Otkad postoje umrežavanje računala i svijet virtualne komunikacije, pojavljivale su se razne usluge, servisi i proizvodi koji su stvarali internetske ovisnike, mahom od uske skupine korisnika koji su dijelili neki specifičan zajednički interes.
Zaljubljenici u računalne igre prije nekoliko su se godina prekonoć navukli na World of Worcraft, gubeći katkada posao, ljubavnog partnera, pa čak i glavu jer su dane i noći u kontinuitetu provodili pred ekranom spojenim na internet, u društvu suigrača, poput njih, zaluđenih virtualnim svijetom nastanjenim čudovištima.
Vječiti samci, s druge strane, i danas ulaze u životne faze kada im smisao životu daje tek učestalo obilaženje internetskih servisa za pronalaženje partnera i chat, i kada ovisnost o ritualu najprije virtualnog zavođenja, pa dogovaranja susreta "u živo" te na kraju i stvarne realizacije tog susreta naprosto počinje determinirati njihov sveukupni životni modus.
Tek kad zaredaju nekoliko takvih susreta koji završe razočaranjem, privremeno se skidaju sa svoje droge, sve dok ponovna želja opet ne pobijedi nakupljeni romantični mamurluk i gađenje.
Ovisilo se tako na internetu i o mnogočemu drugome što je makar privremeno ispunjavalo prazninu specifične potrebe, no upravo ta uska određenost individualnog interesa nikada nije dopuštala da neizdrživa želja za neprestanim igranjem mrežne igre, očijukanjem s nepoznatima, bloganjem, klađenjem, cyberseksom ili nečim desetim nadiđe marginu skupine i iz subkulturnog sociološkog fenomena preraste u onaj uopćeni.
Ove se godine, međutim, internetom proširio Facebook, socijalizacijski web čiji adiktivni potencijal nije isprva predviđao nitko, pa čak ni njegov tvorac Mark Zuckerberg kojemu danas u Silicijskoj dolini laskaju titulom "novog Billa Gatesa". Zuckerberg je Facebook sve do prije nekoliko mjeseci držao zatvorenim za cjelokupan internetski polis i koristiti su ga mogli samo akademski krugovi, najprije u SAD-u, a onda i šire.
Samim time taj je servis, dotad, ugađao tek konkretno definiranom podskupu pa se razmjeri ovisnosti koju je izazivao nisu uzimali ništa ozbiljnije nego u slučaju, primjerice, World of Worcrafta, Second Lifea ili popularnijih virtualnih "barilišta".
Kada su srušene te zidine iza kojih je Facebook bio - pokazalo se to poslije - doslovce zarobljen, srušena je i svaka specifičnost u vezi s namjenom toga socijalizacijskog weba, kao i svaka određenost u obraćanju korisničkim interesima. Jedina neutaživa potreba kojoj taj servis udovoljava jest ona za komunikacijom ljudskog bića s drugim ljudskim bićima, što je posve općenito, ni po čemu subkulturno svojstvo.
Facebook je navlakuša jednako za blogera koliko i klopka za forumaša, jednako kava za pospanog koliko vino za partijanera, jednako downer za maničnog koliko i uper za depresivca.
Na Facebook se samo u posljednjih nekoliko mjeseci prijavilo oko 35.000 Hrvata, što - kada se u obzir uzmu najoptimističnije procjene o korištenju interneta u nas - predstavlja otprilike deset posto svih koji se u našoj državi služe internetom.
Ni po čemu se zaluđenost Facebookom u Hrvatskoj ne razlikuje od one nastale u bilo kojem drugom dijelu svijeta, pa su tako gotovo svi od tih nekoliko desetaka tisuća registriranih vrlo brzo stekli naviku svakodnevnog posjećivanja tog weba, prolaskom kroz više ili manje podjednak psihosomatski proces brzinskog navlačenja na novi oblik socijalizacije.
Tipičan Facebook-junkie najčešće se s nevjericom prijavljuje na taj servis, ne očekujući ništa spektakularno od weba koji omogućava virtualno druženje, kakvih na internetu postoji već bezbroj, od MySpacea do Twittera.
