Budući da su zadnjih dana i u Hrvatskoj našle odjeka planetarne rasprave o novim smjerovima neortodoksne monetarne politike, potrebno je istaknuti nekoliko natuknica koje će razbistriti domaće nedoumice oko mogućeg poigravanja s Hrvatskom narodnom bankom.
Prvo u Sjedinjenim Državama, Japanu, Velikoj Britaniji, eurozoni... javne rasprave o nužnosti hiperekspanzivne monetarne politike donekle i imaju svoje uporište, ali u Hrvatskoj nemaju. Neortodoksne monetarne politike poput quantitative easinga (QE - programa otkupa vrijednosnica od centralnih banaka), negativnih kamatnih stopa (primjenjuju ih japanska i europska središnja banka) ili pak nekog budućeg “helikopterskog novca” (dijeljenje novca ex nihilo od strane centralnih banaka direktno građanima) imaju tri osnovna cilja. To su poticanje gospodarskog rasta kroz poticanje kreditiranja, odnosno potrošnje, slabljenje nacionalne valute zbog dizanja međunarodne konkurentnosti i poticanje inflacije. Dok su prvi i drugi cilj samorazumljivi, zapitajmo se zbog čega centralni bankari potiču rast cijena. Iako pobornici hiperekspanzivne monetarne politike uporno ponavljaju kako je deflacija (opći pad cijena) kočničar gospodarskih aktivnosti te veliki problem za kompanije, javna je tajna kako je iza cilja da inflacija dosegne 2 ili više posto godišnje zapravo želja da se kroz inflatorno razdoblje od 3 do 5 godina značajno sreže realna vrijednost duga države, kompanija i kućanstava te bezbolno poprave opći nacionalni ekonomski fundamenti. Vrlo jednostavno: ne radeći ništa države bi zahvaljujući inflaciji smanjile javni dug desetak posto za samo pet godina, dovele se na koliko-toliko održivu fiskalnu putanju te “jeftino” kupile novi prostor za odgodu provedbe inače neodgodivih strukturnih reformi. Ono što pobornici takvog neortodoksnog monetarnog pristupa u Hrvatskoj previđaju je činjenica da su Sjedinjene Države, Japan, eurozona... države u kojima su tvrtke i građani pretežito dužni u svojim nacionalnim valutama.
Za razliku, u Hrvatskoj, gdje je značajni dio duga države, tvrtki i kućanstava u inozemnim valutama, valja znati kako bi slabljenje nacionalne valute uzrokovano hiperekspanzivnom monetarnom politikom dovelo do značajnog povećanja ionako teškog tereta inoduga za državu, poduzeća i građane. HNB je već nekoliko puta javnosti ponudio uvjerljive matematičke simulacije teških posljedica slabljenja tečaja. Viša inflacija bi pak samo otežala život građanima (valjda ne treba objašnjavati zbog čega). Dakle, hiperekspanzivnom monetarnom politikom u Hrvatskoj sami bismo sebi nanijeli štetu. Ako talijanski ili španjolski političari zazivaju inflaciju, oni to rade jer žele sačuvati svoje karijere tako što će smanjiti vrijednost duga državi, tvrtkama i kućanstvima, a koji (psihološki) problem imaju pojedini hrvatski političari i “stručnjaci” teško je reći. Dodajmo kako su možebitne indirektne koristi od više inflacije (poput boljeg nominalnog punjenja proračuna i manje realne vrijednosti domaće komponente duga) vrlo suspektne utopijsko-teoretske pretpostavke u zemlji sa živim sjećanjem na hiperinflaciju.
Drugo, postoji niz razloga zbog kojih bismo se, ako je to ikako moguće, trebali kloniti eksperimentiranja nekonvencionalnom monetarnom politikom. Primjerice, nijedna od velikih zemalja nije pokazala izlaznu strategiju iz QE politike ili primjene negativnih kamatnih stopa. Upravo suprotno. Dojam je da su od financijskih tržišta i dijelova tržišta kapitala stvorili svojevrsne financijske junkieje, ovisnike o stimulansima. Sjedinjene Države ove su godine pokušale izlazak kroz politiku simboličnog povećavanja kamata, ali su ga brzo usporile te je šefica Federalnih rezervi počela govoriti ono što “tržišta žele čuti”. Iako do sada kroz nižu cijenu zaduživanja mi u Hrvatskoj prvenstveno koristi od monetarnih izleta velikih zemalja na nepoznati teritorij neortodoksne monetarne politike, možda ćemo tek vidjeti s čim ćemo se suočiti ako sve krhkije povjerenje prema čarobnom štapiću QE-a ili negativnih kamata presahne. Zar itko ozbiljan zaista iskreno vjeruje da je logika negativnih kamatnih stopa, prema kojoj nakon godinu dana iz banke dobivaš manje novca nego što si uložio, zaista dugoročno održiva? Predstavnici najvećih financijskih kuća, koje su inače imale najviše koristi od neortodoksnih monetarnih politika, po mainstream medijima počeli su (napokon) ozbiljno upozoravati kako ne vjeruju u održivost poslovanja u kojem će morati odbijati deponente. Pojednostavljeno rečeno, centralni bankari pretvorili su se u centralne planere koji su, parafrazirajmo našeg premijera, bajku o cvrčku i mravu okrenuli naopačke te je mrav postao bad, dok je cvrčak najednom good. Sluti li to zaista na dobro ili ipak malo sumanuto? Što će biti kad zdravi razum počne penalizirati očiglednu iracionalnost? Na putu tom jurećem vlaku ne bismo trebali biti, iako ne pokazujemo ozbiljne fiskalne namjere da se pokušavamo maknuti s pruge.
Treće i zaključno: očajničke ideje poput raspirivanja priča o “nužnosti” dijeljenja novca centralnih banaka direktno građanima zaista bi moglo biti nuklearno oružje suvremene monetarne politike, ali samo po tome što bi moglo dovesti do - financijskog samouništenja. Bismo li zaista vjerovali u novac koji bismo dobivali na svoj račun bez uloženog truda i trošili? Pa i smisao te doktrine je nepovjerenje, slabljenje novca; inflacija i devalvacija. Iako su i Keynes i Friedman, koje danas mnogi doživljavaju kao dva pola suvremene ekonomske misli, koketirali s idejom helikopterskog novca, možemo pretpostaviti s dosta velikom sigurnošću da se oba velikana okreću u grobu kad gledaju argumente novovjekovnih političara. Pogotovo se brzo “roštiljaju” ako razmišljaju o “zdravoj” logici u kojoj su svi (!) važni centralni bankari navalili slabiti svoje valute ne uviđajući kontradiktornost simultanog čina.