U domaćim medijima poprilično je podcijenjena žestina obračuna visokih njemačkih dužnosnika s guvernerom Europske središnje banke, Mariom Draghijem, zbog njegove hiperekspanzivne monetarne politike. Poznato je da borbeni njemački ministar financija Wolfgang Schäuble ima vrlo loše mišljenje o ideji osiguravanja pretjerane likvidnosti od strane ECB-a, a sad je svojem napadu dodao novu dimenziju; otvoreno je prozvao Draghijevu politiku za uspjeh desničarskog AfD-a na zadnjim regionalnim izborima. Politiku lakog novca napao je i njemački ministar prometa Alexander Dobrindt ustvrdivši da ECB slijedi vrlo riskantni kurs politikom ekstremno niskih kamatnih stopa koja će onemogućiti građanima adekvatne mirovinske prihode kroz štednju. Kritičarima se pridružio čak i vicekancelar Sigmar Gabriel, inače lider socijaldemokrata, koji je inače bio manje kritičan prema ekspanzivnoj monetarnoj politici. Ni on ne vidi ništa dobrog u politici ekstremno niskih ili negativnih kamata.
Nijemce ne treba doživljavati kao nekakve propovjednike štednje i rezova. Treba znati kako su na početku financijske krize Nijemci vodili popuštajuću odnosno akomodirajuću protucikličnu fiskalnu politiku. Bili su svjesni da si to mogu priuštiti. Drugim riječima, u kontekstu sukoba s ECB-om potpuno je pogrešno predstavljati ih kao nekakve tvrde, doktrinarne ‘orlove rezova’, a kao što ponekad čine i mainstream mediji skloni simplificiranju priče kroz predstavljanje ideoloških ‘tabora’. Treba vidjeti ono očigledno tj. da je njemačka fiskalna politika pod Schäubleovom palicom bila jedna od najuspješnijih u Europi te postaviti pitanje zbog čega onda uspješni Nijemac galami na guvernera ECB-a ako je upravo od popuštajuće monetarne politike njegova zemlja i njemačkog gospodarstvo u cjelini imalo najviše koristi?
Odgovor je krajnje jednostavan: u politici niskih kamata Schäuble vidi vrlo visok sistemski rizik. No, nama je zanimljivije pitanje koje iz toga proizlazi za nas: nije li logičnije slušati savjete uspješnih Nijemaca umjesto onih koji europsku monetarnu politiku koriste kao alibi za nekompetenciju ili neodlučnost vlastitih fiskalnih politika?
Iako moramo priznati da je ovo pitanje već postavljeno dosta sugestivno, treba dodati kako Nijemci nisu usamljeni u prilično dramatičnim i ratobornim upozorenjima protiv monetarne politike. Upravo suprotno. Vrlo uznemirujuća upozorenja dolaze s mjesta koja su do sada imala poprilične koristi od quantitative easinga i drugih oblika ekspanzivne monetarne politike.
Prvi čovjek BlackRocka, najveće svjetske investicijske kuće, Larry Fink, ovaj tjedan također je održao vrlo kritično slovo o ekstremno niskim ili negativnim kamatnim stopama. U svom godišnjem pismu dioničarima (dakle u najozbiljnijem tekstu koje sastavlja tijekom godinu dana) upozorio je da su rizici svijeta u kojem će vladati pravila negativnih kamata - ekstremni. “Niti izbliza nije posvećeno dovoljno pažnje alatu niskih i sada negativnih kamatnih stopa koji smanjuje mogućnost investitora da štede i planiraju za budućnost. Ljudi će morati danas izdvajati više da bi došli do željenog godišnjeg prihoda u mirovini u budućnosti. Primjerice, ako danas 35-godišnjak namjerava generirati 48 tisuća dolara godišnjeg mirovinskog prihoda, trebat će mu kad navrši 65 godina 178.000 dolara u okruženju sa 5-postotnim kamatama, a trebat će 563.000 dolara u okružju sa 2-postotnim kamatama ili 3,2 puta više”, napisao je Fink te pojasnio kako će svijet niskih ili negativnih kamata stoga utjecati na smanjenje potrošnje jer će građani morati povećati izdvajanja za mirovine pa će učinak ‘poticajne’ monetarne politike dugoročno biti upravo suprotan od svoje zamišljene svrhe.
Nijemci i Amerikanci, naš je dojam, puno bolje razumiju logiku u kojoj trebate štedjeti za mirovinu. Poprilično je neobično kako mi u Hrvatskoj i pored sve nepovoljnije demografske slike (sve manje radno sposobnih koji će morati izdržavati penzionere) te pored notorne činjenice da je prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao, i dalje ne razmišljamo kako treba štedjeti (!) za mirovinu nego bi radije stavljali veći naglasak na sustav koji je očigledno propao. Posebno je zanimljivo kako to čine isti oni koji zavode narod pričama o čarobnim moćima hiperekspanzivne monetarne politike koja dekretima kao može sniziti kamate, potaknuti ekonomiju te učiniti da uz pomoć ‘helikopter novca’ svi živimo bezbrižno.
Valja posebno naglasiti da treba pomno motriti baš sve što govori aktualna njemačka vlast kad je u pitanju europska monetarna politika! Naime, jasno je da su visoki njemački dužnosnici u medije pustili propitivanje neupitne neovisnosti centralne banke kao i zakonitosti njezinog postupanja. Šokantno za pristojne Nijemce? To nas je podsjetilo da bi isto lako moglo vrijediti u Hrvatskoj jer je trenutačno logično braniti neovisnost konvencionalne i umjerene monetarne politiku HNB-a od ideja za prevrate i ekspanzionističke revolucije, ali situacija lako može postati i obrnuta. Što ako kroz političke intrige saborski zastupnik Ivan Lovrinović sam za sebe uspije izlobirati mjesto guvernera, dođe u centralnu banku te pod krinkom neovisnosti monetarne vlasti počne provoditi svoje eksperimente lakih rješenja s vjerojatnim teškim posljedicama? Odgovor je dosta jednostavan: bit ćemo nemoćni, a štediše će premještati depozite u inozemstvo.
Posebno brine što se čini da će najavljeni reformski potezi kasniti ili se možda čak neće ni dogoditi. Svaka odgoda reformskih poteza podizat će pritisak za eksperiment monetarne politike kao lakog rješenja koje je zapravo ulazak u začarani krug bez izlaska. Pa čak i Draghi koji govori da će na monetarnom planu učiniti ‘što god treba’, pomalo tužno priznaje kako su očekivanja od njega prevelika “… ako 19 vlada eurozone ne implementira strukturne i fiskalne politike nužne da monetarna unija uspije”.