ZAGREB
- Baš na dan kada se navršilo šezdeset pet godina od njemačkoga poraza pod Staljingradom, dnevne su novine objavile vijest da je pukovnik
Ivan Grujić preuzeo posmrtne ostatke šesnaestorice hrvatskih legionara iz Lako prevoznog zdruga, koji izgiboše pod talijanskim zapovjedništvom kod Singira na Donu.
Televizijska slika prikazala je šesnaest malenih metalnih sanduka, u kakve bi jedva stala veća dječja lutka, kao da se smrt u tih šezdeset i pet godina nekako smanjila, ili su u odnosu na one koji ih danas procjenjuju ti izginuli legionari bili neki maleni ljudi. Nekako istih dana Hrvatski državni arhiv je u petsto primjeraka objavio knjigu povjesničara Milana Pojića "Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941-1943", s pukovnijskim ratnim dnevnikom, u kojoj je na osnovu oskudnih dokumenata i gotovo nikakvih svjedočenja ispričana priča o najznačajnijoj i u jednome trenutku najslavnijoj Pavelićevoj legionarskoj postrojbi, općenito jedinoj stranoj jedinici koja je s njemačkim trupama ušla u Staljingrad.
Bitka u kojoj je, skupa s kompletnom
Von
Paulusovom Šestom armijom, uništena i 369. pukovnija, metafora je najvećega vojnog poraza u povijesti. S obzirom na plaćenu cijenu, sovjetska pobjeda nije svojim razmjerima bila mjerljiva s njemačkim porazom. Hrvatski udio u tom porazu možda i nije svjetski važan, ali je nama i velik i na brojne načine dramatičan. Kao i u svakom paklu, i u onom staljingradskom bilo je nečeg romantičnog. Barem u nazivima toponima. Kao i u svakoj velikoj povijesnoj zabludi i ljudskome stradanju koje ju obično slijedi, i u onoj staljingradskoj, golemi je katarzični potencijal. No, od te velike priče nismo, nakon Krležinog "Kalendara jedne bitke godine 1942." imali više ni riječi. Preživjeli su, uglavnom, šutjeli, a hrvatska književnost u Staljingradskoj bitki nije nalazila svoju temu.
A
Krleža, on je pisao baš kao da je bio jedan od pukovnijskih vojnika, gorko i poneseno, ne izbjegavajući ni tu infernalnu romantiku: "Na Volgi je noć. Od Nikolajevske do Gosudareva, od Dubovke do Caricina i od Caricina do Vjazovke mračna masa sive, gluhe vode vuče se tminom po nevidljivom dubokom zakonu logike. Teče Volga tamna, razlivena, okrutno nehajna spram svega što se zbiva po sitnim ogrebotinama njenog korita; tamo se biju mravi za svoje razvaljene mravinjake, a Volga ne čuje ništa jer je za sve sitne ljudske stvari savršeno gluha… Dok mi spavamo intelektualno, Darmol radi, a u tisućama tava cvrče krmenadle krvavog ljudskog mesa."
Hrvatsku legiju Ante Pavelić je osnovao već 2. srpnja 1941, deset dana po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez, dok je još trajala narodna euforija jer je, uspostavom NDH i pristupanjem silama Osovine, izbjegnut rat na hrvatskome teritoriju. Poglavnikov proglas bio je izrazito euforičan: "Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju." A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: "U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda".
Dvije strašne zime
Broj prijavljenih dragovoljaca je već nakon desetak dana bio toliki da je 14. srpnja u Varaždinu formirana i "Doknadna bojnica Hrvatske legije". Pri odabiru legionara, vojnički izobraženih Hrvata, starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci. No ne u onoj mjeri o kojoj je govorio vojskovođa
Slavko Kvaternik, kada je 1946. davao iskaz pred sudom za ratne zločine. Iz tko zna kojeg razloga, on je ustvrdio kako je 95 posto dragovoljaca stizalo iz Bosne i Hercegovine. Istina je da je odnos bio 55:45 u korist Bosanaca i Hercegovaca.
Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu, u borbama za mjesta čija imena su, u kolektivnom sluhu onih koji su ih s vjerom ispratili, imala za trajanja NDH jezovit i herojski prizvuk. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Doellersheimu. Tamo su 31. srpnja položili i prisegu Adolfu Hitleru: "Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati." Većina njih to će krajnje obećanje i izvršiti, a o ideološko-svjetonazorskom okviru ili krinki za ovu žrtvu kazuje i naziv pukovnijskoga glasila, tjednika koji je počeo izlaziti u listopadu 1942: "Europski borac". Kroz povijest se mijenjaju hrvatske ideološke i političke fiksacije, kao što se mijenjaju i hrvatski gospodari, ali neke nas riječi prate i opsesivno ih se držimo. Koliki bi Hrvat i danas u Afganistanu za sebe rekao da je borac za Europu i njezine kulturne vrijednosti.
Pukovnija je u sedamnaest vlakova prevezena do mjesta Dangeni u Besarabiji, da bi daljnjih 405 kilometara, do mjesta Pervomajsk, prešla u četrnaest dnevnih hodnji. Po dojavi Kvaterniku i Paveliću prvoga pukovnijskoga zapovjednika Ivana Markulja vojnici pred očima časnika i dočasnika usput "kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…" U zapovijedi časnicima i dočasnicima, kojom je kanio uvesti disciplinu u pukovniju, pukovnik Markulj piše: "Vojnici, kukavice i ološ ne smiju da sramote vaše ime. Obrnite se i pogledajte, pronađite mi i dovedite one, koji će danas sutra kad se pobjedonosno vratimo u našu lijepu domovinu isto tako upasti preko Vašeg praga, da Vam otmu ono malo dobra što imate, koji će nam porušiti crkve i džamije, koji će povesti kolo loma i sramote kao što ga ovdje vode.
Te i takove neljude dovedite mi da ih predam sudu pravde na sramotu njihovu i njihove rodbine, te da ih nestane iz naših redova." Kako je vrijeme prolazilo izgredi su se, izgleda, smanjili, premda je u domovinu stiglo još jedno izvješće o pljačkama, silovanjima i drugim prijestupima domobrana, zbog čega je 100. lovačka divizija nazvana razbojničkom divizijom.
U listopadu dijelovi pukovnije su između Poltave i Harkova zapodjenuli prvi pravi megdan s neprijateljem, nakon čega su stigla i prva odlikovanja. Prvi Hrvat koji je na njemačkom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem bio je natporučnik Eduard Bakarec. Od tog vremena, pa sve do pada Staljingrada, dijelovi pukovnije, a u Harkovskoj bitki i nakon nje - čitava pukovnija, sudjelovali su u gotovo neprestanim borbama. Preživjeli su dvije strašne ruske zime, a da se, za razliku od drugih fašističkih vojski na Istočnome frontu, vojnički i časnički postav nikada nije izmijenio.
