bálint prstom upire na oronulu zgradu oker boje, išaranu grafitima: “Ovdje, na četvrtom katu, godinama je, u stanu koji su mu ostavili roditelji, živio Eduardo. No, bilo mu je dosta Budimpešte pa ga je prije pet godina prodao i kupio kuću u Szurdokpüspökiju”.
Selo s tisuću jorgovana
Je li se sklonio u to selo stotinjak kilometara sjeverno od Budimpešte, u kojem miriše tisuće grmova jorgovana, da bi si s vrata skinuo mađarske tajne službe koje su ga posljednjih godina pratile, ili je naprosto bio željan mira?
Eduardo - u čiji je kontroverzni životopis u manje od 50 godina stalo toliko događaja, uzbuđenja, avantura, ratova… ali i promjena svjetonazora, od krajnje lijevih, do ekstremno desnih - na to pitanje nikada nije odgovorio.
- Naravno da je znao da ga prate - objašnjava njegov prijatelj Bálint Nagy, atletski građeni tridesetogodišnjak, koji za sebe tvrdi da živi od obiteljskog biznisa, prodaje parketa.
- Imao je tri putovnice s bezbroj žigova u njima i naravno da je zbog toga bio zanimljiv tajnim službama - kratko komentira Eduardov prijatelj.
Bálint je Eduarda upoznao u obližnjoj gimnaziji, kamo je on znao navraćati i u kružocima držati predavanja. Ostajali bi poslije nastave i on im je govorio o svom ratovanju u Hrvatskoj, o svojim novinarskim danima, putovanjima...
Ujutro jedno, navečer drugo
- Bio je silno elokventan, pričao je zanimljivo i duhovito. Znao je povesti ljude - kaže Bálint s divljenjem. Je li tako regrutirao ljude ili je naprosto želio društvo? Je li trebao nekog tko će ga slušati i diviti mu se, ili su mu planovi bili drugačiji? Određena crta samozaljubljenosti i ekshibicionizma, potrebe da se svidi svima oko sebe, nije vidljiva samo u filmu “Chico” u kojem je glumio sama sebe, već ga takvog pamtim i iz ratnog Osijeka, kamo je došao kao 30-godišnji ratni reporter, s bebastim licem, koje se u trenu, samo jednim naglim grčem, prometnulo u ledenu masku koja izaziva strah. U uniformi Zbora narodne garde, koju je ubrzo odjenuo i stavio se na čelo Internacionalnog voda, izgledao je stariji, i ona ledena maska postala je još izraženija.
Na trgu Hunyadi, kamo me doveo Bálint da bi mi pokazao gdje su Chicovi prijatelji odali počast svom idolu, ostala je još samo jedna svijeća.
- Bilo ih je puno, ali su ih pokupili smetlari - kaže on. Pitam ga koliko je točna tvrdnja koju sam ovih dana pročitao u Irish Timesu da bi Edurado “izjutra znao biti vatreni komunist, popodne zagriženi ultradesničar, a da u tome nije vidio nikakvu proturječnost”. Bálint potvrđuje sa smiješkom i opisuje kako im je Eduardo objasnio svoj razlaz s komunizmom.
‘Katarza’ u Albaniji
- Bio je u Albaniji, krajem osamdesetih, kao novinar španjolskog dnevnika La Vanguardia i vidio je što je komunizam napravio ljudima. Kad je masa u Tirani srušila spomenik Envera Hoxhe, i u njemu su se srušile ideje o komunizmu - kaže Bálint.
Za manje od sat, nekih stotinjak kilometara od Budimpešte, autoputom A3, pa cestom 21, stići ćete u Szurdokpüspöki, mjestašce koje je preslika češke Krečovice iz Menzelovog filma “Selo moje malo”. Svi, naravno, znaju za Chica.
