LJUBAV IZ PROŠLOSTI

ISTINITA PRIČA: 'Nakon petnaest godina braka saznala sam da moj muž nikada nije prestao voljeti drugu ženu!'

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 11.09.2014. u 12:07

'Narukvica koja je trebala biti moja otkrila mi je da je moj suprug Zlatko još uvijek zaluđen srednjoškolskom ljubavi. Ni slutila nisam da smo se vjenčali zato što sam ja njezina suprotnost'

Klupko se počelo odmotavati kad je kolegica Valentina na posao došla s novom zlatnom narukvicom. Dugo sam je gledala u izlogu zlatarnice, a kad je Zlatko jednom došao doma i baš me njome htio obradovati, tražila sam ga da je vrati. Ne zato što je nisam željela, nego si financijski nismo mogli dopustiti takav izdatak. Zlatko je za nju izdvojio pola svoje plaće.

– Znam da nemamo novca, ali želim da je imaš. Uštedjet ćemo na nečemu drugome – rekao mi je tada muž.

Nisam pristala štedjeti na hrani i djeci pa sam inzistirala da je vrati. Zlatko me nije poslušao.

Kad je tri godine kasnije Valentina ušetala na posao, odmah sam primijetila novu narukvicu.

– Divna je, godinama je gledam, ali uvijek mi je bila skupa. Baš si sretnica što je imaš – iskreno sam joj rekla.

– Ni ja je ne bih imala da nisam naišla na svoju srednjoškolsku ljubav. Jadan, priznao mi je da me nikad nije prestao voljeti iako je u skladnom braku. Ima i dvoje djece. Jadna ta njegova žena, nema pojma da njezin muž više od dvadeset godina voli drugu – nasmijala se.

– Kako se zove ta tvoja srednjoškolska ljubav? – upalila mi se lampica.

– Zlatko – odgovorila je, a meni se svijet srušio.

Kad sam toga dana došla kući, upitala sam supruga je li vratio onu narukvicu koju mi je darovao prije tri godine. Zlatko je slutio da postoji razlog zašto sam se toga baš sada sjetila pa se počeo izmotavati.

– Gdje je završila narukvica? – povisila sam ton.

– Izgubio sam je – nevješto je lagao.

– A Valentina ju je slučajno pronašla?

Moj muž je promijenio sve boje u licu. Znala sam da me nikad nije ludo volio, ali vjerovala sam da se poštujemo i volimo na drugačiji, mirniji način. Upoznali smo se kad smo oboje imali trideset godina, a to podrazumijeva i nesretne ljubavi iza sebe. Bili smo zreli ljudi, željeli smo obitelj i stvorili je. Vjerovala sam da imamo skladan brak, a sada su se moje iluzije raspršile. Moj muž nikad nije prestao maštati o drugoj ženi.

– Kako si saznala? – upitao je kad se malo pribrao.

– Život je čudan, nikad ne znaš kada će te iznenaditi. Tvoja neprežaljena ljubav radi sa mnom, sjedimo u istom uredu – odgovorila sam.

Više nije bilo uzmaka, Zlatko nije mogao znati što mi je Valentina rekla. Zato mi je ispričao sve što se među njima događalo. Ni u jednom trenutku nisam mu pokazala da mi se srce kida zbog njegove neiskrenosti. Istina, fizički me nikad nije prevario, ali je svake noći lijegao pored mene s njom u mislima. A to je puno više boljelo od avanture.

– Za Valentinom sam bio lud od prvog dana srednje škole. Dvije godine trebale su mi da skupim hrabrost i pozovem je da izađe sa mnom. Raspitao sam se o njoj, doznao što voli, a što je ljuti, i kad sam joj prišao razgovor je trebao teći s lakoćom. Mislio sam da sam spreman prvi put osvajati djevojku, no kad sam je pogledao u oči, više nisam bio toliko siguran u sebe. Od glave do pete oblio me znoj. Koljena mi i danas zadrhte kad se sjetim kako me ispitivački gledala tim svojim lijepim plavim očima. Stajala je i čekala da kažem što želim. Svojski sam si dao truda da je bez zamuckivanja upitam ono na što sam se pripremao dvije godine – započeo je.

Valentina je pristala izaći s njim, a on se osjećao kao da je dobio sedmicu na lotu. Još da je bio manje lud za njom i nije glumio mangupa pred prijateljima, vjerojatno bi, mislio je, i danas bili zajedno. No Valentina nije željela voditi ljubav s njim, pa ju je Zlatko, da izbjegne ruganje svojih prijatelja, ostavio.