U domovinu su se vraćali samo iznimno, kao ranjenici, bolesnici ili po izvanrednom premještaju. Umjesto njih u zemlju su stizale njemačke pohvale na hrvatski račun, koje su objavljivane na naslovnim stranicama dnevnih novina, na način na koji se danas piše o sportskim uspjesima. Recimo, nakon velike pobjede kod Harkova, u dnevnoj zapovijedi za 30. svibanj 1942, zapovjednik 100. lake lovačke divizije, kojoj 369. pukovnija i pripada, general leutnant Werner Sanne, piše: "U ovom velikom uspjehu imaju udjela sve postrojbe ove divizije. Osobita slava pripada našoj pojačanoj hrvatskoj 369. pješačkoj pukovniji, koja je prvi puta u okviru pukovnije uzela učešća u borbi i nezaustavnom napadnom duhu obnovila staro ime hrvatskog vojnika, te na zastavu Nezavisne Države Hrvatske objesila novi pobjedonosni lovorov vijenac."
Hrvatski mrak
U mjesecima koji su slijedili nestajalo je njemačke suzdržanosti, krvlju se zalijevalo bratstvo po oružju, tako da su pohvale bivale sve rječitije. U jednom njemačkom borbenom izvještaju iz listopada 1942. tako piše: "Ovdje zaslužuje ponovo veliku hvalu hrvatski top. odjel… I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primjera zajedničke borbe i međusobnog uspješnog podpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspjeh, to jest i na tom mjestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država- boljševizam, i otjerati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome odpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju."
24. rujna 1942, dva dana pred pokret prema Staljingradu, kada će 369. pukovnija konačno potonuti u jedan tako tipičan hrvatski mrak, potvrđujući svoju neznatnost u nečemu što je veliko, u posjet bojišnici, u mjesto Golubinskaja, gdje je bio i stožer njemačke vojske, stiže poglavnik Ante Pavelić. Čekao ga je postroj slavne 369. pukovnije, a on se iznimno rukovao sa svakom od legionara, nakon čega je održao kraći govor i podijelio odlikovanja dvadeset trojici časnika i dočasnika, te petorici domobrana. Tim je povodom ručak u Poglavnikovu čast priredio osobno zapovjednik Šeste armije Friedrich von Paulus.
I dok hrvatske novine sve ponesenije pišu kako Staljingrad mora pasti i kako Sovjeti nemaju nikakvu strategiju obrane, jer kako će je i imati pred tom nadirućom silom europskih naroda i vojski, Miroslav Krleža u svoj dnevnik, dva dana nakon što su "naši" krenuli u konačni hrvatski proboj u Staljingrad, piše o tome kako je u Zagrebu opalio ramazanski top: "To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar (prestanak dnevnoga posta sa zalaskom sunca, op. M.J.) javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića."
Šezdeset i pet godina nakon tog zagrebačkog ramazana nitko, osim pokojeg čudaka i šačice ljutih kabadahija, ne želi imati ništa s pričom o hrvatskim legionarima koji su tada ušli u Staljingrad. Njihovi bošnjačko-muslimanski unuci i praunuci, na čelu s reis ul ulemom, inače bivšim zagrebačkim glavnim imamom Mustafom ef. Cerićem, govore kako su, osim rijetkih izuzetaka, bosanski muslimani redom bili u partizanima, pa je reis i jasenovačke mučenike muslimanske vjere, uglavnom sve same komuniste, nedavno proglasio za šehide (borce pale na Allahovu putu). Tek je nešto drukčije na hrvatsko-katoličkoj strani: naši su djedovi redom bili haesesovci ili nevina dječica nadbiskupa Stepinca, a ako je koji i bio u ustašama, ili je bio od onih koji i nisu naši Hrvati (nego su hercegovački ili bosanski), ili je kao ustaša spašavao Židove i nedužnu kozaračku dječicu.
A na Staljingradu nije bio nitko, ili gotovo nitko od naših, pa najednom - vidi vraga - nismo tamo od boljševičko-židovske azijatske opasnosti branili europsku kulturu, niti je naša hrabrost u toj borbi naročito pohvaljivana i isticana od strane vođa te europske kulturne rekonkviste koja je svoje vrhunce dosezala u četiri strašna mjeseca između tvornice topova Crvena barikada, tvornice metalnih dijelova Crveni listopad i tvornice traktora Deržinski. Mnogi su pisali o Staljingradu, ali naši eto nisu. Iako se o toj bitki iz naše hrvatske perspektive imalo štošta za ispričati.
Heroj na pogrešnoj strani
Recimo, priče o dvojici posljednjih zapovjednika 369. pukovnije. Nakon što je, u ljeto 1942, pukovnik Ivan Markulj povučen u Zagreb, na mjesto zapovjednika postavljen je pukovnik Viktor Pavičić. On je pukovniju poveo u Staljingrad i bio je jedini hrvatski časnik koji je zakićen njemačkim Zlatnim križem za zasluge u borbi. Izvještaji govore da je bio hrabar i vrlo sposoban časnik. Okolnosti u kojima je predvodio legionare bile su u svakom pogledu nepodnošljive. Bila je zima, opskrbe hranom više nije bilo, pa su se njegove naredbe odnosile i na to u kojem će se razmjeru vodom razrjeđivati vojnička marmelada, po kakvim će se pravilima klati pukovnijski konji, kako će se dijeliti njihovo meso i što će se činiti s iznutricama.
Nikada nećemo doznati je li pukovnik Pavičić vjerovao u ono za što se borio, je li o tome uopće razmišljao i kako se osjećao dok je dnevno gubio po desetak vojnika, ali njegovo držanje bilo je herojsko. Da, borio se on na krivoj strani, onoj koja je u najmanju ruku ratovala na tuđoj zemlji, ali zar je doista herojstvo nešto što pripada samo pravednima ili pobjednicima?
Zanimljivo bi bilo na ovo pitanje odgovoriti upravo na našem, hrvatskom primjeru, kao što bi bilo zanimljivo, makar i šezdeset pet godina kasnije, napisati ponešto iz našega, hrvatskog očišta i o staljingradskoj bitki i o našoj, hrvatskoj vjernoj borbi uz Hitlerovu Njemačku za Europu i europsku kulturu, a protivu azijatsko-boljševičkoga neprijatelja. Ne može se ni o tome do kraja svijeta samo šutjeti, kao što se do kraja svijeta nije moglo ustrajavati ni na onoj komunističkoj podjeli svemira na partizane i na neprijatelje i domaće izdajnike. Pa čak ako je svemir i tako podijeljen, zar nismo dužni znati što su mislili i osjećali domaći izdajnici, naši stvarni ili metaforični djedovi i pradjedovi?
U studenome i prosincu pukovniku Pavičiću izginula je, ili je onesposobljena, većina ljudstva, pa je početkom siječnja pukovnijsko pješaštvo spalo na jednu manju satniju. I tada se događa nešto što osobnu dramu tog čovjeka čini tako velikom i zanimljivom. Nakon što je 10. siječnja i ta malena satnija razbijena, Viktor Pavičić piše očajničko pismo zapovjedniku 100. lovačke divizije Werneru Sanneu, u kojem mu pred kraj govori: "Ja nemam više ni snage ni moći da svoje ljude uvjerim da je potrebno da i njih posljednjih 40 žrtvujem." A tri dana kasnije od Sannea traži da ga oslobodi od zapovjedništva: "Ja sam u sadašnjem položaju, obzirom na moj čin, postao ovdje nepotreban i bezkoristan…"
To je već vrijeme kada je poraz sasvim izvjestan, pa Nijemci polako prorjeđuju visoki časnički kadar i šalju ljude izvan okruženja. Osim toga, general Sanne je desetak dana ranije Pavičiću već ponudio da odleti s "grupom ovdje nepotrebnih časnika", ali je on to tada odbio, jer je smatrao da bi se na taj način oslabio moral boraca.