- Prva kuća do pošte, vidjet ćete već, puno je svijeća na ogradi - kaže starija žena na ulazu u selo. Chicova kuća na blagoj je uzvisini, u Ulici Szabadság, što na mađarskom znači sloboda. Na velikoj limenoj kapiji još je ispisana ogromna bijela poruka “Mondjon le!!!”, upućena donedavnom mađarskom premijeru Ferencu Gyurcsányu, koji kao da je poslušao Chicov zahtjev “Odstupite!”, pa se povukao s dužnosti. Uz kapiju, na visokoj, zidanoj kamenoj ogradi, Eduradova je slika u maskirnoj uniformi, uokvirena crnim florom i mađarskom trobojnicom. Na ogradi dogorjele svijeće i stručci cvijeća.
Ovdje je, u dvije susjedne kuće, živio Eduardo Flores. Stazom koja vodi do jedne od njih, nad kojom je tek prolistao puzavac vinove loze, dolazi mladić u uniformi, jedan od Chicovih prijatelja.
U kuću se ne može
- U kuću ne možete, ali izvana smijete slikati - kaže bez osobite želje da nastavi razgovor. Na pročelju manje od dvije Floresove kuće pribijene su automobilske registracijske pločice s oznakama Sarajeva, Mostara, Splita, Beograda, Ujedinjenih naroda.
Dok smo u Budimpešti pričali u Floresu, Bálint Nagy, njegov prijatelj, govorio mi je kako su obje kuće prepune knjiga, suvenira i trofeja s ratišta, raznih uspomena, relikvija… Nije spominjao oružje, streljivo i “nešto nalik na eksplozivne naprave”, o čemu će mi kasnije pričati glasnogovornica policije Éva Dankóné Nagy, čiji je ured u mjestu Salgótarján. Policija je temeljito pretresla kuću, satima su pregledavali predmet po predmet, priča Bálint, ali za razliku od policijske glasnogovornice, kaže kako ništa nisu našli.
- Bili su zadivljeni mnoštvom rijetkih i vrijednih knjiga koje su zatekli - objašnjava Bálint. Ni on nije mogao pomoći u želji da uđemo u kuću.
- Takva je odluka prijatelja. Neki su novinari ušli pa su počeli uzimati Chicove predmete i onda smo zaključili da više nikog nećemo pustiti. Što će biti s kućom ne znamo. Kad ga odžalujemo, odlučit ćemo hoće li postati muzej. Osim sestre u Boliviji, Chico nema druge rodbine ni nasljednika - kaže.
Mozaik stvarnog Chica
Bi li možda pogled na predmete koji su ga okruživali - kamičci koji bi stvorili mozaik s likom stvarnog Eduarda Rózsa Floresa - otkrio tko je on zapravo bio? Ruski špijun koji je u Minsku prošao školu KGB-a; čovjek u tajnim misijama i na opasnim zadacima; poznanik bjelosvjetskog terorista Carlosa, zvanog Šakal, s kojim se susretao na budimpeštanskom aerodromu; plaćenik po ratištima od Hrvatske do Kosova; mistični član tajnovitog Opus Deia; ljevičarski novinar i sljedbenik Che Guevare; hrvatski dragovoljac; mutan tip kome na duši, samo iz njegove osječke ratne epizode, leži smrt dvojice stranih novinara; preobraćenik na islam, zbog čega su ga neki počeli povezivati s al-Qa’idom…?
Ili je riječ o lirskoj duši; tankoćutnom umjetniku, piscu i filmskom scenaristu; idealistu koji nije trpio nepravdu i uvijek se stavljao na stranu podčinjenih i siromašnih; suptilnom, mislenom biću koje se povuklo u mir mađarskog sela okruženog blagim brežuljcima, šumama i poljima, da bi promišljao svijet i tražio odgovore na sve nepravde koje u njemu postoje?
“Bio je dobar i svi smo ga voljeli”, kažu njegovi susjedi, priprosti mađarski seljaci s kojima je posljednjih pet godina zajedno živio. “Nikada s njim nije bilo problema, odlično je kuhao i znao je napraviti pravu gozbu, bez obzira što bismo mu od namirnica donijeli”, priča susjeda s broja 158.