Baš nalik nepatvorenom budućem narkomanu, uvjeren je da ne postoje šanse da se navuče, da uopće ikada poželi još jednu dozu nakon što jednom proba, a ionako će isprobati samo zato da vidi na što su se to navukli svi ti njegovi prijatelji koji i dok nisu na internetu, logirani na Facebook, pričaju samo o Facebooku.
Ni kada povuku prvu lajnu, ispunjavajući obrazac u kojem se traži da upišu neke osnovne osobne podatke, postave svoju sliku i povežu se s prijateljima za koje znaju da šmrču već naveliko, osobite impresije neće se probuditi. Tek kada kopajući po pretraživačkom alatu dostupnom na Facebooku otkriju koliko je poznanika i prijatelja za koje nisu znali već "gore" i koliko svi oni već imaju na svojim osobnim listama popisanih drugih prijatelja i poznanika, psihoaktivna supstanca naglo će početi s djelovanjem.
Metalni okus počet će se cijediti niz grlo, bijeli prašak rasut će se moždanim vijugama, a srce uzlupati u elegantnom kasu - trenutak je to u kojem s Facebooka nema povratka za većinu, u kojem je jasno da i najbezveznije poznanstvo od prije deset godina može poslužiti kao utrljavanje posljednjih nekoliko zrnaca u nepce.
Prvi impuls svježih korisnika Facebooka jest izgraditi što veću listu prijatelja - valjda je svima negdje u podsvijesti zavaravajuća jednadžba koja kazuje da je društveni status ekvivalentan broju tijekom života stečenih prijatelja, pa je teško odoljeti tom porivu da se izgradi i javno prezentira bogat popis, po mogućnosti obimniji od onih koje imaju drugi s te liste.
Novopečeni Facebook narkić redovito u pretraživački alat upisuje imena svih živih koji su makar i marginalno u nekom trenutku bili dijelom njegova života, a nadbubrežne žlijezde poput elektroturbina šibaju adrenalin u žile svaki put kad ta pretraga završi uspjehom i novim entitetom na popisu. Odjednom, i kolega iz vrtića je prijatelj, i neprijatelj je prijatelj, i poznanik poznanikova poznanika je prijatelj, i rođak toliko dalek da ga se ne poziva ni na svadbu - sada je prijatelj.
Kada se lista izgradi do kraja, odnosno kada na Facebooku više stvarno nema nikoga tko bi se mogao uvrstiti na listu, ovisnost prestaje biti fizička i postaje blaža, uglavnom psihička, stvar navike. Poput cigarete, netko s Facebookom ispija jutarnju kavu, netko bez njega ne liježe, nekome treba posjet samo u pauzi na poslu, a nekome i dvadeset posjeta na dan. Navučeni na Facebook svakodnevno nadograđuju svoj profil, grade sliku o sebi, onakvu kakvom je sami smatraju pozitivnom, sugeriraju svima koji ih na Facebooku gledaju na što su u svojem životu ponosni.
Svaki će Facebook junkie prije ili poslije sastaviti popis omiljenih knjiga, filmova, glazbenih brojeva... Popisat će sve države i gradove koje je posjetio, objavit će svoje najuspjelije fotografije, pa čak i malo kome zanimljive podatke o tome koji model mobitela koristi, koji automobil vozi, što voli jesti i piti, koje marke odijevati...
Sve to s nadom da se, kao i u stvarnom životu, definira što preciznije i u ovom virtualnom gdje je jednako dostupan svojim cimerima iz vojske koliko i bračnom partneru, i gdje je jednako bitno zadiviti i nadređenog i podređenog.
Kako je Facebook socijalizacijski web bez specificirane ciljane publike, oni koji ipak i putem tog servisa žele izraziti, pa čak i ispuniti neki svoj posebni interes, učlanjuju se u podmreže u kojima im društvo prave oni s kojima taj interes dijele. Najveće takve skupine korisnika zapravo su determinirane nacionalnošću, a interes koji dijele njihovi članovi naprosto se svodi na međusobnu komunikaciju materinskim jezikom.
Gotovo svi hrvatski korisnici Facebooka članovi su nacionalne mreže "Croatia" - u njoj se virtualni razgovori vode na hrvatskom jeziku, bilježe se događaji koji će se zbiti u Hrvatskoj, kreiraju se podmreže te mreže koje su karakteristične za hrvatsko društvo.
