TAJNI DNEVNIK

ISTINITA PRIČA: 'Skrivala je vezu s mojim bratom, nisam znao jesam li postao otac ili stric!'

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2013. u 11:00

'Ne znam čija me izdaja više boljela: ženina ili bratova?'

Kako sam samo bio naivan! Kad mi je pričala o tome kako čovjek samo jednom u životu može iskreno voljeti, mislio sam da sam ja taj muškarac kojeg ona iskreno voli, a bio sam samo sredstvo pomoću kojeg će doći do cilja. Moga brata. Razočaranje i bijes preplavili su mi i srce i razum. Ne znam čija me izdaja više boljela: ženina ili bratova? Jučer, da nije bilo majke, zadavio bih ga golim rukama.

- Reci nešto, molim te - Irenin glas bio je drhtav.

- A što bi htjela čuti? Ne misliš valjda da sam toliko naivan da ti nakon svega povjerujem. Bila si zaljubljena u njega, pa se zaljubila u mene, u idiota koji te, ništa ne sluteći, oženio - odjednom me obuzeo neki luđački smijeh.

Irena je uplakana izišla iz sobe. Tek se tada moj smijeh pretvorio u jecaje. Pogledao sam prema prozoru. Sunce je već zalazilo i noć se polako spuštala. Čuo sam korake iza sebe. Bila je to majka.

- Ivane, jesi li gladan?

- Pusti me na miru! - grubo sam odbrusio.

- Pa što sam ti ja kriva!

- Kriva si što si rodila onog gada.

Znao sam da je to jako grubo, ali u tom trenutku želio sam je povrijediti. Njezin ljubimac uništio mi je život.

Majka je prečula moje grube riječi.

- Irena je izišla iz kuće i još se nije vratila. Bojim se da ne napravi neku glupost.

- Zar može napraviti veću glupost od one koju je već napravila? Možda je u sobi tvog drugog sina!

Rasplakala se i otišla. Dugo sam tako ležao u tami. Bez obzira na sav bijes koji sam osjećao prema njoj, kopkalo me gdje je Irena. Po kući sam čuo samo majčine korake. Nakon žestoke svađe moj je brat odmah otišao. Nisam pitao kamo.

Telefon je zazvonio. Majka je s nekim tiho razgovarala. Čuo sam da plače. Poslije toga tišina je zavladala našom velikom kućom.

Irenu, s kojom sam bio u braku već tri godine, upoznao sam na fakultetu. Bila je na drugoj godini, a ja na četvrtoj. Toliko se razlikovala od drugih djevojaka. Plavetnilo njezinih očiju ubrzo me potpuno osvojilo. Izgledala je poput anđela. Kad sam razmišljao o tim prvim danima poznanstva, prisjetio sam se kako je malo iznenađeno ponovila moje prezime.

Nakon tri mjeseca upoznao sam je s Daliborom. Kako tada nisam ništa primijetio? Zašto mi ni on ni ona nisu rekli da se poznaju? Bili smo skupa tek tri mjeseca i među nama je sve još uvijek bilo nevino. Sjećam se da je Dalibor bio iznenađen kad sam mu rekao da se ženim. Mislio sam da je to zato što smo uvijek govorili da ćemo se ženiti poslije tridesete, kad nam momački život potpuno dosadi. Majci se Irena odmah svidjela. Često sam se šalio na tu temu. Govorio sam kako je ona prva velika prepreka za sretan brak već otklonjena. Pritom sam mislio na odnos između svekrve i snahe na koji su se skoro svi naši oženjeni prijatelji naveliko žalili, a koji je u mom slučaju, na svu sreću, bio potpuno suprotan. Mama i Irena savršeno su se slagale. S gorčinom sam pomislio kako nisam tada shvaćao da opasnost vreba s druge strane. S one na koju nikad ne bih ni pomislio. Imao sam do tada nekoliko veza, ali nijednu djevojku nisam volio kao Irenu. U srcu sam osjećao da je ona ta koju sam čekao i da s njom želim živjeti, imati djecu, ostarjeti i umrijeti. Prvih dana braka činila mi se nekako drukčijom nego dok smo se zabavljali, ali to me nije zabrinjavalo. Smatrao sam normalnim da se osjeća malo nelagodno u novoj kući, okružena drugim ljudima i njihovim navikama. Sad znam da je to bilo zbog Dalibora.

