Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i sadašnji saborski zastupnik, prekjučer je na svojoj Facebook stranici objavio šokantni komentar tada još predstojećeg posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana:
“Sutra vas molim da kao pravi podanici, kad bude prolazio Sulejman na svim zabranjenim rutama, kleknete i odate počast kapitalu i domaćim slugama koje će prodati sve što mogu. Poklonite se gušenju ljudskih prava, ukidanju slobode tiska, jer to i nas čeka. Pripremite se…”
Iako je poprilično očigledno da je riječ o privatnom i vjerojatno pijanom ispadu Ranka Ostojića, postoji pet razloga zbog čega se medijski ne smije ignorirati sistemska važnost zločeste poruke s Facebooka.
Prvo, Ranko Ostojić bivši je visokopozicionirani dužnosnik vladajuće stranke te si moramo postaviti pitanje kako je moguće da netko tako otrovno zajedljiv u svojoj blesavosti uopće može postati ministrom. Ako je u Hrvatskoj normalno da su “najugledniji” članovi mainstream stranaka na razini Ranka Ostojića, onda se moramo zapitati koliko je još Ranka Ostojića i sada na vlasti.
Drugo, sindrom “ostojićizma” (ignoriranje elementarnih zdravorazumskih činjenica) vrlo je opasan i u oporbi i na vlasti. Ako bolujete od ostojićizma dok ste na vlasti, možda ćete prikrivati pravu narav, ali sama činjenica da ne razumijete sofisticiranu prirodu međunarodnih odnosa, kao ni suvremene gospodarske mehanizme, vašoj zemlji donijet će samo štetu. Neuspješnost Milanovićeve vlade mnogo govori o tome kako Ostojić u njoj nije bio usamljen. Isto tako, ostojićizmi u oporbi čine samo postojanje oporbe disfunkcionalnim jer svoje djelovanje bazira na iracionalnim parolaškim demagogijama. Posljednji Ostojićev ispad samo je potvrda kako u pravilu Hrvatska jako dugo ima goru oporbu od vlasti, a koje su same po sebi bile dosta grozne.
Treće, sam sadržaj Ostojićeve javne poruke karakterističan je za intelektualnu površnost iz koje inače proizlaze vrlo važne političke, pa i ekonomske odluke. On galami prije nego što je promislio o tome koliko time može izgubiti. Sasvim je sigurno da Erdogan nije Mustafa Kemal Atatürk, vizonar i reformator koji je stvorio suvremenu sekularnu državu. Da je u Atatürkovim godinama vladao Erdogan, on ne bi stvorio suvremeno građansko i kazneno zakonodavstvo ni odvajao vjeru od države, a sasvim sigurno ne bi, kao Atatürk, zabranio nošenje feredže, fesa i zara. Tko zna i kako bi pod Erdoganom 1934. prošle žene koje su dobile pravo glasa jer suvremeni turski vladar nema baš visoko mišljenje o slobodi mišljenja. Međutim, ovovjekovni Erdogan dolazi nam, kakav je takav je, kao predsjednik nacije sa 75 milijuna stanovnika koja od osamdesetih s manjim prekidima bilježi robusni gospodarski rast od oko 4 posto te planira za stotu obljetnicu republike, 2023. godine, postati deseta ekonomska sila svijeta.
Misle li Ostojić i njegovi sveprisutni istomišljenici da bi bilo tko od zapadnoeuropskih socijaldemokrata lakomisleno odbio mogućnost gospodarske suradnje s nekim od stotina turskih gospodarstvenika koji su u pratnji “Sulejmana” došli u Zagreb? Ostojiću i sličnima puna su usta Švedske, Šveđana i njihova “socijalizma” i baš ih briga zbog čega onda jedan Ericsson investira u Turskoj. Šveđani su u Tursku prvi put došli 1890. kako bi postavili telefonsku liniju koja navodno još radi i sigurno će ostati te jačati svoju poziciju u turskom društvu; ulagat će u istraživanje i razvoj, širiti kooperaciju s turskim sveučilištima, spajati turske privatne i javne sustave u svoja rješenja... Zarađivat će i bildati ionako jako visok švedski BDP per capita. A Ostojić će, valjda, za to vrijeme moliti boga da u tome svemu ruke na zaprlja hrvatski “Nikola Tesla” jer se tijekom privatizacije uvezao s “lakomislenim” Ericssonom. E baš bi bila katastrofa da za koji milijun eura inženjeri hrvatsko-švedskog Ericsson Nikole Tesle nešto prodaju Erdoganu.
Četvrto, Ostojić i njegovi uopće, naravno, ne razumiju kako je put razvoja put integracija. Ovo je bolje ne elaborirati detaljnije jer se može otvoriti nezgodno pitanje skrivene ksenofobičnosti Ostojićeva komentara.
Peto i zaključno; sadržaj govora turskog predsjednika potvrdio je samo da se možemo jako zabrinuti zbog toga što je Ostojić dokaz da nam disfunkcionalni likovi mogu ući u Vladu, a takvi nemaju što tražiti u zemlji koja mora početi pobjeđivati u hiperkompetitivnoj međunarodnoj gospodarskoj utakmici. Velika je hrvatska sramota da nam bivši ministar drži slovo o nekakvom klečanju i odavanju počasti kapitalu i domaćim slugama, a da Erdogan, predsjednik zemlje koja je do prije samo dvadesetak godina gospodarski kaskala iza Hrvatske, drži govor u kojem nam dobronamjerno objašnjava koliko je Turska napravila stavljanjem fokusa na kapital; na privatizaciju, na malo i srednje poduzetništvo. Da bi ironija bila veća, jedan “zaostali” Erdogan lijepo je objasnio kako se turska država povukla iz privrede i tako potakla razvoj te nas je upozorio da se trebamo riješiti “birokratske oligarhije”. Ne treba mnogo dvojiti o tome jesu li Ostojić i ini bitni dijelovi te oligarhije. Jesu. Treba dvojiti oko toga kako nam se uopće dogodilo da nam to mora reći jedan Erdogan i kako to da nam u političkom mainstreamu sjede ljudi kojima instinkti govore da je upravo sad trenutak vrijeđati sve one koji žele razviti neki posao s Turskom.
Erdogan je jučer rekao kako je cilj u pet godina podići trgovinsku razmjenu Turske i Hrvatske na milijardu dolara. Iako u vladi Domoljubne koalicije i Mosta ima naznaka ostojićizma, nadajmo se da će biti pod kontrolom snažnih medikamenata. Ostojićizam je vrlo ozbiljna dijagnoza.