Postoji teorija da se Pavičić tako naglo predomislio zbog svađe s bojnikom Rolfom i poručnikom Fijamberom, zbog čega se pogoršao njegov položaj među legionarima, ali nećemo nikada saznati ima li u tome istine. Dokumenata je malo, preživjelih više nema, a istina vjerojatno nikome, osim najbližoj rodbini, nikada nije ni trebala.
General Sanne odobrio je Viktoru Pavičiću da napusti Staljingrad, da bi potom dva puta odgađao njegov odlazak. Pukovnik se oprostio od jedinice pred postrojenim ljudstvom, ali nikako nije mogao poći. Zašto ga njemački general nije puštao? Zato što sigurnosne prilike nisu bile dobre, kako mu je govorio, zato što su se zrakoplovi spuštali rijetko i teško, ili je postojao neki drugi razlog? Bilo je to vrijeme kada se više nije ratovalo za pobjedu, jer je poraz bio sasvim izvjestan, tako da su se i odnosi među vojnicima počeli svoditi na odnose među golim ljudskim psihologijama. Iako se u domovini još uvijek drukčije pisalo i govorilo, Hrvatska se više nije borila za europsku kulturu, nego je prolazila kroz svoje anonimno mučeništvo, o kojemu se nikada ništa neće ni znati, ni reći.
U knjigama i filmovima o Staljingradskoj bitki hrvatski legionari se ne spominju. Ako ih se i spomene, onda je to marginalno, uz one dvije rumunjske divizije, da se naglasi kako su kvislinški režimi, makar i simbolično, dopunjavali Hitlerovu koaliciju protiv Sovjetskoga Saveza. A istina je, što god mi o njoj mislili, da su se vojnici Viktora Pavičića borili baš u središtu onoga što je danas mitološki toponimski okvir priče o Staljingradu. Uzbudljivo je, recimo, čitati genijalni roman ruskoga pisca Vasilija Grosmana "Život i sudbina", one njegove dijelove koji se događaju u tvornici Crveni listopad. Iza drugoga zida tvornice bili su upravo - hrvatski legionari. No, njih Grosman ne spominje, jer za njih vjerojatno i nije znao.
Nakon što mu je general Sanne dvaput prolongirao odlazak iz Staljingrada, Viktor Pavičić je 20. siječnja nestao. Neki vele da su Sovjeti srušili zrakoplov s kojim je uzletio, drugi da ga je ustrijelio neki Nijemac, pri svađi na uzletištu. Ali vjerojatno je kako je pukovnik Viktor Pavičić naprosto dezertirao. Divizijski sud 100. lovačke divizije izdao je tjeralicu za njim, nakon čega je Pavičić po svoj prilici uhićen i strijeljan.
I tako je jednim, po općem sudu kukavičkim činom, okončana vojnička karijera jednoga hrabroga časnika, a da ne znamo što se zapravo dogodilo, u čemu se sastojao njegov lom i što nam ova hrvatska priča zapravo govori, ako uopće išta govori, jer je nakon svega ostala samo duga tragična šutnja i polustoljetni hrvatski osjećaj krivnje, koji se potom pretvorio u nešto što je suprotno tome, ali je jednako glupo, prazno i iritantno kao i ta šutnja.
Kada je od generala Sannea zatražio da ga razriješi dužnosti i pošalje izvan opsade, pukovnik Pavičić je za svoga nasljednika predložio potpukovnika Marka Mesića. Sanne ga je na to mjesto i imenovao, pa je Mesić 2. veljače 1943. pao u sovjetsko zarobljeništvo kao posljednji zapovjednik 369. pukovnije. Njegova priča jedna je najdramatičnijih hrvatskih priča u dvadesetom stoljeću.
Mesićeva priča
Bio je profesionalni vojnik, rodom iz Bjelovara. Nakon završena četiri razreda pučke škole roditelji ga upisuju u kadetsku školu, najprije u Pečuhu, a potom u Karlovcu. Zatim prelazi u vojnu Realnu gimnaziju u Mariboru. U času uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imao je sedamnaest godina. Upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i postaje artiljerijski oficir. Sve do rata uredno, čin po čin, napreduje u službi, seli se diljem države po uobičajenim premještajima, da bi 1940. dobio čin artiljerijskoga potpukovnika i bio raspoređen na dužnost komandanta artiljerijskoga puka u Nišu. Rat ga je zatekao na jugoslavensko-bugarskoj granici. No, već dvadesetak dana kasnije bio je u Hrvatskoj, gdje se prijavio u domobranstvo i bio postavljen za zapovjednika lakog topništva u Varaždinu. A 21. srpnja 1941. postao je zapovjednik Topničkog odjela 369. pukovnije, što je ostao, bez premještaja i odmora, sve do 14. siječnja 1943. kada ga je general Sanne postavio na čelo pukovnije.
Potpukovnika Mesića zapovjednik Ivan Markulj karakterizirao je kao čvrstog, mirnog, ozbiljnog i skromnog, vrlo dobrih općih i vojničkih sposobnosti. U službi je, kaže Markulj, predan, savjestan i točan, a u borbi je hrabar i pribran, te ga je preporučio za viši čin i označio ga sposobnim za vođenje divizijskog topništva. Iste je ocjene Mesić dobio i od svojih njemačkih nadređenih. Odjel kojim je pukovnik Mesić rukovodio postao je poznat po vrlo učinkovitoj vatri na bojištu. Privatno, Marko Mesić bio je miran i neostrašćen čovjek.
Nakon što je Glavni stan vođe njemačkoga Reicha 3. veljače oglasio prestanak borbi oko Staljingrada, poglavnik NDH donio je odluku o proglašenju petodnevne narodne žalosti, koja će trajati od 4. do 8. veljače. U svim novinama objavljivani su članci u kojima je veličan posljednji zapovjednik Marko Mesić, a u Hrvatskome narodu, u poetski ponesenom članku, ispunjenom mistikom kršćanskoga samožrtvovanja, ističe se kako su do posljednjega izginuli i Mesić i svi legionari. Autoru teksta, i državnoj promidžbi, bilo je neprihvatljivo i pomisliti da bi itko od hrvatskih boraca mogao pasti u sovjetsko zarobljeništvo. U tom prvom valu euforije Pavelić je odlikovao pukovnika Mesića Vojničkim redom željeznog trolista drugog stupnja, s pravom na naslov viteza, "za izvanrednu hrabrost i osobito uspješno vodstvo topničkog odjela pojačane hrvatske pješačke pukovnije na iztočnom bojištu, gdje je sa zadnjim ostacima slavno i junački izdržao do zadnjeg časa 2. veljače za obranu europske i hrvatske kulture". Valjda nikada riječi Europa i kultura u našoj povijesti nisu toliko spominjane kao za hrvatskoga asistiranja Hitlerovom pokušaju da slomi Staljingrad i osvoji Rusiju.