Sama pomisao na brata dovodila me do ludila. Odjednom više nisam mogao izdržati u krevetu. Ustao sam, sjeo u auto i otišao u obližnji bar. Sjećam se da sam ondje sreo svog prijatelja Krešu i da sam pio jedno piće za drugim. Poslije mi je majka rekla da me Krešo dovezao kući. Bio sam mu zahvalan na tome, ali mučilo me to što nisam znao jesam li Kreši pričao o Ireni i Daliboru. Koliko god sam u tim trenucima mrzio i nju i njega, užasavala me pomisao da bilo tko od prijatelja, susjeda ili rodbine sazna što se dogodilo u našoj kući.

Irena se zaklinjala da me nikad nije prevarila, da s Daliborom nije išla dalje od poljubaca, a i to je bilo prije nego što je upoznala mene. Iako je moje srce vapilo za tim da joj povjerujem, moj um to nije mogao. Dovoljno je bilo to što mi je prešutjela poznanstvo i, kako je ona rekla, kratku vezu s mojim bratom, da u meni uništi povjerenje u ženu s kojom sam želio provesti život. To vrijeme bijesa, tuge, bezvoljnosti i velike tjeskobe trajalo je tjednima. O Ireni nisam znao ništa. O bratu nisam ni želio znati. Znao sam da majka razgovara s njim, ali uvijek kad bi mi pokušala nešto reći o tome, rukom sam joj dao znak da prestane i da me ne zanima.

Kad sam Kreši rekao da se razvodim, ništa nije komentirao. To je moglo značiti samo jedno: onu noć otvorio sam mu srce. Zbog toga sam osjećao sram, ali ipak je bila sreća u nesreći što sam tada, u tom pijanstvu, sreo Krešu. On nikad nikome neće reći što sam mu tada povjerio. Da sam sreo nekog drugog i izbrbljao se o bratovoj i ženinoj nevjeri, od srama ne bih mogao proći ulicom.

Jedne večeri, kad sam se vratio s posla, zatekao sam majku kako sjedi za stolom i plače. U posljednje vrijeme često je plakala pa mi je to njezino cmizdrenje već počelo ići na živce. Htio sam bez riječi produžiti u svoju sobu kad je ona rekla:

- Čekaj! Moramo razgovarati. Ovaj put me moraš saslušati!

Iznenadio me njezin ton. Odavno mi nije nešto zapovjedila. Sjeo sam i upitno je pogledao.

- Irena je trudna.

Najprije me oblio hladan znoj, a onda sam osjetio kako mi se vrelina razlijeva po utrobi. Nisam mogao izustiti ni glasa. Konačno sam promucao:

- Otkud ti to?

- Nazvala me i rekla mi. Ništa nije tražila. Samo je htjela da znaš.

- Što se to mene tiče? Eto joj on i dijete.

Osjetio sam šamar na licu. Posljednji put me udarila kad sam imao desetak godina.

- Nisam te tako odgajala - rekla je između jecaja.

- Nisi ni njega, a vidi u što se pretvorio.

- Dalibor se kune da nije ni dirnuo tvoju ženu.

- Ma nemoj! Svi se sad nešto kunu, a ja bih trebao biti idiot koji će sve to povjerovati.

Ustao sam od stola. Za mene je razgovor bio završen. Majka se još jače rasplakala. Znao sam da joj je teško, ali što sam ja tu mogao?

- Zažalit ćeš, Ivane, jednom zbog toga! Samo molim Boga da ne bude prekasno kad progledaš i shvatiš da si bio u krivu. Ja vjerujem i Daliboru i Ireni.

Vrijeme je prolazilo. Brata sam izbjegavao, a kad sam shvatio da to više u zajedničkoj kući nije moguće, otišao sam u Zagreb i tamo našao posao. Od one noći nisam ga više ni vidio. Majci sam dolazio samo kad sam znao da on nije kod kuće.