– Ništa joj nisam objašnjavao. Mišljenje prijatelja bilo mi je važnije od nas dvoje. Govorili su me da prekinem to naše besciljno vodanje za ruke i poslušao sam ih. Gledao sam je kako odlazi i shvatio koliko sam pogriješio, ali bilo je kasno da povučem grube riječi. Kad sam se jednom slučajno ponovno našao s njom licem u lice, pokušao sam joj se ispričati, no Valentina me nije željela saslušati – pričao je.

– Sve razumijem i ne trebaš se ispričavati – rekla mu je prije nego što ga je još jednom poljubila.

Njegovom tek probuđenom muškom egu laskalo je misliti kako se i ona zaljubila. Tako je u očima svojih prijatelja bio još veći. Ispričao im je kako Valentina gine za njim, a on ne pristaje na platonsku vezu. Lagao im je da su na njezino insistiranje pokušali još dva puta, no opet ju je ostavio jer mu duge šetnje i pokoji poljubac nisu bile dovoljne. Istina je bila drugačija, Zlatko je preklinjao nju za svaki izlazak, šetnju. Valentina je govorila da nije spremna na vođenje ljubavi, Zlatko je nije nagovarao, ali ju je ostavljao.

– Nemam više volje čitati knjigu s tako poznatim krajem – rekla mu je kad je po ne znam koji put pokušao ponovno.

Za Valentinu je to bio kraj, a za Zlatka tek početak patnje koja ni s godinama nije prošla. Nisam znala da se i u braku krivio zbog ponašanja prema njoj. Kasnije se godinama kajao, razmišljao gdje je, osjeća li još nešto za njega. Čežnja za Valentinom s godinama je bivala sve jača da bi naposljetku prerasla u opsesiju. Zaborav je pokušao naći u drugim vezama, izlascima i raznim glupostima koje bi mu nakratko odvukle misli od djevojke koju je volio i izgubio.

Ni slutila nisam da smo se vjenčali zato što sam ja njezina suprotnost. Želio je djevojku različitu od one za kojom je čeznuo. Kad smo se upoznali, nadao se da će mu zajednički život s prosječnom, gotovo neupadljivom ženom pomoći da zaboravi Valentinu.

– Često sam se pitao čime je to Valentina tako snažno obilježila moj život. Između nas nije bilo ničeg većeg od nevinih poljubaca. I žao mi je što si sve doznala tako grubo. Trebao sam ti ispričati – kajao se.

– Zašto nisi?

– Nikolina, svatko od nas ima svoju tajnu. I neki kutak tvoga srca pripada nekome drugome. Nisam te htio opterećivati prošlošću – tiho je rekao.

– No, da je Valentina pristala obnoviti vezu s tobom, ostavio bi me bez razmišljanja, zar ne? I mene i našu djecu – upitala sam.

Zlatkova šutnja bila je bolna. Osjećala bih se bolje da mi je nožem rasparao srce. Povrijedio me mada to ničim nisam zaslužila.

– Vas dvije ste potpuno različite. Ti si praktična, u svakom trenutku s obje noge čvrsto na zemlji. Bilo kakav iskorak iz kolotečine doživljavaš kao smak svijeta. Valentinu, osim ljepote, krasi i avanturistički duh. Možda mi je baš zbog toga ostala u sjećanju kao nedodirljiva i posebna. Iako sam gubio živce zbog njezinog odbijanja da mi dopusti nešto više od poljupca, baš to je razlog zašto sam je cijenio više od drugih. Osjećao sam snažnu želju za intimnosti s njom, a umjesto da joj dokažem da sam spreman čekati, ja sam je ostavljao. Nadao sam se da će s vremenom popustiti i udovoljiti mi. Ljubav koju je osjećala za mene ipak nije bila jača od tuge jer sam je povrijedio – govorio je.

Nisam vjerovala vlastitim ušima. Njihove su priče bile tako različite. Moj muž je još uvijek idealizirao svoju mladenačku ljubav, a ona je u njemu vidjela čudaka, koji je na svaki njezin mig spreman rušiti mostove za sobom. Dok mi je pokazivala tu narukvicu, na licu joj je bio posprdan osmijeh, samo što ga nije nazvala manijakom koji je cijeli život proganja. Moj muž je još uvijek bio slijep pored zdravih očiju.