Upravo podmreže, kreirane među hrvatskim uživateljima Facebookova dima, metafora su kakvog zabavnijeg sociološkog znanstvenog rada, s obzirom na to da već svojom tematikom koja iskazuje u čemu je interes pojedine takve skupine, kao i brojnošću članstva daje presliku lokalizirane društvene zbilje u danom trenutku.
Među hrvatskim podmrežama korisnika Facebooka koje broje najviše članova nalaze se, primjerice, grupa "Mrzim narodnjake" koja okuplja one kojima je odbojan taj tip glazbenog izričaja, zatim grupa "Odabrao Đelo Hadžiselimović" u koju se učlanjuju svi koji su, kako kažu, zgroženi nepravdom vezanom uz smjenu popularnog urednika na HRT-u, grupa "Flash Mob Zagreb" koja želi okupiti što veći broj ljudi koji se međusobno ne poznaju i koji će se, prema uzoru na fenomen Flash Moba u svijetu, naći u točno određeno vrijeme na točno određenom mjestu kako bi istodobno učinili nešto što je bezazleno, ali i šokantno za sve slučajne prolaznike.
Virtualni život na Facebooku tako je i nakon početne zaluđenosti uvijek šarolik i iz dana u dan drugačiji, a upravo u tome se kriju razlozi zbog kojih se s Facebooka teško skinuti. Za razliku od drugih opijata, ali i za razliku od drugih internetskih ovisnosti koje su u određenim razdobljima povijesti harale informatički pismenim pukom, Facebook svaki dan donosi novo korisničko iskustvo, drugačiji, još neproživljeni trip. To je moderna droga koja zna udovoljavati potrebama svih, a da pritom - ako nije prerano za donošenje takvog suda - trajnu patologiju ne uzrokuje nikome.
Ima oko 300.000 članova, uglavnom bogatih, uspješnih karijerista i ljudi s čvrstim mrežama važnih društvenih kontakata. Među njima su supermodeli Naomi Campbell, Marcus Schenkenberg, Ivanka Trump, Bruno Santos, Isabeli Fontan, glazbenici James Blunt i Josh Groban, redatelji Quentin Tarantino, Renny Harlin i Andre Waller, sportske zvijezde poput Tigera Woodsa, jetseteri i biznismeni poput Emanuelea Filiberta Savojskog, Jamesa Ferragama i Davida Reubena... Većina je članova iz Europe, a u najviše slučajeva kao mjesta stanovanja navedeni su London, Pariz i New York.
aSmallWorld ima mnogo elemenata istih kao i u otvorenim mrežama (profile, kalendare, privatne poruke), ali su oni prilagođeni korisnicima. Primjerice, u profilu postoji prostor za navođenje više gradova kao mjesta stanovanja, na privatnim forumima mogu se licitirati, prodavati i kupovati kolekcionarski predmeti, iznajmljivati i unajmljivati skupe nekretnine ili dogovarati o timesharingu ili sustanarstvu u vilama, bungalovima ili resortima, potražiti urednika za svoju knjigu. Pravila aSmallWorlda su stroga i ne može bilo koji član pozvati novog. To se pravo stječe i može se izgubiti, ovisno o tome koliko je član zadovoljio s obzirom na nekoliko desetaka faktora i uvjeta.
aSmallWorld pomno prati aktivnosti i ponašanje članova i, barem tako tvrdi Erik Wachtmeister, uredno izbacuje ljude van ako ne zadovoljavaju standarde pripadnosti toj privilegiranoj web zajednici. To se može dogoditi ako, primjerice, netko pozove člana koji mu nije dovoljno blizak, ili sumnjivo trguje, lobira ili oglašava preko tog servisa. Tko bude istjeran, ide u aBigWorld interni egzil iz kojega se više ne može ulogirati u aSmallWorld, ali se njegov profil ne briše sa servisa. (S. Simić)
Dragan Petric, izvršni urednik Buga
Zaljubljenici u računalne igre prije nekoliko su se godina prekonoć navukli na World of Worcraft, gubeći katkada posao, ljubavnog partnera, pa čak i glavu jer su dane i noći u kontinuitetu provodili pred ekranom spojenim na internet, u društvu suigrača, poput njih, zaluđenih virtualnim svijetom nastanjenim čudovištima.