- Uređivao je vrt i tek prošle godine doveo ga je u stanje kakvim je bio zadovoljan - priča Bálint Nagy. - Mirno je živio, pisao za časopis Kapu, a onda odlučio otići u Boliviju.
‘Vidjet ćemo se oko Božića’
Chicova djevojka, Linda Szaszvari, arheologinja u poodmaklim tridesetima, u širokoj bijeloj košulji, s kapom koja joj posve sakriva kosu, govori škrto dok se skala njenog raspoloženja u kratkom vremenu mijenja od plača, preko sjete i čežnje, do tugaljivog osmijeha. Upoznali su se nakon Chicova povratka s hrvatskog bojišta, ali ju nije privukao njegov avanturistički život, već, kaže, “jednostavnost i kreativnost, vjera u ljude, dobrota i umijeće uživanja u životu”.
- O ratu i onome što je u njemu bilo nije mi govorio. Imala sam osjećaj da je htio zatvoriti tu priču. Povukao se u osamu Szurdokpüspökija, gdje smo često provodili vrijeme tijekom posljednje tri godine. No, onda je, početkom jeseni, bez puno riječi, otišao u Boliviju. Rekao je da ćemo se vidjeti o Božiću, u Boliviji ili Mađarskoj - priča Linda.
Njegova posljednja poruka stigla je elektronskom poštom 6. travnja, deset dana prije nego što će biti ubijen. Završila je, kaže Linda, riječima “ostvarit ćemo naše snove”. Nije se potpisao, a na kraju poruke stajalo je tek: “Vjeruj u mene”.
Drago Hedl
- Volio je dolaziti ovamo i tu smo popili zadnje piće prije njegova odlaska u Boliviju. Nismo se opraštali jer smo bili sigurni da ćemo se ponovno vidjeti - priča Nagy, vatreni Floresov sljedbenik.
Bálint Nagy, naravno, ne želi ni čuti da je Flores sudjelovao u pripremama atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Ljutit je na mađarske medije koji njegovog idola spominju u tom svjetlu.
- Bio je sanjar, a ne terorist - opisuje Bálint svog prijatelja, no ne objašnjava razloge zbog kojih je Eduardo otišao u Boliviju, kao ni njegovu posljednju ispovijest, zabilježenu na videovrpci gdje priznaje da odlazi u zemlju u kojoj je rođen da bi ustrojio separatističku vojsku i stao joj na čelo.
Dok hodamo Ulicom Dohnány Ernö, zastajemo na križanju ulica Eötvös i Szofia. Bálint prstom upire na oronulu zgradu oker boje, išaranu grafitima: “Ovdje, na četvrtom katu, godinama je, u stanu koji su mu ostavili roditelji, živio Eduardo. No, bilo mu je dosta Budimpešte pa ga je prije pet godina prodao i kupio kuću u Szurdokpüspökiju”.
Selo s tisuću jorgovana
Je li se sklonio u to selo stotinjak kilometara sjeverno od Budimpešte, u kojem miriše tisuće grmova jorgovana, da bi si s vrata skinuo mađarske tajne službe koje su ga posljednjih godina pratile, ili je naprosto bio željan mira?
Eduardo - u čiji je kontroverzni životopis u manje od 50 godina stalo toliko događaja, uzbuđenja, avantura, ratova… ali i promjena svjetonazora, od krajnje lijevih, do ekstremno desnih - na to pitanje nikada nije odgovorio.
- Naravno da je znao da ga prate - objašnjava njegov prijatelj Bálint Nagy, atletski građeni tridesetogodišnjak, koji za sebe tvrdi da živi od obiteljskog biznisa, prodaje parketa.
- Imao je tri putovnice s bezbroj žigova u njima i naravno da je zbog toga bio zanimljiv tajnim službama - kratko komentira Eduardov prijatelj.
Bálint je Eduarda upoznao u obližnjoj gimnaziji, kamo je on znao navraćati i u kružocima držati predavanja. Ostajali bi poslije nastave i on im je govorio o svom ratovanju u Hrvatskoj, o svojim novinarskim danima, putovanjima...