Partizanski borac
Tih dana, u svome dnevniku, u "Kalendaru jedne bitke godine 1942", Krleža bilježi jednu novinsku osmrtnicu. "Radovan plemeniti Kukuljević Sakcinski, konjanički nadsatnik, javlja u svoje ime i u ime svoje braće Branimira plemenitog Kukuljević Sakcinskog, pomorskog satnika, Marine plemenite Kukuljević Sakcinske, Zlatke plemenite Milić Žumberske, Ivane plemenite Balogh od Galanthe, te svoje supruge Natalije plemenite Kukuljević Sakcinski, rođene barunice Jordis Lohausen, kao i svoga šurjaka Rudolfa plemenitoga Balogh od Galanthe, te brojne unučadi i praunučadi i ostale rodbine tužnim srdcem prežalosnu viest, da im je premila majka, odnosno punica, svekrva, baka i prababa, presvjetla gospođa Klara plemenita Kukuljević Sakcinska, rođena barunica Maroičić di Madonna del Monte, vlastelinka ivanečka, posjednica papinskog križa Pro ecclesia et pontifice itd, itd." Oni koji su za svu tu kulturu izginuli pod Staljingradom, da ih se više nikada i ne spomene, imali su kraća, jednostavnija i beznačajnija imena.
No, priča s domobranskim potpukovnikom Markom Mesićem još nije bila završena. Skoro bi se moglo reći da je tek započela. Nakon što se predao, skupa s ostacima svoje vojske, diviziji generala Vasiljeva, te nakon mjeseci u zarobljeničkom logoru Beketovka, gdje se umiralo uglavnom od tifusa, u lipnju 1943. Mesić je prebačen u logor za časnike u Suzdalju. Tamo se sreće s preživjelima iz Lako prevoznog zdruga, onoga s početka priče, koji je ratovao u sastavu talijanske vojske. Iz Suzdalja su svi zarobljenici podrijetlom s teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije prebačeni u logor Krasnogorsk, blizu Moskve.
U tom logoru dogodit će se nešto neobično. Marko Mesić poslije će tvrditi kako je upravo on došao na ideju da se tu formira jugoslavenska jedinica za borbu protiv nacizma. No, može biti da je to ipak bila sovjetska ideja, jer su takve jedinice i inače osnivali od zarobljenih neprijateljskih vojnika. U listopadu 1943. u logor je stigao i slavni general Žukov, da razgovara o toj ideji s potpukovnikom Mesićem, jer je on tu bio najviši po činu. Već 17. studenoga od bivših legionara iz 369. pukovnije i iz Lako prevoznog zdruga formiran je jugoslavenski odred. Učlanjenje je bilo dobrovoljno, pa je, piše Milan Pojić u svojoj knjizi, bilo i onih koji su odbili stupiti pod novu zastavu. Pojić navodi i njihova imena: Mustafa Ćuk, Đulaga Brkić, Marko Zeljak…
I tako je potpukovnik Marko Mesić postao komandant Samostalnog jugoslavenskog odreda, koji će kasnije biti preustrojen i preimenovan u brigadu. Obukao je jugoslavensku kraljevsku odoru, jer je to bila jedina jugoslavenska vojska koju je Sovjetski Savez priznavao. Ali na mitinzima i svečanim postrojavanjima držao je kao komandant zastavu s petokrakom, koju je brigadi poslao maršal Tito.
Nešto manje od godinu dana kasnije on će u Krajovi, u Rumunjskoj, i sresti Tita. Maršal će ga primiti kao komandanta brigade, ali umjesto da ga pusti da mu podnese izvještaj, on ga je, po svjedočenju komesara brigade Đure Lončarevića, napao i izvrijeđao zbog njegove pripadnosti Hrvatskoj legiji. Ali nije ga smijenio, poslao pred prijeki sud i strijeljao. Potpukovniku Jugoslavenske armije Marku Mesiću sudbina je odredila da prođe još nekoliko krugova intimnoga pakla.
Malo nakon tog susreta s Titom, potpukovnik Mesić poveo je brigadu preko Dunava, u Jugoslaviju. Dočekani su sa sumnjom i zazorom, a prva bitka u kojoj su sudjelovali bila je bitka za Čačak. Gurnuti su u nju mimo vojne logike, da se kao bivši "ustaše" dokažu u borbi, pa su doživjeli pravi pokolj. U trodnevnim borbama imali su 137 mrtvih, 330 ranjenih i 72 nestala. I još su se morali povlačiti s položaja. Više zapovjedništvo je za ovaj debakl okrivilo komandanta Mesića, kojega su proglasili nesposobnim, a njegove vojnike kukavicama. Potpukovnik Mesić je smijenjen, ali opet nije ni osuđen ni strijeljan.
Posljednji krug pakla
I nakon rata ostao je aktivni oficir Jugoslavenske armije, i taman kada mu se možda počela zaboravljati njegova legionarska karijera, stigla je Rezolucija Informbiroa, a pred Markom Mesićem otvorio se posljednji krug pakla. Umirovljen je, a zatim uhićen. Više puta su ga zatvarali, ispitivali, pa puštali. Zlostavljali su ga mjesecima, ali nije im bilo važno ono što je Mesić radio u Hrvatskoj legiji, na Donu, pod Harkovom i Kalačem, u Staljingradu. Lomili su ga da razotkrije kako su ga vrbovali Sovjeti i prizna kakav je njegov tajni zadatak u borbi protiv Titove Jugoslavije. Pustili su ga na miru tek nakon što je 1950, na zagrebačkom kolodvoru, pao pod vlak, koji mu je odsjekao obje noge. Više i nije bilo važno je li ga tko gurnuo ili je pokušao bježati, ali ideološki teror nije se ticao onih koji bi bili čestito obogaljeni.
Eto, takva bi bila priča o artiljerijskome potpukovniku jugoslavenske kraljevske vojske, te pukovniku Hrvatskoga domobranstva, posljednjem zapovjedniku 369. pukovnije, velehvaljenom junaku bitke kod Staljingrada, vitezu Marku Mesiću, i na kraju potpukovniku Jugoslavenske narodne armije u penziji, koji je umro u Zagrebu 9. veljače 1982. Vjerojatno mu nije bila nikakva utjeha što je njegov život bio jedna moguća metafora hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću i što je, čak i šturo prepričan, s malo zabilježenih podataka i bez svjedoka koji bi nešto rekli, njegov život sadržajniji od svih nenapisanih hrvatskih romana, memoara i ispovijesti na temu Staljingradske bitke.
Nema sumnje da su Viktor Pavičić i Marko Mesić, svaki na svoj način, bili heroji i mučenici. Naravno, već samim tim što su ratovali za tuđu, rusku, zemlju, odabrali su krivu stranu. Kao što je bila kriva i njihova borba na strani "europskih naroda" te "europske i hrvatske kulture". Ali naknadnom šutnjom krivnje se ne ispravljaju. Iz mučeništva poraženih o sebi više saznajemo nego dok bez prestanka mantramo mantre pobjednika.