Vječiti samci, s druge strane, i danas ulaze u životne faze kada im smisao životu daje tek učestalo obilaženje internetskih servisa za pronalaženje partnera i chat, i kada ovisnost o ritualu najprije virtualnog zavođenja, pa dogovaranja susreta "u živo" te na kraju i stvarne realizacije tog susreta naprosto počinje determinirati njihov sveukupni životni modus.
Tek kad zaredaju nekoliko takvih susreta koji završe razočaranjem, privremeno se skidaju sa svoje droge, sve dok ponovna želja opet ne pobijedi nakupljeni romantični mamurluk i gađenje.
Ovisilo se tako na internetu i o mnogočemu drugome što je makar privremeno ispunjavalo prazninu specifične potrebe, no upravo ta uska određenost individualnog interesa nikada nije dopuštala da neizdrživa želja za neprestanim igranjem mrežne igre, očijukanjem s nepoznatima, bloganjem, klađenjem, cyberseksom ili nečim desetim nadiđe marginu skupine i iz subkulturnog sociološkog fenomena preraste u onaj uopćeni.
Ove se godine, međutim, internetom proširio Facebook, socijalizacijski web čiji adiktivni potencijal nije isprva predviđao nitko, pa čak ni njegov tvorac Mark Zuckerberg kojemu danas u Silicijskoj dolini laskaju titulom "novog Billa Gatesa". Zuckerberg je Facebook sve do prije nekoliko mjeseci držao zatvorenim za cjelokupan internetski polis i koristiti su ga mogli samo akademski krugovi, najprije u SAD-u, a onda i šire.
Samim time taj je servis, dotad, ugađao tek konkretno definiranom podskupu pa se razmjeri ovisnosti koju je izazivao nisu uzimali ništa ozbiljnije nego u slučaju, primjerice, World of Worcrafta, Second Lifea ili popularnijih virtualnih "barilišta".
Kada su srušene te zidine iza kojih je Facebook bio - pokazalo se to poslije - doslovce zarobljen, srušena je i svaka specifičnost u vezi s namjenom toga socijalizacijskog weba, kao i svaka određenost u obraćanju korisničkim interesima. Jedina neutaživa potreba kojoj taj servis udovoljava jest ona za komunikacijom ljudskog bića s drugim ljudskim bićima, što je posve općenito, ni po čemu subkulturno svojstvo.
Facebook je navlakuša jednako za blogera koliko i klopka za forumaša, jednako kava za pospanog koliko vino za partijanera, jednako downer za maničnog koliko i uper za depresivca.
Na Facebook se samo u posljednjih nekoliko mjeseci prijavilo oko 35.000 Hrvata, što - kada se u obzir uzmu najoptimističnije procjene o korištenju interneta u nas - predstavlja otprilike deset posto svih koji se u našoj državi služe internetom.
Ni po čemu se zaluđenost Facebookom u Hrvatskoj ne razlikuje od one nastale u bilo kojem drugom dijelu svijeta, pa su tako gotovo svi od tih nekoliko desetaka tisuća registriranih vrlo brzo stekli naviku svakodnevnog posjećivanja tog weba, prolaskom kroz više ili manje podjednak psihosomatski proces brzinskog navlačenja na novi oblik socijalizacije.
Tipičan Facebook-junkie najčešće se s nevjericom prijavljuje na taj servis, ne očekujući ništa spektakularno od weba koji omogućava virtualno druženje, kakvih na internetu postoji već bezbroj, od MySpacea do Twittera.
Baš nalik nepatvorenom budućem narkomanu, uvjeren je da ne postoje šanse da se navuče, da uopće ikada poželi još jednu dozu nakon što jednom proba, a ionako će isprobati samo zato da vidi na što su se to navukli svi ti njegovi prijatelji koji i dok nisu na internetu, logirani na Facebook, pričaju samo o Facebooku.