Nakon pola godine majka me nazvala i rekla da je Irena rodila djevojčicu.

- I Irena i malena su dobro. Zove se Ivana, ako te uopće zanima. To je tvoja kći i bez obzira na okolnosti ja sam sretna što sam postala baka.

- Ti si, mama, u svakom slučaju baka, a mene, molim te, ostavi na miru - bio sam zajedljiv.

S velikim uzdahom majka je spustila slušalicu.



Cijelu noć nisam oka sklopio. Ivana? Malenu je nazvala po meni. Što to znači? Kakva je to sad predstava? Neki daleki dobronamjerni glas u mojoj podsvijesti mi je govorio: "Luđače, ako je mala Daliborova, zašto se ne razvede od tebe i ne uda za oca svoga djeteta? Zar ne vidiš da griješiš? Jako griješiš."

Ali, sumnja je bila puno jača. Znao sam da nisam u stanju sve prihvatiti i do kraja života sumnjati. Znao sam da je lako dokazati čije je dijete, ali nisam bio spreman cijelog se života pitati što je bilo između njih dvoje. Bez obzira na gotovo nepodnošljivu bol lakše mi je bilo ovako. Nisam ih želio vidjeti. Mislio sam da će tako manje boljeti. Pod dojmom svih tih misli te sam noći sanjao djevojčicu od dvije-tri godine kako mi se smiješi i zove me tata. Imala je plave oči kao Irena.

U takvom bunilu prošlo je pet mjeseci. Majka me više nije gnjavila. A onda sam sreo Leonu. Imala je tamnosmeđu kratko ošišanu kosu i prekrasan osmijeh. Tako razdragan, pun života. Čista suprotnost Ireni. Ona je imala sjetan osmijeh i uvijek neku skrivenu tugu u očima. Ne znam zašto, ali poslije svega što mi se dogodilo nisam više mogao podnijeti plavokose žene. Odmah sam osjećao odbojnost prema njima. Kao da su sve krive što je mene prevarila blondina.

Bilo je nevjerojatno kako je ta žena unosila život u sve oko sebe. Mislio sam da ju je samo nebo poslalo u moj život. Kad smo bili zajedno, nikad nije govorila o poslu niti o teškim temama. Bilo mi je uistinu lijepo s njom. Ljeto se bližilo i dogovorili smo se da ćemo zajedno na more. Kuća Leonine bake na Krku trenutačno je bila prazna pa smo odlučili poći tamo.

Tog jutra kad smo krenuli na Krk shvatio sam koliko sam umoran i koliko mi je uistinu potreban odmor daleko od Zagreba, daleko od svih. Samo Leona i ja. Sve me u toj staroj kamenoj kući oduševljavalo. Nisam volio hotele, ali nikad nisam imao priliku ljetovati u ovakvoj kući. I namještaj je u njoj bio starinski. Leona se iskreno smijala mom oduševljenju. Ona je voljela moderne stvari i nije nalazila nikakve osobite draži u bakinoj kući osim, naravno, sentimentalnih vrijednosti. Dani koji su uslijedili bili su nezaboravni, a noći prekrasne, ispunjene samo dalekim šumom morskih valova i pjesmom cvrčaka. Vrelinu prethodnog dana noću bi gasili debeli kameni zidovi kuće.

Jednog popodneva, dok sam drijemao pod suncobranom, čuo sam Leonin radostan usklik.

- Zamisli, moja sestra je dobila djevojčicu! Kako li je samo prekrasna, pogledaj!

Pružila mi je mobitel, sva sretna pokazujući maleno bucmasto lice sklopljenih očiju.

- Zove se Ivana i teška je…

Ostatak riječi nisam ni čuo. Ivana! To mi je ime vratilo u misli jednu drugu malu Ivanu koju nikad nisam ni vidio. Osjetio sam snažnu bol u duši. Leona je toliko sretna što je postala teta. A ja? Što sam ja postao onoga dana kad se rodila jedna druga Ivana? Otac ili stric? Njezina radost me posramila. Osjećao sam se tako jadno.