Ujutro jedno, navečer drugo
- Bio je silno elokventan, pričao je zanimljivo i duhovito. Znao je povesti ljude - kaže Bálint s divljenjem. Je li tako regrutirao ljude ili je naprosto želio društvo? Je li trebao nekog tko će ga slušati i diviti mu se, ili su mu planovi bili drugačiji? Određena crta samozaljubljenosti i ekshibicionizma, potrebe da se svidi svima oko sebe, nije vidljiva samo u filmu “Chico” u kojem je glumio sama sebe, već ga takvog pamtim i iz ratnog Osijeka, kamo je došao kao 30-godišnji ratni reporter, s bebastim licem, koje se u trenu, samo jednim naglim grčem, prometnulo u ledenu masku koja izaziva strah. U uniformi Zbora narodne garde, koju je ubrzo odjenuo i stavio se na čelo Internacionalnog voda, izgledao je stariji, i ona ledena maska postala je još izraženija.
Na trgu Hunyadi, kamo me doveo Bálint da bi mi pokazao gdje su Chicovi prijatelji odali počast svom idolu, ostala je još samo jedna svijeća.
- Bilo ih je puno, ali su ih pokupili smetlari - kaže on. Pitam ga koliko je točna tvrdnja koju sam ovih dana pročitao u Irish Timesu da bi Edurado “izjutra znao biti vatreni komunist, popodne zagriženi ultradesničar, a da u tome nije vidio nikakvu proturječnost”. Bálint potvrđuje sa smiješkom i opisuje kako im je Eduardo objasnio svoj razlaz s komunizmom.
‘Katarza’ u Albaniji
- Bio je u Albaniji, krajem osamdesetih, kao novinar španjolskog dnevnika La Vanguardia i vidio je što je komunizam napravio ljudima. Kad je masa u Tirani srušila spomenik Envera Hoxhe, i u njemu su se srušile ideje o komunizmu - kaže Bálint.
Za manje od sat, nekih stotinjak kilometara od Budimpešte, autoputom A3, pa cestom 21, stići ćete u Szurdokpüspöki, mjestašce koje je preslika češke Krečovice iz Menzelovog filma “Selo moje malo”. Svi, naravno, znaju za Chica.
- Prva kuća do pošte, vidjet ćete već, puno je svijeća na ogradi - kaže starija žena na ulazu u selo. Chicova kuća na blagoj je uzvisini, u Ulici Szabadság, što na mađarskom znači sloboda. Na velikoj limenoj kapiji još je ispisana ogromna bijela poruka “Mondjon le!!!”, upućena donedavnom mađarskom premijeru Ferencu Gyurcsányu, koji kao da je poslušao Chicov zahtjev “Odstupite!”, pa se povukao s dužnosti. Uz kapiju, na visokoj, zidanoj kamenoj ogradi, Eduradova je slika u maskirnoj uniformi, uokvirena crnim florom i mađarskom trobojnicom. Na ogradi dogorjele svijeće i stručci cvijeća.
Ovdje je, u dvije susjedne kuće, živio Eduardo Flores. Stazom koja vodi do jedne od njih, nad kojom je tek prolistao puzavac vinove loze, dolazi mladić u uniformi, jedan od Chicovih prijatelja.
U kuću se ne može
- U kuću ne možete, ali izvana smijete slikati - kaže bez osobite želje da nastavi razgovor. Na pročelju manje od dvije Floresove kuće pribijene su automobilske registracijske pločice s oznakama Sarajeva, Mostara, Splita, Beograda, Ujedinjenih naroda.
Dok smo u Budimpešti pričali u Floresu, Bálint Nagy, njegov prijatelj, govorio mi je kako su obje kuće prepune knjiga, suvenira i trofeja s ratišta, raznih uspomena, relikvija… Nije spominjao oružje, streljivo i “nešto nalik na eksplozivne naprave”, o čemu će mi kasnije pričati glasnogovornica policije Éva Dankóné Nagy, čiji je ured u mjestu Salgótarján. Policija je temeljito pretresla kuću, satima su pregledavali predmet po predmet, priča Bálint, ali za razliku od policijske glasnogovornice, kaže kako ništa nisu našli.