Ni kada povuku prvu lajnu, ispunjavajući obrazac u kojem se traži da upišu neke osnovne osobne podatke, postave svoju sliku i povežu se s prijateljima za koje znaju da šmrču već naveliko, osobite impresije neće se probuditi. Tek kada kopajući po pretraživačkom alatu dostupnom na Facebooku otkriju koliko je poznanika i prijatelja za koje nisu znali već "gore" i koliko svi oni već imaju na svojim osobnim listama popisanih drugih prijatelja i poznanika, psihoaktivna supstanca naglo će početi s djelovanjem.
Metalni okus počet će se cijediti niz grlo, bijeli prašak rasut će se moždanim vijugama, a srce uzlupati u elegantnom kasu - trenutak je to u kojem s Facebooka nema povratka za većinu, u kojem je jasno da i najbezveznije poznanstvo od prije deset godina može poslužiti kao utrljavanje posljednjih nekoliko zrnaca u nepce.
Prvi impuls svježih korisnika Facebooka jest izgraditi što veću listu prijatelja - valjda je svima negdje u podsvijesti zavaravajuća jednadžba koja kazuje da je društveni status ekvivalentan broju tijekom života stečenih prijatelja, pa je teško odoljeti tom porivu da se izgradi i javno prezentira bogat popis, po mogućnosti obimniji od onih koje imaju drugi s te liste.
Novopečeni Facebook narkić redovito u pretraživački alat upisuje imena svih živih koji su makar i marginalno u nekom trenutku bili dijelom njegova života, a nadbubrežne žlijezde poput elektroturbina šibaju adrenalin u žile svaki put kad ta pretraga završi uspjehom i novim entitetom na popisu. Odjednom, i kolega iz vrtića je prijatelj, i neprijatelj je prijatelj, i poznanik poznanikova poznanika je prijatelj, i rođak toliko dalek da ga se ne poziva ni na svadbu - sada je prijatelj.
Kada se lista izgradi do kraja, odnosno kada na Facebooku više stvarno nema nikoga tko bi se mogao uvrstiti na listu, ovisnost prestaje biti fizička i postaje blaža, uglavnom psihička, stvar navike. Poput cigarete, netko s Facebookom ispija jutarnju kavu, netko bez njega ne liježe, nekome treba posjet samo u pauzi na poslu, a nekome i dvadeset posjeta na dan. Navučeni na Facebook svakodnevno nadograđuju svoj profil, grade sliku o sebi, onakvu kakvom je sami smatraju pozitivnom, sugeriraju svima koji ih na Facebooku gledaju na što su u svojem životu ponosni.
Svaki će Facebook junkie prije ili poslije sastaviti popis omiljenih knjiga, filmova, glazbenih brojeva... Popisat će sve države i gradove koje je posjetio, objavit će svoje najuspjelije fotografije, pa čak i malo kome zanimljive podatke o tome koji model mobitela koristi, koji automobil vozi, što voli jesti i piti, koje marke odijevati...
Sve to s nadom da se, kao i u stvarnom životu, definira što preciznije i u ovom virtualnom gdje je jednako dostupan svojim cimerima iz vojske koliko i bračnom partneru, i gdje je jednako bitno zadiviti i nadređenog i podređenog.
Kako je Facebook socijalizacijski web bez specificirane ciljane publike, oni koji ipak i putem tog servisa žele izraziti, pa čak i ispuniti neki svoj posebni interes, učlanjuju se u podmreže u kojima im društvo prave oni s kojima taj interes dijele. Najveće takve skupine korisnika zapravo su determinirane nacionalnošću, a interes koji dijele njihovi članovi naprosto se svodi na međusobnu komunikaciju materinskim jezikom.
Gotovo svi hrvatski korisnici Facebooka članovi su nacionalne mreže "Croatia" - u njoj se virtualni razgovori vode na hrvatskom jeziku, bilježe se događaji koji će se zbiti u Hrvatskoj, kreiraju se podmreže te mreže koje su karakteristične za hrvatsko društvo.
Upravo podmreže, kreirane među hrvatskim uživateljima Facebookova dima, metafora su kakvog zabavnijeg sociološkog znanstvenog rada, s obzirom na to da već svojom tematikom koja iskazuje u čemu je interes pojedine takve skupine, kao i brojnošću članstva daje presliku lokalizirane društvene zbilje u danom trenutku.