Miljenko Jergović
Televizijska slika prikazala je šesnaest malenih metalnih sanduka, u kakve bi jedva stala veća dječja lutka, kao da se smrt u tih šezdeset i pet godina nekako smanjila, ili su u odnosu na one koji ih danas procjenjuju ti izginuli legionari bili neki maleni ljudi. Nekako istih dana Hrvatski državni arhiv je u petsto primjeraka objavio knjigu povjesničara Milana Pojića "Hrvatska pukovnija 369. na istočnom bojištu 1941-1943", s pukovnijskim ratnim dnevnikom, u kojoj je na osnovu oskudnih dokumenata i gotovo nikakvih svjedočenja ispričana priča o najznačajnijoj i u jednome trenutku najslavnijoj Pavelićevoj legionarskoj postrojbi, općenito jedinoj stranoj jedinici koja je s njemačkim trupama ušla u Staljingrad.
Bitka u kojoj je, skupa s kompletnom
Von
Paulusovom Šestom armijom, uništena i 369. pukovnija, metafora je najvećega vojnog poraza u povijesti. S obzirom na plaćenu cijenu, sovjetska pobjeda nije svojim razmjerima bila mjerljiva s njemačkim porazom. Hrvatski udio u tom porazu možda i nije svjetski važan, ali je nama i velik i na brojne načine dramatičan. Kao i u svakom paklu, i u onom staljingradskom bilo je nečeg romantičnog. Barem u nazivima toponima. Kao i u svakoj velikoj povijesnoj zabludi i ljudskome stradanju koje ju obično slijedi, i u onoj staljingradskoj, golemi je katarzični potencijal. No, od te velike priče nismo, nakon Krležinog "Kalendara jedne bitke godine 1942." imali više ni riječi. Preživjeli su, uglavnom, šutjeli, a hrvatska književnost u Staljingradskoj bitki nije nalazila svoju temu.
A
Krleža, on je pisao baš kao da je bio jedan od pukovnijskih vojnika, gorko i poneseno, ne izbjegavajući ni tu infernalnu romantiku: "Na Volgi je noć. Od Nikolajevske do Gosudareva, od Dubovke do Caricina i od Caricina do Vjazovke mračna masa sive, gluhe vode vuče se tminom po nevidljivom dubokom zakonu logike. Teče Volga tamna, razlivena, okrutno nehajna spram svega što se zbiva po sitnim ogrebotinama njenog korita; tamo se biju mravi za svoje razvaljene mravinjake, a Volga ne čuje ništa jer je za sve sitne ljudske stvari savršeno gluha… Dok mi spavamo intelektualno, Darmol radi, a u tisućama tava cvrče krmenadle krvavog ljudskog mesa."
Hrvatsku legiju Ante Pavelić je osnovao već 2. srpnja 1941, deset dana po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez, dok je još trajala narodna euforija jer je, uspostavom NDH i pristupanjem silama Osovine, izbjegnut rat na hrvatskome teritoriju. Poglavnikov proglas bio je izrazito euforičan: "Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti, da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti proti zajedničkom neprijatelju." A da ne bi bilo dvojbe o kojem je neprijatelju riječ, proglas započinje nekom vrstom bojnoga pokliča: "U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve! zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda".
Dvije strašne zime
Broj prijavljenih dragovoljaca je već nakon desetak dana bio toliki da je 14. srpnja u Varaždinu formirana i "Doknadna bojnica Hrvatske legije". Pri odabiru legionara, vojnički izobraženih Hrvata, starosti od 20 do 32 godine, vodilo se računa o tome da dvije trećine budu katolici, a trećina muslimani. U svim dijelovima NDH entuzijazam oko prijave u Legiju bio je na visokoj razini, ali prednjačili su Bosanci i Hercegovci. No ne u onoj mjeri o kojoj je govorio vojskovođa
Slavko Kvaternik, kada je 1946. davao iskaz pred sudom za ratne zločine. Iz tko zna kojeg razloga, on je ustvrdio kako je 95 posto dragovoljaca stizalo iz Bosne i Hercegovine. Istina je da je odnos bio 55:45 u korist Bosanaca i Hercegovaca.
Kroz 369. pukovniju prošlo je oko pet tisuća ljudi. Veliki dio njih svoje će kosti ostaviti pod Harkovom i Kalačem, na Donu, u borbama za mjesta čija imena su, u kolektivnom sluhu onih koji su ih s vjerom ispratili, imala za trajanja NDH jezovit i herojski prizvuk. Prije nego što su 16. kolovoza krenuli na put prema istočnome bojištu, vojnici pukovnije imali su kratku obuku u Doellersheimu. Tamo su 31. srpnja položili i prisegu Adolfu Hitleru: "Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati." Većina njih to će krajnje obećanje i izvršiti, a o ideološko-svjetonazorskom okviru ili krinki za ovu žrtvu kazuje i naziv pukovnijskoga glasila, tjednika koji je počeo izlaziti u listopadu 1942: "Europski borac". Kroz povijest se mijenjaju hrvatske ideološke i političke fiksacije, kao što se mijenjaju i hrvatski gospodari, ali neke nas riječi prate i opsesivno ih se držimo. Koliki bi Hrvat i danas u Afganistanu za sebe rekao da je borac za Europu i njezine kulturne vrijednosti.
Pukovnija je u sedamnaest vlakova prevezena do mjesta Dangeni u Besarabiji, da bi daljnjih 405 kilometara, do mjesta Pervomajsk, prešla u četrnaest dnevnih hodnji. Po dojavi Kvaterniku i Paveliću prvoga pukovnijskoga zapovjednika Ivana Markulja vojnici pred očima časnika i dočasnika usput "kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje…" U zapovijedi časnicima i dočasnicima, kojom je kanio uvesti disciplinu u pukovniju, pukovnik Markulj piše: "Vojnici, kukavice i ološ ne smiju da sramote vaše ime. Obrnite se i pogledajte, pronađite mi i dovedite one, koji će danas sutra kad se pobjedonosno vratimo u našu lijepu domovinu isto tako upasti preko Vašeg praga, da Vam otmu ono malo dobra što imate, koji će nam porušiti crkve i džamije, koji će povesti kolo loma i sramote kao što ga ovdje vode.
Te i takove neljude dovedite mi da ih predam sudu pravde na sramotu njihovu i njihove rodbine, te da ih nestane iz naših redova." Kako je vrijeme prolazilo izgredi su se, izgleda, smanjili, premda je u domovinu stiglo još jedno izvješće o pljačkama, silovanjima i drugim prijestupima domobrana, zbog čega je 100. lovačka divizija nazvana razbojničkom divizijom.
U listopadu dijelovi pukovnije su između Poltave i Harkova zapodjenuli prvi pravi megdan s neprijateljem, nakon čega su stigla i prva odlikovanja. Prvi Hrvat koji je na njemačkom bojištu odlikovan njemačkim Željeznim križem bio je natporučnik Eduard Bakarec. Od tog vremena, pa sve do pada Staljingrada, dijelovi pukovnije, a u Harkovskoj bitki i nakon nje - čitava pukovnija, sudjelovali su u gotovo neprestanim borbama. Preživjeli su dvije strašne ruske zime, a da se, za razliku od drugih fašističkih vojski na Istočnome frontu, vojnički i časnički postav nikada nije izmijenio.