- Pa ti me uopće ne slušaš.

- Oprosti, dušo. Drago mi je radi tebe.

- Vidjet ćeš kako je to neopisiv osjećaj kad ti jednom postaneš ujak ili stric. Trudio sam se da ona ne primijeti moju rastresenost, ali dan više nije bio tako vedar mada je sunce pržilo, niti je more bilo tako privlačno jer me njegovo plavetnilo podsjećalo na jedne oči koje sam tako silno želio zaboraviti. Što Irena sada radi? Je li malena zdrava? Već dugo se nisam to zapitao.

Noć je bila beskrajna. Leona je spavala, a meni san nije dolazio na oči. S mukom sam čekao jutro. Zadrijemao sam tek pred zoru.

Ujutro sam zatekao Leonu kako pije kavu i puši. Činila mi se nekako tužnom. To uopće nije nalikovalo na nju. Kad sam je pokušao poljubiti, okrenula je glavu.

- Što ti je?

- Tko je Irena?

Tek tada sam primijetio da je plakala. Pitanje me zateklo.

- Koja Irena?

- Molim te, nemoj se praviti blesav! Sinoć si nekoliko puta u snu spominjao Irenu. Samo mi nemoj reći da ti je to sestra, prijateljica ili ne znam već tko jer ti neću povjerovati. Način na koji si izgovarao njezino ime više je nego jasan. Želim znati tko je ona.

Duboko sam uzdahnuo.

- Dobro. Irena je moja bivša žena.

Ovakav odgovor Leona nije očekivala. S nevjericom me gledala. Vidio sam kako je progutala knedlu.

- Tvoja žena?

- Bivša žena.

- Nije važno. I kad si mi to mislio reći? Pojma nisam imala da si bio oženjen.

- Čuj, to je prošlost i nema smisla…

- Prošlost? Ti mi pričaš o prošlosti sa ženom čije ime u snu izgovaraš s toliko čežnje da mi je muka od same pomisli na to! Kad ste se razveli?

- Rastali smo se prije godinu dana. Još nije sve završeno na sudu, ali je u tijeku… - mucao sam, bolno svjestan da zbog duševnog stanja u kojem sam se nalazio razvod još nisam priveo kraju i da je Irena zakonski još uvijek moja žena.

- Pa ti si još uvijek oženjen, a ja budala… - rasplakala se i otišla u sobu.

Bože, u što sam se to uvalio? Pa ja stvarno nisam normalan. Kao da je netko pomaknuo zavjesu ispred mojih očiju, jasno sam vidio svoju situaciju. Ja sam kukavica. Bijedna kukavica. Nisam imao hrabrosti suočiti se s činjenicom da je jedno maleno biće možda moje, nisam imao hrabrosti vidjeti je, ili dovršiti razvod i ostaviti prošlost iza sebe. Jedna druga žena sada tamo u sobi plače, vjerojatno povrijeđena baš kao što sam bio i sam. Osjetio sam veliko gađenje prema sebi. Otišao sam u sobu.

- Leona, molim te, nemoj plakati. Znam da sam kriv, ali vjeruj mi, nisam te želio povrijediti.

- Nego što si htio? Iskoristiti me kao igračku ne bi li zaboravio svoju ženicu od koje se još uvijek ne želiš razvesti?

- Nije tako.

- Pa zašto onda nije sve već gotovo? Stvara ti probleme?

- Ne, nismo se ni čuli već godinu dana.

- U čemu je onda problem? Imate li djece?

- Imamo, djevojčicu.

- Koliko je stara?

- Oko šest mjeseci.

- Šest mjeseci? Pa kakav si ti to čovjek? Ostavljaš tako malo dijete?

- Čekaj, nije to bilo baš tako?

- Nego kako?

- Ne mogu sada o tome. Možda poslije.