– I ja sam tugovao, smršavio, zanemario druženja s prijateljima. Smijehom i zabavama htio sam odagnati sjećanja na vlastitu glupost. No, nisam mogao sakriti utučenost i glumiti kako sam sretan u prolaznim vezama kad mi se na licu vidjelo koliko patim. Roditelji i sestra zabrinuli su se, nagovarali me da idem psihologu, no nisu uspjeli.

– Svjestan sam svojih problema i sam ću ih riješiti – tvrdoglavio sam se pred majkom.

Izlasci, nove djevojke, novi prijatelji, upis na studij naoko su ga izvukli iz depresije. Svi su oko Zlatka odahnuli jer se napokon počeo ponašati normalno, no moj muž je samo naučio sakriti svoju čežnju. Dojam koji je ostavljao na drage ljude bio je samo privid i obrana od emocija prema Valentini.

– Za te velike ožiljke na duši sam sam si bio kriv. S godinama su zacijelili, ali nikad nisu nestali. Čak ni nakon našeg vječanja, rođenja naše djece. Brak me je, istina, malo doveo u red, pa su snovi o srednjoškolskoj ljubavi pali u drugi plan. Ipak ni trideset godina kasnije nije se dogodilo da zaspim, a ne pomislim na neprežaljenu ljubav. Možda sam ti trebao sve ispričati, ali mislio sam da osjećaš da moje srce pripada drugoj. Da si dovoljno mudra i ne želiš dirati u stare rane – rekao je i slomio mi srce.

Naravno da sam osjećala odsutnost svoga supruga. Voljela sam ga i nadala se da će s vremenom i on zavoljeti mene. Mislila sam da će naša djeca učvrstiti odnos u kojem je postojala samo moja ljubav. Pretvarala sam se da ne vidim njegovu sjetu, ravnodušnost. Na sebe sam preuzela sve obiteljske obveze. Brinula sam da našoj djeci ništa ne nedostaje, pazila na važne datume. Da se pitalo moga muža, vjerojatno nikad ne bismo slavili godišnjicu braka ili nečiji rođendan. Da se jednom od naše djece bliži rođendan shvatio bi po količini kolača koje sam spremala i skrivala od djece. Naš brak nije bio ispunjen strasti, ali je funkcionirao.



Ne znam kada sam mu počela prigovarati zbog rasipanja novca na gluposti. Djeca su već završavala osnovnu školu, a Zlatko je sve češće dolazio doma s nekim glupostima. Možda je poželio biti bolji otac, možda je poklonima htio nadomjestiti emocije koje za nas nije imao. Nije imao povod za tu nepotrebnu kupovinu. Kad je stao pred zlatarnicu i ugledao narukvicu koju sam mu dugo pokazivala, nije odolio. Ušao je unutra i kupio je.

– Želio sam te razveseliti, no umjesto toga prigovorila si da sam za glupost dao pola plaće – podsjetio me.

Gorko sam se osmjehnula sjetivši se tog razgovora.

– Jesi li poludio? – upitala sam ga kad sam otvorila kutijicu.

– Htio sam te iznenaditi. Toliko je želiš – Zlatka je začudila moja reakcija.

– Kad ubuduće poželiš takvo što, molim te, provjeri prije naše financije. Može li se narukvica vratiti? – upitala sam.

– Ne može.

– Ovo je doista bilo nepotrebno. Ili je vrati ili odnesi u neku zalagaonicu da barem dio novca dobiješ natrag. Kako se možeš tako razbacivati? – povrijedila sam ga.

Zlatko je mislio da nema smisla uvjeravati me da zadržim poklon. Zato je zatvorio kutijicu i stavio je u džep neke jakne. Prošle su tri godine, možda i više, kad je iz ormara ponovno izvukao tu jaknu. Do tada je na narukvicu sasvim zaboravio. Bio je lijep sunčani dan i moj je muž kući krenuo pješice. Gledao je izloge i mlade ljude koji su uživali po kafićima. Na trenutak je i sam zastao, sjeo na klupu i uživao u suncu.

– Možete li se, molim vas, pomaknuti? I ja bih sjela – čuo je ženski glas.

Otvorio je oči i skamenio se od iznenađenja jer pred njim je stajala Valentina. Gledala ga je nevino i blago, baš kao i u srednjoj školi.

– Valentina? – jedva je izgovorio.

– Ja sam – odsutno je rekla i sjela pored njega.