U domovinu su se vraćali samo iznimno, kao ranjenici, bolesnici ili po izvanrednom premještaju. Umjesto njih u zemlju su stizale njemačke pohvale na hrvatski račun, koje su objavljivane na naslovnim stranicama dnevnih novina, na način na koji se danas piše o sportskim uspjesima. Recimo, nakon velike pobjede kod Harkova, u dnevnoj zapovijedi za 30. svibanj 1942, zapovjednik 100. lake lovačke divizije, kojoj 369. pukovnija i pripada, general leutnant Werner Sanne, piše: "U ovom velikom uspjehu imaju udjela sve postrojbe ove divizije. Osobita slava pripada našoj pojačanoj hrvatskoj 369. pješačkoj pukovniji, koja je prvi puta u okviru pukovnije uzela učešća u borbi i nezaustavnom napadnom duhu obnovila staro ime hrvatskog vojnika, te na zastavu Nezavisne Države Hrvatske objesila novi pobjedonosni lovorov vijenac."
Hrvatski mrak
U mjesecima koji su slijedili nestajalo je njemačke suzdržanosti, krvlju se zalijevalo bratstvo po oružju, tako da su pohvale bivale sve rječitije. U jednom njemačkom borbenom izvještaju iz listopada 1942. tako piše: "Ovdje zaslužuje ponovo veliku hvalu hrvatski top. odjel… I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primjera zajedničke borbe i međusobnog uspješnog podpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspjeh, to jest i na tom mjestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država- boljševizam, i otjerati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome odpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju."
24. rujna 1942, dva dana pred pokret prema Staljingradu, kada će 369. pukovnija konačno potonuti u jedan tako tipičan hrvatski mrak, potvrđujući svoju neznatnost u nečemu što je veliko, u posjet bojišnici, u mjesto Golubinskaja, gdje je bio i stožer njemačke vojske, stiže poglavnik Ante Pavelić. Čekao ga je postroj slavne 369. pukovnije, a on se iznimno rukovao sa svakom od legionara, nakon čega je održao kraći govor i podijelio odlikovanja dvadeset trojici časnika i dočasnika, te petorici domobrana. Tim je povodom ručak u Poglavnikovu čast priredio osobno zapovjednik Šeste armije Friedrich von Paulus.
 |
|
| Viktor Pavičić
|
Marko Mesić
|
I dok hrvatske novine sve ponesenije pišu kako Staljingrad mora pasti i kako Sovjeti nemaju nikakvu strategiju obrane, jer kako će je i imati pred tom nadirućom silom europskih naroda i vojski, Miroslav Krleža u svoj dnevnik, dva dana nakon što su "naši" krenuli u konačni hrvatski proboj u Staljingrad, piše o tome kako je u Zagrebu opalio ramazanski top: "To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar (prestanak dnevnoga posta sa zalaskom sunca, op. M.J.) javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića."
Šezdeset i pet godina nakon tog zagrebačkog ramazana nitko, osim pokojeg čudaka i šačice ljutih kabadahija, ne želi imati ništa s pričom o hrvatskim legionarima koji su tada ušli u Staljingrad. Njihovi bošnjačko-muslimanski unuci i praunuci, na čelu s reis ul ulemom, inače bivšim zagrebačkim glavnim imamom Mustafom ef. Cerićem, govore kako su, osim rijetkih izuzetaka, bosanski muslimani redom bili u partizanima, pa je reis i jasenovačke mučenike muslimanske vjere, uglavnom sve same komuniste, nedavno proglasio za šehide (borce pale na Allahovu putu). Tek je nešto drukčije na hrvatsko-katoličkoj strani: naši su djedovi redom bili haesesovci ili nevina dječica nadbiskupa Stepinca, a ako je koji i bio u ustašama, ili je bio od onih koji i nisu naši Hrvati (nego su hercegovački ili bosanski), ili je kao ustaša spašavao Židove i nedužnu kozaračku dječicu.
A na Staljingradu nije bio nitko, ili gotovo nitko od naših, pa najednom - vidi vraga - nismo tamo od boljševičko-židovske azijatske opasnosti branili europsku kulturu, niti je naša hrabrost u toj borbi naročito pohvaljivana i isticana od strane vođa te europske kulturne rekonkviste koja je svoje vrhunce dosezala u četiri strašna mjeseca između tvornice topova Crvena barikada, tvornice metalnih dijelova Crveni listopad i tvornice traktora Deržinski. Mnogi su pisali o Staljingradu, ali naši eto nisu. Iako se o toj bitki iz naše hrvatske perspektive imalo štošta za ispričati.
Heroj na pogrešnoj strani
Recimo, priče o dvojici posljednjih zapovjednika 369. pukovnije. Nakon što je, u ljeto 1942, pukovnik Ivan Markulj povučen u Zagreb, na mjesto zapovjednika postavljen je pukovnik Viktor Pavičić. On je pukovniju poveo u Staljingrad i bio je jedini hrvatski časnik koji je zakićen njemačkim Zlatnim križem za zasluge u borbi. Izvještaji govore da je bio hrabar i vrlo sposoban časnik. Okolnosti u kojima je predvodio legionare bile su u svakom pogledu nepodnošljive. Bila je zima, opskrbe hranom više nije bilo, pa su se njegove naredbe odnosile i na to u kojem će se razmjeru vodom razrjeđivati vojnička marmelada, po kakvim će se pravilima klati pukovnijski konji, kako će se dijeliti njihovo meso i što će se činiti s iznutricama.
Nikada nećemo doznati je li pukovnik Pavičić vjerovao u ono za što se borio, je li o tome uopće razmišljao i kako se osjećao dok je dnevno gubio po desetak vojnika, ali njegovo držanje bilo je herojsko. Da, borio se on na krivoj strani, onoj koja je u najmanju ruku ratovala na tuđoj zemlji, ali zar je doista herojstvo nešto što pripada samo pravednima ili pobjednicima?
Zanimljivo bi bilo na ovo pitanje odgovoriti upravo na našem, hrvatskom primjeru, kao što bi bilo zanimljivo, makar i šezdeset pet godina kasnije, napisati ponešto iz našega, hrvatskog očišta i o staljingradskoj bitki i o našoj, hrvatskoj vjernoj borbi uz Hitlerovu Njemačku za Europu i europsku kulturu, a protivu azijatsko-boljševičkoga neprijatelja. Ne može se ni o tome do kraja svijeta samo šutjeti, kao što se do kraja svijeta nije moglo ustrajavati ni na onoj komunističkoj podjeli svemira na partizane i na neprijatelje i domaće izdajnike. Pa čak ako je svemir i tako podijeljen, zar nismo dužni znati što su mislili i osjećali domaći izdajnici, naši stvarni ili metaforični djedovi i pradjedovi?
U studenome i prosincu pukovniku Pavičiću izginula je, ili je onesposobljena, većina ljudstva, pa je početkom siječnja pukovnijsko pješaštvo spalo na jednu manju satniju. I tada se događa nešto što osobnu dramu tog čovjeka čini tako velikom i zanimljivom. Nakon što je 10. siječnja i ta malena satnija razbijena, Viktor Pavičić piše očajničko pismo zapovjedniku 100. lovačke divizije Werneru Sanneu, u kojem mu pred kraj govori: "Ja nemam više ni snage ni moći da svoje ljude uvjerim da je potrebno da i njih posljednjih 40 žrtvujem." A tri dana kasnije od Sannea traži da ga oslobodi od zapovjedništva: "Ja sam u sadašnjem položaju, obzirom na moj čin, postao ovdje nepotreban i bezkoristan…"
To je već vrijeme kada je poraz sasvim izvjestan, pa Nijemci polako prorjeđuju visoki časnički kadar i šalju ljude izvan okruženja. Osim toga, general Sanne je desetak dana ranije Pavičiću već ponudio da odleti s "grupom ovdje nepotrebnih časnika", ali je on to tada odbio, jer je smatrao da bi se na taj način oslabio moral boraca.