- Bili su zadivljeni mnoštvom rijetkih i vrijednih knjiga koje su zatekli - objašnjava Bálint. Ni on nije mogao pomoći u želji da uđemo u kuću.
- Takva je odluka prijatelja. Neki su novinari ušli pa su počeli uzimati Chicove predmete i onda smo zaključili da više nikog nećemo pustiti. Što će biti s kućom ne znamo. Kad ga odžalujemo, odlučit ćemo hoće li postati muzej. Osim sestre u Boliviji, Chico nema druge rodbine ni nasljednika - kaže.
Mozaik stvarnog Chica
Bi li možda pogled na predmete koji su ga okruživali - kamičci koji bi stvorili mozaik s likom stvarnog Eduarda Rózsa Floresa - otkrio tko je on zapravo bio? Ruski špijun koji je u Minsku prošao školu KGB-a; čovjek u tajnim misijama i na opasnim zadacima; poznanik bjelosvjetskog terorista Carlosa, zvanog Šakal, s kojim se susretao na budimpeštanskom aerodromu; plaćenik po ratištima od Hrvatske do Kosova; mistični član tajnovitog Opus Deia; ljevičarski novinar i sljedbenik Che Guevare; hrvatski dragovoljac; mutan tip kome na duši, samo iz njegove osječke ratne epizode, leži smrt dvojice stranih novinara; preobraćenik na islam, zbog čega su ga neki počeli povezivati s al-Qa’idom…?
Ili je riječ o lirskoj duši; tankoćutnom umjetniku, piscu i filmskom scenaristu; idealistu koji nije trpio nepravdu i uvijek se stavljao na stranu podčinjenih i siromašnih; suptilnom, mislenom biću koje se povuklo u mir mađarskog sela okruženog blagim brežuljcima, šumama i poljima, da bi promišljao svijet i tražio odgovore na sve nepravde koje u njemu postoje?
“Bio je dobar i svi smo ga voljeli”, kažu njegovi susjedi, priprosti mađarski seljaci s kojima je posljednjih pet godina zajedno živio. “Nikada s njim nije bilo problema, odlično je kuhao i znao je napraviti pravu gozbu, bez obzira što bismo mu od namirnica donijeli”, priča susjeda s broja 158.
- Uređivao je vrt i tek prošle godine doveo ga je u stanje kakvim je bio zadovoljan - priča Bálint Nagy. - Mirno je živio, pisao za časopis Kapu, a onda odlučio otići u Boliviju.
‘Vidjet ćemo se oko Božića’
Chicova djevojka, Linda Szaszvari, arheologinja u poodmaklim tridesetima, u širokoj bijeloj košulji, s kapom koja joj posve sakriva kosu, govori škrto dok se skala njenog raspoloženja u kratkom vremenu mijenja od plača, preko sjete i čežnje, do tugaljivog osmijeha. Upoznali su se nakon Chicova povratka s hrvatskog bojišta, ali ju nije privukao njegov avanturistički život, već, kaže, “jednostavnost i kreativnost, vjera u ljude, dobrota i umijeće uživanja u životu”.
- O ratu i onome što je u njemu bilo nije mi govorio. Imala sam osjećaj da je htio zatvoriti tu priču. Povukao se u osamu Szurdokpüspökija, gdje smo često provodili vrijeme tijekom posljednje tri godine. No, onda je, početkom jeseni, bez puno riječi, otišao u Boliviju. Rekao je da ćemo se vidjeti o Božiću, u Boliviji ili Mađarskoj - priča Linda.
Njegova posljednja poruka stigla je elektronskom poštom 6. travnja, deset dana prije nego što će biti ubijen. Završila je, kaže Linda, riječima “ostvarit ćemo naše snove”. Nije se potpisao, a na kraju poruke stajalo je tek: “Vjeruj u mene”.
Drago Hedl