Moj je muž skinuo sunčane naočale i prepoznala ga je. Zavrtjela je glavom kao da se želi ispričati i nasmijala mu se:

– Pomijenio si se, ne bih te prepoznala. Nije ni čudo, puno je vremena prošlo – rekla mu je.

– Za tebe se to ne može reći. Ostala si ista. Zapravo, još si ljepša.

– Kako da ne! Pravi si laskavac – smješkala se.

– Idemo na kavu! – predložio je moj muž, a ona je pristala.

Samo jedan njezin pogled bio je dovoljan da se pretvori u onog nezrelog srednjoškolca koji je smišljao kako će ljubav svog života odvući u krevet.

– Oprosti što sam se onako ponašao prema tebi – rekao joj je.

Podignula je obrvu kao da mu je htjela reći da se ničega ne sjeća. Zlatko joj nije povjerovao, još je bio uvjeren da ga je silno voljela, a prekidali su zbog mladenačkih gluposti.

– Razumijem da sam te povrijedio, ali bilo je davno i rane su valjda zacijelile. Zato se ne trebaš pretvarati kako se ničega ne sjećaš. Ja i danas pamtim kad si rekla da ne želiš čitati knjigu kojoj unaprijed znaš kraj.

Valentina se iskreno nasmijala, a Zlatko je u njezinim očima vidio sjetu za tim danima.

– Ne mogu vjerovati da si zapamtio – iznenadila se.

– Kako ne bih kad me grižnja savjesti muči sve ove godine. Volio sam te, ali bio sam glup, povodljiv, naivan. Prijatelji su mi govorili da se poigravaš sa mnom, da nisam frajer ako te ne odvedem u krevet – priznao joj je.

A onda je uslijedio šok. Hladan tuš! Valentina je svojim odgovorom razbila sve njegove iluzije.

– Žao mi je što ću ti ovo reći, ali ostao si naivan. Zar misliš da doista ne bih spavala s tobom da sam te toliko voljela?

– Valentina, nisi bila spremna. Bila si mlada i sada razumijem koliko sam te povrijedio – rekao joj je.

– Zlatko, nisam voljela tebe nego nekog drugog. Imala sam mladića s kojim sam bila tri godine. Naša je veza bila puna uspona i padova. I svaki put kad bismo se razišli, ti si naišao. Žao mi je što patiš sve ove godine, ali u tebi sam nalazila utjehu. Kad bi sa mnom prošetao s rukom u ruci, podsjetila bih se na čaroliju početka ljubavi. Ali nisam voljela tebe nego njega – bila je brutalno iskrena.

– Pomislio sam da ću od srama propasti u zemlju. Toliko me stegnulo oko srca da mi se učinilo kako više ne dišem – priznao mi je muž.

Dvojila sam trebam li ga istog trenutka izbaciti iz stana ili saslušati njegovu priču do kraja. Boljela me svaka njegova riječ, nikad se dosad nisam osjećala tako poniženo. Ipak sam odlučila dopustiti mu da mi sve ispriča. Tek kad sve čujem, mislila sam, odlučit ću što će biti s našim brakom. Zlatko je nakon Valentininog priznanja bio osupnut.

– Ti to ozbiljno? – promucao je.

– Najozbiljnije.

– Znaš li da te do danas nisam prebolio? – ponižavao se pred njom.

– Molim te, odavno više nismo djeca!

– Oženio sam se, imam dvoje divne djece i brak za koji će svi reći da je idiličan. No, ne prođe ni jedna noć, a da ne pomislim na tebe.

– Ne znam što bih ti rekla. Žao mi je.

– Kaži napokon što osjećaš – zavapio je.

Dok je u džepovima grčio prste, napipao je skupocjenu narukvicu. Izvadio ju je i dao je Valentini. Nadao se da će se obradovati poklonu, a on napokon čuti riječi na koje čeka tolike godine.

Može li itko normalan, nakon što je čuo da je bio samo utjeha, očekivati da će se u trenutku sve okrenuti u njegovu korist? Da će mu nakon trideset godina priznati ljubav? Zabrinula sam se nad razmišljanjem svoga muža.

Vjerojatno je pomislila da je poludio kad joj je nakon svega što mu je izgovorila pružio narukvicu. Valentina nije bila dovoljno suptilna da mu pristojno kaže kako takav poklon nije zaslužila. Uzela je narukvicu, platila njihove kave i izašla iz kafića.