Postoji teorija da se Pavičić tako naglo predomislio zbog svađe s bojnikom Rolfom i poručnikom Fijamberom, zbog čega se pogoršao njegov položaj među legionarima, ali nećemo nikada saznati ima li u tome istine. Dokumenata je malo, preživjelih više nema, a istina vjerojatno nikome, osim najbližoj rodbini, nikada nije ni trebala.
General Sanne odobrio je Viktoru Pavičiću da napusti Staljingrad, da bi potom dva puta odgađao njegov odlazak. Pukovnik se oprostio od jedinice pred postrojenim ljudstvom, ali nikako nije mogao poći. Zašto ga njemački general nije puštao? Zato što sigurnosne prilike nisu bile dobre, kako mu je govorio, zato što su se zrakoplovi spuštali rijetko i teško, ili je postojao neki drugi razlog? Bilo je to vrijeme kada se više nije ratovalo za pobjedu, jer je poraz bio sasvim izvjestan, tako da su se i odnosi među vojnicima počeli svoditi na odnose među golim ljudskim psihologijama. Iako se u domovini još uvijek drukčije pisalo i govorilo, Hrvatska se više nije borila za europsku kulturu, nego je prolazila kroz svoje anonimno mučeništvo, o kojemu se nikada ništa neće ni znati, ni reći.
U knjigama i filmovima o Staljingradskoj bitki hrvatski legionari se ne spominju. Ako ih se i spomene, onda je to marginalno, uz one dvije rumunjske divizije, da se naglasi kako su kvislinški režimi, makar i simbolično, dopunjavali Hitlerovu koaliciju protiv Sovjetskoga Saveza. A istina je, što god mi o njoj mislili, da su se vojnici Viktora Pavičića borili baš u središtu onoga što je danas mitološki toponimski okvir priče o Staljingradu. Uzbudljivo je, recimo, čitati genijalni roman ruskoga pisca Vasilija Grosmana "Život i sudbina", one njegove dijelove koji se događaju u tvornici Crveni listopad. Iza drugoga zida tvornice bili su upravo - hrvatski legionari. No, njih Grosman ne spominje, jer za njih vjerojatno i nije znao.
Nakon što mu je general Sanne dvaput prolongirao odlazak iz Staljingrada, Viktor Pavičić je 20. siječnja nestao. Neki vele da su Sovjeti srušili zrakoplov s kojim je uzletio, drugi da ga je ustrijelio neki Nijemac, pri svađi na uzletištu. Ali vjerojatno je kako je pukovnik Viktor Pavičić naprosto dezertirao. Divizijski sud 100. lovačke divizije izdao je tjeralicu za njim, nakon čega je Pavičić po svoj prilici uhićen i strijeljan.
I tako je jednim, po općem sudu kukavičkim činom, okončana vojnička karijera jednoga hrabroga časnika, a da ne znamo što se zapravo dogodilo, u čemu se sastojao njegov lom i što nam ova hrvatska priča zapravo govori, ako uopće išta govori, jer je nakon svega ostala samo duga tragična šutnja i polustoljetni hrvatski osjećaj krivnje, koji se potom pretvorio u nešto što je suprotno tome, ali je jednako glupo, prazno i iritantno kao i ta šutnja.
Kada je od generala Sannea zatražio da ga razriješi dužnosti i pošalje izvan opsade, pukovnik Pavičić je za svoga nasljednika predložio potpukovnika Marka Mesića. Sanne ga je na to mjesto i imenovao, pa je Mesić 2. veljače 1943. pao u sovjetsko zarobljeništvo kao posljednji zapovjednik 369. pukovnije. Njegova priča jedna je najdramatičnijih hrvatskih priča u dvadesetom stoljeću.
Mesićeva priča
Bio je profesionalni vojnik, rodom iz Bjelovara. Nakon završena četiri razreda pučke škole roditelji ga upisuju u kadetsku školu, najprije u Pečuhu, a potom u Karlovcu. Zatim prelazi u vojnu Realnu gimnaziju u Mariboru. U času uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imao je sedamnaest godina. Upisuje Vojnu akademiju u Beogradu i postaje artiljerijski oficir. Sve do rata uredno, čin po čin, napreduje u službi, seli se diljem države po uobičajenim premještajima, da bi 1940. dobio čin artiljerijskoga potpukovnika i bio raspoređen na dužnost komandanta artiljerijskoga puka u Nišu. Rat ga je zatekao na jugoslavensko-bugarskoj granici. No, već dvadesetak dana kasnije bio je u Hrvatskoj, gdje se prijavio u domobranstvo i bio postavljen za zapovjednika lakog topništva u Varaždinu. A 21. srpnja 1941. postao je zapovjednik Topničkog odjela 369. pukovnije, što je ostao, bez premještaja i odmora, sve do 14. siječnja 1943. kada ga je general Sanne postavio na čelo pukovnije.
Potpukovnika Mesića zapovjednik Ivan Markulj karakterizirao je kao čvrstog, mirnog, ozbiljnog i skromnog, vrlo dobrih općih i vojničkih sposobnosti. U službi je, kaže Markulj, predan, savjestan i točan, a u borbi je hrabar i pribran, te ga je preporučio za viši čin i označio ga sposobnim za vođenje divizijskog topništva. Iste je ocjene Mesić dobio i od svojih njemačkih nadređenih. Odjel kojim je pukovnik Mesić rukovodio postao je poznat po vrlo učinkovitoj vatri na bojištu. Privatno, Marko Mesić bio je miran i neostrašćen čovjek.
Nakon što je Glavni stan vođe njemačkoga Reicha 3. veljače oglasio prestanak borbi oko Staljingrada, poglavnik NDH donio je odluku o proglašenju petodnevne narodne žalosti, koja će trajati od 4. do 8. veljače. U svim novinama objavljivani su članci u kojima je veličan posljednji zapovjednik Marko Mesić, a u Hrvatskome narodu, u poetski ponesenom članku, ispunjenom mistikom kršćanskoga samožrtvovanja, ističe se kako su do posljednjega izginuli i Mesić i svi legionari. Autoru teksta, i državnoj promidžbi, bilo je neprihvatljivo i pomisliti da bi itko od hrvatskih boraca mogao pasti u sovjetsko zarobljeništvo. U tom prvom valu euforije Pavelić je odlikovao pukovnika Mesića Vojničkim redom željeznog trolista drugog stupnja, s pravom na naslov viteza, "za izvanrednu hrabrost i osobito uspješno vodstvo topničkog odjela pojačane hrvatske pješačke pukovnije na iztočnom bojištu, gdje je sa zadnjim ostacima slavno i junački izdržao do zadnjeg časa 2. veljače za obranu europske i hrvatske kulture". Valjda nikada riječi Europa i kultura u našoj povijesti nisu toliko spominjane kao za hrvatskoga asistiranja Hitlerovom pokušaju da slomi Staljingrad i osvoji Rusiju.