Među hrvatskim podmrežama korisnika Facebooka koje broje najviše članova nalaze se, primjerice, grupa "Mrzim narodnjake" koja okuplja one kojima je odbojan taj tip glazbenog izričaja, zatim grupa "Odabrao Đelo Hadžiselimović" u koju se učlanjuju svi koji su, kako kažu, zgroženi nepravdom vezanom uz smjenu popularnog urednika na HRT-u, grupa "Flash Mob Zagreb" koja želi okupiti što veći broj ljudi koji se međusobno ne poznaju i koji će se, prema uzoru na fenomen Flash Moba u svijetu, naći u točno određeno vrijeme na točno određenom mjestu kako bi istodobno učinili nešto što je bezazleno, ali i šokantno za sve slučajne prolaznike.
Virtualni život na Facebooku tako je i nakon početne zaluđenosti uvijek šarolik i iz dana u dan drugačiji, a upravo u tome se kriju razlozi zbog kojih se s Facebooka teško skinuti. Za razliku od drugih opijata, ali i za razliku od drugih internetskih ovisnosti koje su u određenim razdobljima povijesti harale informatički pismenim pukom, Facebook svaki dan donosi novo korisničko iskustvo, drugačiji, još neproživljeni trip. To je moderna droga koja zna udovoljavati potrebama svih, a da pritom - ako nije prerano za donošenje takvog suda - trajnu patologiju ne uzrokuje nikome.
Ima oko 300.000 članova, uglavnom bogatih, uspješnih karijerista i ljudi s čvrstim mrežama važnih društvenih kontakata. Među njima su supermodeli Naomi Campbell, Marcus Schenkenberg, Ivanka Trump, Bruno Santos, Isabeli Fontan, glazbenici James Blunt i Josh Groban, redatelji Quentin Tarantino, Renny Harlin i Andre Waller, sportske zvijezde poput Tigera Woodsa, jetseteri i biznismeni poput Emanuelea Filiberta Savojskog, Jamesa Ferragama i Davida Reubena... Većina je članova iz Europe, a u najviše slučajeva kao mjesta stanovanja navedeni su London, Pariz i New York.
aSmallWorld ima mnogo elemenata istih kao i u otvorenim mrežama (profile, kalendare, privatne poruke), ali su oni prilagođeni korisnicima. Primjerice, u profilu postoji prostor za navođenje više gradova kao mjesta stanovanja, na privatnim forumima mogu se licitirati, prodavati i kupovati kolekcionarski predmeti, iznajmljivati i unajmljivati skupe nekretnine ili dogovarati o timesharingu ili sustanarstvu u vilama, bungalovima ili resortima, potražiti urednika za svoju knjigu. Pravila aSmallWorlda su stroga i ne može bilo koji član pozvati novog. To se pravo stječe i može se izgubiti, ovisno o tome koliko je član zadovoljio s obzirom na nekoliko desetaka faktora i uvjeta.
aSmallWorld pomno prati aktivnosti i ponašanje članova i, barem tako tvrdi Erik Wachtmeister, uredno izbacuje ljude van ako ne zadovoljavaju standarde pripadnosti toj privilegiranoj web zajednici. To se može dogoditi ako, primjerice, netko pozove člana koji mu nije dovoljno blizak, ili sumnjivo trguje, lobira ili oglašava preko tog servisa. Tko bude istjeran, ide u aBigWorld interni egzil iz kojega se više ne može ulogirati u aSmallWorld, ali se njegov profil ne briše sa servisa. (S. Simić)
Selim se na aSmallWorld zbogom žohari!aSmallWorld je servis za društveno umrežavanje na internetu sličan Friendsteru, koji je do 2004. i pojave MySpacea sa svojih 50 milijuna korisnika apsolutno vladao tim područjem weba. Odatle i nadimak aSmallWorlda, "Snobster", jer je riječ o ekskluzivnoj mreži u koju se može ući isključivo na poziv pouzdanog člana. Osnovao ju je Erik Wachtmeister, bivši investicijski bankar i sin bivšega švedskog veleposlanika u SAD-u. |
Dragan Petric, izvršni urednik Buga