Neko je vrijeme šutjela gledajući me s nevjericom, onda je nastavila:

- Ovo više nema smisla. Ja ne znam što si ti mislio o meni, ali ja nisam osoba koja će krasti oca tek rođenom djetetu. Ovo je kraj. Kad budeš znao što želiš u životu, javi se. Molim te, idi!

Pokušao sam je dodirnuti, reći joj nešto utješno, ali ustuknula je. Spremio sam svoje stvari, sjeo u auto i krenuo za Zagreb. Osjećao sam se grozno. Znao sam da sam trebao Leoni reći da sam još uvijek oženjen, ali ni sam ne znam zašto nisam. Također ne znam zašto još uvijek nisam okončao razvod. Još nečega sam bio bolno svjestan. Kad me Leona upitala imamo li djece, tako lako sam joj odgovorio da imamo djevojčicu. Znači da sam cijelo ovo vrijeme u dubini duše prihvaćao malu Ivanu kao svoju kćer. Odlučio sam srediti svoj zbrkani život. Koliko god me obuzimao strah od te odluke, znao sam da moram vidjeti malenu i razgovarati s Irenom.

Opet jedna besana noć. Prevrtao sam po glavi sve ono što me mučilo. Po tko zna koji put se prisjećao dana kada sam Irenu upoznao sa svojim bratom i ne sluteći da se oni već poznaju. Što ako stvarno griješim? Što ako je sve to stvarno bila bezazlena mladenačka ljubav dok nije upoznala mene? Prokleti dnevnik! Da ga barem nisam vidio. Nikako nisam mogao izbaciti iz glave one rečenice: “Danas sam upoznala Daliborova brata. Još je zgodniji od njega, ali moje je srce već zauzeto. Ako ovo u Daliborovu srcu ne probudi ljubomoru, onda neće ništa. Samo da mi se vrati!“ I sada me oblijevao hladan znoj prisjećajući se one večeri kad sam slučajno, tražeći neke dokumente, nabasao na Irenin dnevnik. Moram biti jak! Moram se suočiti s istinom i srediti svoj život.



Ujutro sam pio kavu i pokušavao odagnati umor, posljedicu neprospavane noći. Pogledao sam mobitel da vidim imam li ijednu poruku od Leone. Nekoliko maminih propuštenih poziva? Što se to tako važno dogodilo da me zvala nekoliko puta? Zabrinuto sam je nazvao.

- O, hvala nebesima da si se javio! Čuj, moraš odmah doći k meni. Ne mogu ti na mobitel objašnjavati sve što se dogodilo. Molim te, odmah dođi!

- Reci mi barem o čemu se radi.

- Ne mogu, Ivane. Molim te, dođi!

- U redu, stižem.

Vozio sam kao luđak. Nikad mi mama nije zvučala tako zabrinuto. Što se dogodilo?

Već na ulaznim vratima začuo sam dječji plač. Nešto me stegnulo u grlu. Znači, sve je to bio mamin trik da vidim dijete. Bio sam uvjeren da je to glas moje kćeri. Zašto je ona tu? Uzdahnuo sam duboko i čvrstim koracima zakoračio naprijed. Mama je držala dijete u naručju pokušavajući ga umiriti, a lice joj je bilo uplakano. Ipak se nešto događa.

- Dobro da si došao, sine. Već sam bila na rubu ludila. Pogledaj je, zar nije prekrasna? Ima tvoje oči i osmijeh.

Prvi put sam pogledao svoje dijete. Doduše, nisam mogao vidjeti ni oči ni osmijeh. Mala je plakala i oči su joj bile stisnute od plača. Osjećaj mogu opisati jedino kao - zbunjenost. Mama ju je stavila na moje ruke, a ja nisam znao što bih s njom pa sam je spontano privinuo na prsa i počeo ljuljuškati. Malo-pomalo dijete se umirilo i zaspalo. Tek sada nisam znao što bih s njom. Bojao sam se da se ne probudi i opet ne počne plakati.

- Vidiš, odmah je prestala plakati. Zar ti to ništa ne govori? Ja sam je cijelo vrijeme pokušavala utješiti, ali čim si je ti uzeo u naručje, umirila se.

Uzela je dijete od mene i stavila ga na kauč.