Ni to mom Zlatku nije bilo dovoljno. Potrčao je za njom želeći razmijeniti brojeve telefona, ali Valentina se izgubila u masi ljudi na ulici. Teškim korakom krenuo je natrag kući. Izgubio ju je zauvijek u trenutku kad joj je napokon priznao sve što osjeća. A već sljedeći dan ostao je i bez mene, braka, naše djece.

Nakon njegova priznanja zamolila sam ga da se iseli iz našeg stana. Njegove su riječi boljele više od preljuba, jer moj muž je cijeli život čeznuo za drugom ženom. A ona sjedi sa mnom u uredu i nosi narukvicu koja je trebala biti moja.



Te noći nisam spavala. U meni su se miješali osjećaji, od ljutnje do sažaljenja. Kad sam sljedeći dan došla na posao, Valentina se i dalje šepurila s narukvicom. Ponosno ju je svima pokazivala i smijala se luđaku koji ju proganja i pod svaku cijenu želi biti s njom.

– Ako ti je tako mrzak, zašto si uzela njegov poklon? – upitala sam je kad smo ostale same.

– Zašto ne bih? Nisam ga tražila da mi je daruje – slegnula je ramenima.

– Ali si mu dala nadu da će jednom među vama ipak nešto biti. Primanjem takvog poklona si se obavezala.

– Kome? Čudaku kojeg odbijam još od srednje škole, a on ne prestaje luditi za mnom? Žao mi je njegove žene. Jadnica! – rugala se.

Nisam je više mogla slušati. Lice mi se zajapurilo od bijesa, a Valentina se preplašila moje ljutnje. Bila sam na korak da joj počupam tu njezinu dugu kosu.

– Pazi što govoriš. Ta jadnica sam ja, a čudak koji te ne prestaje voljeti je moj muž – rekla sam joj.

– Molim? O čemu pričaš? – počela se grohotom smijati.

– Neće ti biti tako smiješno ako te se dočepam. I da si mi smjesta vratila tu narukvicu – rekla sam joj i uhvatila je za ruku.

Da sam mogla, u tom bih je trenutku zadavila. Nisam bila ljubomorna na nju, uostalom, željela sam razvod od Zlatka. Boljelo me njezino ruganje, način na koji je govorila o njemu. Moj muž je možda i bio zaluđen njome, ali sigurno nije zaslužio da se netko poigrava njegovim emocijama.

– Zašto bih ti je vratila? – drsko me upitala.

– Jer ću inače svima raspričati da si razaračica tuđih brakova. I to poprilično jeftina. Da si mi preotela muža zbog zlatne narukvice – prijetila sam.

Valentina mi je doista povjerovala, preplašila se da ću ostvariti svoje prijetnje. Zato je bez riječi skinula narukvicu i dala mi je. Nisam marila za njezine prezirne poglede, željela sam samo uzeti ono što je moje.

Ako već ima srce moga muža, moje stvari neće imati, razmišljala sam dok sam s narukvicom u ruci ulazila u naš stan.

A tamo me zateklo iznenađenje. Zlatko se dogovorio s djecom da će ih posjetiti. Zapravo im je sve ispričao i udružio se s njima.

– Mama, tata je pogriješio, to je svima jasno. Tek kad si ga izbacila iz stana shvatio je da je ona njegova mladenačka opsesija, a svi mi njegov ljubav. Nazvao nas je, plakao je, rekao je da svoj život ne može zamisliti bez tebe. Oprosti mu, daj mu još jednu priliku – rekla je moja dvanaestogodišnja kćer Valentina.

– Žao mi je da si tako doznala. Zaslužila si svu ljubav ovog svijeta, a od mene si dobivala samo mrvice. Ako mi oprostiš, nadoknađivat ću ti cijeli život – rekao je moj Zlatko.

– I prodat ćeš tu prokletu narukvicu? – upitala sam.

– Ako tako želiš...

Sljedeći je dan Zlatko prodao narukvicu. Istina, dobio je tek polovicu novca kojeg je dao za nju, ali ponosno ga je stavio na stol.

– Ovo je dovoljno da nas dvoje nekamo otputujemo. I to bez djece. Vrijeme je da napokon živimo kao pravi supružnici. Oni koji se iskreno vole i poštuju – rekao mi je.

– Želiš reći, dovoljno je za novi početak? Bez fige u džepu? I bez snova o Valentini? – upitala sam ga.

– Baš to!

Najnovije