Partizanski borac
Tih dana, u svome dnevniku, u "Kalendaru jedne bitke godine 1942", Krleža bilježi jednu novinsku osmrtnicu. "Radovan plemeniti Kukuljević Sakcinski, konjanički nadsatnik, javlja u svoje ime i u ime svoje braće Branimira plemenitog Kukuljević Sakcinskog, pomorskog satnika, Marine plemenite Kukuljević Sakcinske, Zlatke plemenite Milić Žumberske, Ivane plemenite Balogh od Galanthe, te svoje supruge Natalije plemenite Kukuljević Sakcinski, rođene barunice Jordis Lohausen, kao i svoga šurjaka Rudolfa plemenitoga Balogh od Galanthe, te brojne unučadi i praunučadi i ostale rodbine tužnim srdcem prežalosnu viest, da im je premila majka, odnosno punica, svekrva, baka i prababa, presvjetla gospođa Klara plemenita Kukuljević Sakcinska, rođena barunica Maroičić di Madonna del Monte, vlastelinka ivanečka, posjednica papinskog križa Pro ecclesia et pontifice itd, itd." Oni koji su za svu tu kulturu izginuli pod Staljingradom, da ih se više nikada i ne spomene, imali su kraća, jednostavnija i beznačajnija imena.
No, priča s domobranskim potpukovnikom Markom Mesićem još nije bila završena. Skoro bi se moglo reći da je tek započela. Nakon što se predao, skupa s ostacima svoje vojske, diviziji generala Vasiljeva, te nakon mjeseci u zarobljeničkom logoru Beketovka, gdje se umiralo uglavnom od tifusa, u lipnju 1943. Mesić je prebačen u logor za časnike u Suzdalju. Tamo se sreće s preživjelima iz Lako prevoznog zdruga, onoga s početka priče, koji je ratovao u sastavu talijanske vojske. Iz Suzdalja su svi zarobljenici podrijetlom s teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije prebačeni u logor Krasnogorsk, blizu Moskve.
U tom logoru dogodit će se nešto neobično. Marko Mesić poslije će tvrditi kako je upravo on došao na ideju da se tu formira jugoslavenska jedinica za borbu protiv nacizma. No, može biti da je to ipak bila sovjetska ideja, jer su takve jedinice i inače osnivali od zarobljenih neprijateljskih vojnika. U listopadu 1943. u logor je stigao i slavni general Žukov, da razgovara o toj ideji s potpukovnikom Mesićem, jer je on tu bio najviši po činu. Već 17. studenoga od bivših legionara iz 369. pukovnije i iz Lako prevoznog zdruga formiran je jugoslavenski odred. Učlanjenje je bilo dobrovoljno, pa je, piše Milan Pojić u svojoj knjizi, bilo i onih koji su odbili stupiti pod novu zastavu. Pojić navodi i njihova imena: Mustafa Ćuk, Đulaga Brkić, Marko Zeljak…
I tako je potpukovnik Marko Mesić postao komandant Samostalnog jugoslavenskog odreda, koji će kasnije biti preustrojen i preimenovan u brigadu. Obukao je jugoslavensku kraljevsku odoru, jer je to bila jedina jugoslavenska vojska koju je Sovjetski Savez priznavao. Ali na mitinzima i svečanim postrojavanjima držao je kao komandant zastavu s petokrakom, koju je brigadi poslao maršal Tito.
Nešto manje od godinu dana kasnije on će u Krajovi, u Rumunjskoj, i sresti Tita. Maršal će ga primiti kao komandanta brigade, ali umjesto da ga pusti da mu podnese izvještaj, on ga je, po svjedočenju komesara brigade Đure Lončarevića, napao i izvrijeđao zbog njegove pripadnosti Hrvatskoj legiji. Ali nije ga smijenio, poslao pred prijeki sud i strijeljao. Potpukovniku Jugoslavenske armije Marku Mesiću sudbina je odredila da prođe još nekoliko krugova intimnoga pakla.
Malo nakon tog susreta s Titom, potpukovnik Mesić poveo je brigadu preko Dunava, u Jugoslaviju. Dočekani su sa sumnjom i zazorom, a prva bitka u kojoj su sudjelovali bila je bitka za Čačak. Gurnuti su u nju mimo vojne logike, da se kao bivši "ustaše" dokažu u borbi, pa su doživjeli pravi pokolj. U trodnevnim borbama imali su 137 mrtvih, 330 ranjenih i 72 nestala. I još su se morali povlačiti s položaja. Više zapovjedništvo je za ovaj debakl okrivilo komandanta Mesića, kojega su proglasili nesposobnim, a njegove vojnike kukavicama. Potpukovnik Mesić je smijenjen, ali opet nije ni osuđen ni strijeljan.
Posljednji krug pakla
I nakon rata ostao je aktivni oficir Jugoslavenske armije, i taman kada mu se možda počela zaboravljati njegova legionarska karijera, stigla je Rezolucija Informbiroa, a pred Markom Mesićem otvorio se posljednji krug pakla. Umirovljen je, a zatim uhićen. Više puta su ga zatvarali, ispitivali, pa puštali. Zlostavljali su ga mjesecima, ali nije im bilo važno ono što je Mesić radio u Hrvatskoj legiji, na Donu, pod Harkovom i Kalačem, u Staljingradu. Lomili su ga da razotkrije kako su ga vrbovali Sovjeti i prizna kakav je njegov tajni zadatak u borbi protiv Titove Jugoslavije. Pustili su ga na miru tek nakon što je 1950, na zagrebačkom kolodvoru, pao pod vlak, koji mu je odsjekao obje noge. Više i nije bilo važno je li ga tko gurnuo ili je pokušao bježati, ali ideološki teror nije se ticao onih koji bi bili čestito obogaljeni.
Eto, takva bi bila priča o artiljerijskome potpukovniku jugoslavenske kraljevske vojske, te pukovniku Hrvatskoga domobranstva, posljednjem zapovjedniku 369. pukovnije, velehvaljenom junaku bitke kod Staljingrada, vitezu Marku Mesiću, i na kraju potpukovniku Jugoslavenske narodne armije u penziji, koji je umro u Zagrebu 9. veljače 1982. Vjerojatno mu nije bila nikakva utjeha što je njegov život bio jedna moguća metafora hrvatske povijesti u dvadesetom stoljeću i što je, čak i šturo prepričan, s malo zabilježenih podataka i bez svjedoka koji bi nešto rekli, njegov život sadržajniji od svih nenapisanih hrvatskih romana, memoara i ispovijesti na temu Staljingradske bitke.
Nema sumnje da su Viktor Pavičić i Marko Mesić, svaki na svoj način, bili heroji i mučenici. Naravno, već samim tim što su ratovali za tuđu, rusku, zemlju, odabrali su krivu stranu. Kao što je bila kriva i njihova borba na strani "europskih naroda" te "europske i hrvatske kulture". Ali naknadnom šutnjom krivnje se ne ispravljaju. Iz mučeništva poraženih o sebi više saznajemo nego dok bez prestanka mantramo mantre pobjednika.
Miljenko Jergović