Iggy Pop: Razvalit ćemo Zagreb

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 30.07.2007. u 10:00

Mjesec dana uoči koncerta obnovljenog sastava The Stooges telefonom sam razgovarao s Iggyjem Popom o nekim od najvažnijih trenutaka u njegovoj 40 godina dugoj karijeri. Iggy je sjedio u sobi jednoga japanskog hotela, a kao i prije 13 godina, kad sam ga intervjuirao netom uoči koncerta na Šalati, razgovarao je sabrano i opširno. Smireni, načitani i obrazovani James Osterberg ponovno je ostavio dojam antipoda divljoj scenskoj rock'n'roll životinji zvanoj Iggy.

• U New Musical Expressu napisali su da je nastup Stoogesa na Glastonburyju (najveći svjetski rock festival - op. a.) bio vrhunac tog festivala. Jesi li iznenađen da ste zasjenili dvostruko mlađe bendove?

- Drago mi je što su uopće zapazili da smo svirali na Glastonburyju među toliko mnogo izvođača s tako velikim pozornicama. Taj me festival podsjetio na velike open-air rock-festivale 60-ih.  

• Kad već spominješ 60-e, kakve su bile reakcije publike na vaše prve nastupe?

- Prvo smo počeli svirati kao predizvođači tada vodećih izvođača poput Blood, Sweat & Tears, Franka Zappe i njegova benda The Mothers Of Invention, Vana Morrisona, Love, The Who i drugih. Mi smo u takvim slučajevima svirali prvi, najviše 20 minuta, i morali smo nečim privući pozornost. U pravilu ljudi bi, kad smo počeli svirati, prestali raditi što god da su radili. Odjedanput bi utihnuli, slušajući nas i gledajući u potpunoj nevjerici, a zatim se vrlo brzo počeli polarizirati na one kojima smo se svidjeli i one koji su nas zamrzili. 

• Je li takva reakcija bila zbog glazbe Stoogesa ili zbog tvog ponašanja na pozornici?

- Mi smo bili jedan od rijetkih slučajeva u kojem su oba aspekta koja spominješ bila nešto posve novo u tadašnjem rocku i za tadašnju publiku. To što sam ja izvodio na pozornici ne bih mogao izvoditi uz regularne rock & roll pjesme s uobičajenom strukturom strofa i refrena (smijeh).

• Zašto si uopće počeo s autodestrukcijom?

- Ideja o autodestrukciji tada je već bila negdje u zraku. Kad pogledaš fotografije mladih ljudi iz kasnih 60-ih, uočit ćeš da su mnogi od njih već skinuli velik dio svoje odjeće i izgledali vrlo mršavo, kao da se pokušavaju riješiti nekog tereta koji ih pritišće. Tada su mladi htjeli postati nešto drugo. Nisu željeli postati poput svojih roditelja. To je bio background od kojeg su i The Stooges krenuli. Mnogi su uzimali droge kako bi oslobodili svoje misli, no najveći dio njih od toga nije izvukao neki profit (od srca se smije - op. a.), a mi smo pokušavali otići korak dalje od toga. Velik dio mojeg autodestruktivnog scenskog ponašanja potjecao je i od toga što događalo u tih tjedan dana prije koncerta. Osjećao sam potrebu da napadnem publiku i podijelim ta svoja sranja s njom ili da napadnem sebe. Imao sam i potrebu da se obračunam s onima u publici koji nisu mogli smisliti The Stooges. Između toga da napadnem publiku, što sam počeo činiti nekoliko godina poslije i toga da napadnem sebe, odabrao sam ovo drugo.

• Takvo tvoje ponašanje, kao i glazba Stoogesa, postala je inspiracijom za punk.

- Sigurno je da su The Stooges izvršili presudan utjecaj na Ramonese, Sex Pistolse i Damned kao prve punk-bandove iz generacije '76.-'77. Pogledaj off-stage fotografije Stoogesa i Ramonesa pa ih usporedi. Uočit ćeš mnogo sličnosti, od frizura i razderanih traperica do kožnih jakni. Glazbeno, Ramones su imali svoj pristup, no The Stooges su za punk-bendove bili ono što su za homo sapiensa bili čovjekoliki majmuni ili majmunoliki ljudi, karika koja nedostaje. Ideja Ramonesa da sviraju tako jednostavno nemoguća je da između The Who i Ramonesa nije bilo Stoogesa.

• Zašto Stoogesi sredinom ili na kraju 70-ih nisu iskoristili svoj utjecaj na punk?


- Zaglavili smo u ovisnosti o drogama i financijskim problemima, raspali smo se, a u doba punk-eksplozije ja sam imao ponudu Johnnyja Thundersa iz New York Dollsa da osnujemo novi bend jer nije više mogao smisliti njihova pjevača Davida Johansena. Imao sam i ponudu Davida Bowieja da uz njega kao producenta i koautora počnem raditi neku drukčiju glazbu od one koju sam do tada radio sa Stoogesima. Znao sam, ako krenem s Thundersom, da će to biti poput pokazivanja srednjeg prsta svijetu u ponedjeljak, no već u petak obojica ćemo biti mrtvi. Činilo mi se da smo obojica u to vrijeme već prešli preko svog zenita koji smo dosegnuli sa Stoogesima i New York Dollsima. Zato sam krenuo u drugom smjeru i u doba kad se počeo događati punk, bavio sam se eksperimentalnijom i elektronskom glazbom kakvu sam 1977. snimio u Berlinu na albumu "The Idiot", s čime sam izvršio velik utjecaj na novi val. Bila je to teška i bolna odluka, ali ponosan sam na nju.  

• Bowie te izvukao iz ludnice u koju si otišao liječiti se od heroinske ovisnosti i pomogao ti da pokreneš solističku karijeru. Što si ti njemu dao zauzvrat?

- Mislim da je Bowie nedavno rekao da sam ja njega učinio kredibilnim, a on mene bogatim. Bowie je uvijek bio okružen ljudima koji su mu na neki način davali poticaj da postane velika pop zvijezda. On je pak na drugima vježbao, pa tako i na meni, isprobavajući prvo na drugima avangardnije ideje koje će poslije primijeniti na sebi.

• Misliš, na tebi je provodio pokuse?

- Ha, ha, ha! Da, ja sam mu bio nešto poput laboratorijskog eksperimenta. Dakle, prvo sam bio majmunolika preteča pankera, a zatim majmun Davida Bowieja na kojem je provodio eksperimente.

• Zašto ste se uoči punka obojica iz Amerike odselili u Berlin?

- Berlin je u to vrijeme imao nevjerojatno šik-atmosferu s mnogo talenitranih glazbenika, glumaca, režisera, dizajnera odjeće, rock-menadžera, ali nitko od njih nije imao love i nitko izvana nije prepoznao tu tešku, ali divnu atmosferu podijeljenoga grada koji je još rezonirao velikim predratnim naslijeđem, od političkih previranja i umjetničkih pokreta do velikih intelektualaca poput Alberta Einsteina i Roberta Musila. I Bowie i ja smo u Los Angelesu proživljavali tešku krizu; on krizu izazavanu enormnom popularnošću i opstankom na vrhu, a ja krizu opstankom na dnu kace. Berlin nam se učinio kao idealno mjesto za bijeg od američkih predrasuda. Amerika je uzbudljiva zemlja, ali to je bojište na kojem umiru europske ideje. Europljanima je najpametnije da se u Ameriku odu samo popišati. Ideje koje vrijede uglavnom dolaze od američkih manjina poput Židova, Afroamerikanaca, Talijana kad su oni bili novi u Americi i svih onih koji su u Americi neka nova zajednica.

• Je li današnja Amerika gora od one koja te u 70-ima nagnala da se preseliš?


- Mnogo gora. Prosječni Amerikanci sve su lošije obrazovani i neciviliziraniji. Da ne govorimo o nižim klasama. Jedan mali dio Amerikanaca doista je vrhunski obrazovan i sposoban, ali ostali su - fuck! Amerika je uvijek bila netolerantna i oštra sredina u kojoj nije lako uspjeti, ali prije je to bilo podnošljivo jer si se mogao maknuti 500 kilometara i već bi se našao u posve različitoj okolini. Danas je sve isto, zbog televizije i modernih transportnih i informacijskih tehnologija koje uništavaju kulturne i svake druge različitosti. Na dnevnoj bazi to je depresivno. Iz Amerike se nisam ponovno iselio samo zato što bih time priznao svoj poraz.

   
Smiren, artikuliran, monokromatski album u produkciji Johna Cagea kipti od osjećaja dosade, nemoći, zasićenja Amerikom i njezinim trulim vrijednostima te bijesom koji će eruptirati na idućem albumu

Kaos, ludilo, neukrotivost, sloboda artističkog izražavanja u možda najsirovijoj rock'n'roll ploči svih vremena kojom je uspostavljen nov poredak glazbenih vrijednosti; samo su John Coltrane i The Stooges otišli tako daleko
Sjajan, eksplozivan proto-punk album s nekoliko prvoklasnih hitova; fanovi su Bowieju zamjerali da je previše omekšao produkciju pa se niz godina poslije pojavila i remiksirana verzija albuma
1. 'The Stooges' (1969.)
2. 'Fun House' (1970.)
3. 'Raw Power' (1973.)

• Zašto prije nisi okupio Stoogese, nego tek prije dvije godine?


- Bio sam zaposlen na tome da etabliram sebe u glazbenoj industriji i svom životu. Nisam se osjećao sposobnim tegliti još i grupu na tom putu samoostvarenja, a da ona dobro funkcionira. No, kako je glazba Stoogesa ostarjela jako dobro, baš kao i njezini protagonisti, učinilo mi se da je došlo vrijeme za ponovno okupljanje benda. Usto, potrošio sam sve ideje za solo karijeru, manje-više ostvario sve što sam želio, isprobao svakojaka sranja. Radio sam filmsku glazbu, koketirao s jazzom, countryjem, rockabillyjem i s govornim albumima.

• Spomenuo si filmsku glazbu. Kako ti je bilo surađivati s Goranom Bregovićem na glazbi za film "Arizona Dream" Emira Kusturice?


- Predivno, doista predivno. U posljednje vrijeme često razmišljam o njemu i tome da ga nazovem kako bismo ponovo stvorili nešto zajedno. Kao osoba on je težak čovjek, nadam se da me ljudi neće pogrešno shvatiti, ali jedna od riječi kojim bi ga se moglo opisati je "nacist" (ponovo se smije od srca - op. a.). Naravno, govorim o tome koliko je striktan kada je u pitanju glazba i snimanje pjesama. Glazbenike tretira kao što su diktatori tretirali svoje armije, ali njegove ideje proizvode izvanredno uzbudljivu glazbu.

   
Nakon odlaska u Berlin, Iggy i Bowie nastavili su plodnu suradnju, a "The Idiot" je bio hrabar eksperiment s elektronikom, gitarskim isječcima, čudnim bas-linijama; dok su Pistosli prašili punk, Iggy je smislio new wave

Još jedna sjajna suradnja Iggyja i Bowieja s potpuno drukčijim rezultatom - vedrim, optimističnim, plesnim rock & roll albumom s mnogo punkerske energije, sjajnih pop-melodija i obračuna s demonima prošlosti

Producent Don Was na svjetlo dana izvukao je najbolje Iggyjeve osobine koje su do tada bile nezamjećene - izvrstan glas, sjajnu liriku i inteligenciju; zabavan i promišljen pop-rock album
4. 'The Idiot' (1977.)
5. 'Lust For Life' (1977.)
6. 'Brick By Brick' (1990.)


• Koja je tajna tvog nevjerojatno dobrog izgleda?

- Nitko nije neuništiv, ali tijekom svog divljeg razdoblja života - čini se - drogama i svime ostalim nisam uništio svoju srž, a to je najvažnije. Zdravlje me uglavnom uvijek dobro služilo, a posljednjih 20 godina mnogo mi je pomogao tai-chi.  

• I na kraju, što možemo očekivati od nastupa Stoogesa na VIP INmusic festivalu u Zagrebu, 27. i 28. kolovoza?

- The Stooges doista zvuče napucano i znam što mogu i trebam učiniti s tim bendom. Razvalit ćemo!


Iggy Pop navršio je 60 godina, a nakon nedavno objavljenoga povratničkog albuma "The Weirdness" upravo je na svjetskoj turneji s grupom The Stooges. James Newell Osterberg rođen je 21. travnja 1947. u okolici Ann Arbora, gdje je i odrastao kao dijete iz naselja kamp-kućica jer se njegov otac, učitelj, nije oporavio od američke ekonomske krize 30-ih.

U srednjoškolskom sastavu Iguanas svira bubnjeve, zbog čega dobiva nadimak Iggy. Godine 1967. s braćom Ashetonom i Daveom Alexanderom osniva Stoogese i pod utjecajem Jima Morrisona i Jaggera uzima mikrofon u ruke. Nakon nekoliko godina malo je falilo da Iggy zamijeni pokojnog Morrisona u Doorsima. Zahvaljujući divljim nastupima i samoranjavanju na pozornici, grupa je osupnula čak i hipijevsku kontrakulturu.

Prvi album "The Stooges" (1969.) u hladnoj i monokromatskoj, ali izvanredno dojmljivoj i artikuliranoj produkciji Johna Cagea bio je manifest bio protiv osjećaja dosade koji su u Iggyju izazivala tadašnja kultura i kontrakultura. "Fun House" (1970.) bio je prvobitna eksplozija kaosa iz koje se izrodio novi poredak glazbenih vrijednosti. "Fun House" (1970.) stubokom je promijenio povijest popularne glazbe, a mnogi ga smatraju najvažnijim dijelom rock'n'rolla. Ako mene pitate, rock se dijeli na glazbu prije i poslije "Fun House". Početkom 70-ih bend se razilazi, a u izmijenjenoj postavi Iggy & The Stooges, u kojima glavnu gitarističku rolu dobiva James Williamson, 1973. objavljuju još jedno remek-djelo "Raw Power".

The Stooges nisu nikada zaradili velik novac ni prodali mnogo primjeraka rock-trilogije, no tijekom godina pod njihovim utjecajem nastali su mnogi punk, post-punk, hard rock, heavy metal i alter-rock bendovi. Solističkim albumima iz 70-ih potvrdio je artističku vrijednost, sredinom i potkraj 80-ih dosegao komercijalni status, okušao se na filmu, a prije dvije godine vratio se grupi The Stooges.
Kako je dijete iz kamp-kućice, koje je voljelo javno samoranjavanje, postalo jedna od ikona rocka


- 1967. Osnivanje Stoogesa
- 1969. Debi album 'The Stooges'
- 1970. Epohalni album 'Fun House'
- 1972. Prvi susret Iggyja Popa i Davida Bowieja
- 1973. Proto-punk album 'Raw Power'
- 1975. Bowie izvlači Iggyja iz ludnice
- 1976. Bowie i Iggy odlaze u Berlin
- 1977. Izlazak albuma 'The Idiot' i 'Lust For Life'
- 1982. Objava autobiografije 'I Need More'
- 1986. Veliki komercijalni uspjeh albuma 'Blah Blah Blah' i hita 'Real Wild Child'
- 1990. Album 'Brick By Brick' i hit 'Candy'
- 1992. R. E. M., Guns N' Roses, Slayer, Duran Duran i drugi snimaju tribute album s pjesmama Iggyja i Stoogesa
- 1996. 'Lust For Life', zahvaljujući filmu 'Trainspoting' postaje velik hit 20 godina nakon prve objave
- 1999. Suradnja s Bregovićem na soundtracku za Kusturičin film 'Arizona Dream'
- 2003. Povratak Stoogesa na scenu s Mikeom Wattom na basu umjesto pokojnog Davea Alexandera
- 2004. Uloga (s Tomom Waitsom) u ponajboljoj epizodi omnibus-filma 'Kava i cigarete' Jima Jarmuscha
- 2007. Novi album Stoogesa 'The Weirdness' i velika povratnička turneja

Prvi album, ludnica i sad turneja


Aleksandar Dragaš

Najčitanije