- Mama, što sve ovo znači? Zašto je mala kod tebe?

Ponovno su joj suze potekle niz lice.

- Irena je bolesna. Zato sam te i zvala. U bolnici je.

- Bolesna? Što joj je?

- Mora operirati štitnjaču.

Vijest me pogodila duboko u srce.

- Je li nešto opasno?

- Ne znamo još ništa. Liječnik je rekao da mora hitno na operaciju. Bojim se upravo zbog te hitnosti. Znaš, ona mene nikad nije zvala. Uvijek sam ja zvala nju. Preksinoć me nazvala sva uplakana i zamolila me da pričuvam dijete dok je ona u bolnici. Možeš zamisliti kako sam se osjećala! Naravno da sam odmah prihvatila. Cijelu noć sam razmišljala, a onda sam odlučila da te nazovem, ali ti se nisi javljao. Ljutio se ti ili ne, ali ja mislim da moraš znati za ovo - govorila je tiho, između jecaja, pazeći da ne probudi dijete.

Zagrlio sam je. Jadna mama. I jadna Irena. A ja sam se izležavao na plaži uživajući s novom ljubavi.

- Dobro si učinila, mama.

Pogledala me puna nade.

- Je li da jesam. Pa, pogledaj je. Kao mali anđeo je. Ona je tvoja, Ivane. Prije nekoliko dana Dalibor je plakao kao dijete. Duboko ga je povrijedila tvoja sumnja. On se kune da to što si ti umišljaš on ne bi mogao napraviti ni običnom poznaniku, a kamoli rođenom bratu. I još nešto, sine, Irena mi je rekla odakle tvoje sumnje. Poručila ti je da ako si već čitao njezin dnevnik, trebao si ga pročitati do kraja.

- Nemoj plakati. Sutra idemo u bolnicu. Kad je operacija?

- Preksutra.

- Ostat ću ovdje, mama.

- Tvoja soba te čeka, a Ivana će spavati sa mnom u mom krevetu.

Ušao sam u svoju sobu. Neprospavana prethodna noć, uzbuđenje zbog prvog susreta sa svojom kćeri i vijest o Ireninoj bolesti potpuno su me slomili. Osjećao sam da mi ponestaje zraka. Otvorio sam prozor i legao. Pogled mi je pao na rokovnik na noćnom ormariću. Irenin dnevnik. Sigurno ga je mama stavila tu da ga odmah vidim. Drhtavih ruku, uzeo sam ga i počeo čitati.

Nakon one kobne stranice, još ih je bilo nekoliko za mene bolnih, a onda je Irena počela opisivati rađanje svoje ljubavi prema meni. Čitajući stranice, prisjećao sam se svakog našeg izlaska koji je ona opisivala u detalje. Jedna stranica mi je izmamila suze: “Bože, koliko ga volim! Sad vidim da je ono što sam osjećala prema Daliboru bila samo trenutna zaljubljenost koja je prošla kao ljetni pljusak. Ovo što osjećam u grudima, kad samo pomislim na Ivana, prava je oluja. Umrla bih da ga izgubim. Samo mi nelagodu stvara to nesretno poznanstvo s njegovim bratom.

I meni i njemu je neugodno. Rekla bih Ivanu, ali bojim se da ga ne izgubim zbog nečega što ni spomena nije vrijedno. Kad bih samo znala kako bi reagirao, odmah bih mu rekla da se oslobodim tog tereta.“

Na zadnjoj stranici je pisalo:“ Čini mi se da sam trudna, ali neću Ivanu ništa govoriti dok ne budem potpuno sigurna. Poludjet će od sreće. Znam da je sve ovo vrijeme želio dijete. Sad će mu se želja konačno ispuniti.“

Preostale stranice bile su prazne. Od onog dana kad smo se posvađali ništa više nije napisala. Možda nije ni odnijela dnevnik, a možda ga je dala mami da ga ja jednom pročitam. Ono što sam osjećao poslije čitanja dnevnika ne može se opisati. Do tada nisam ni znao koliko čovjek može prezirati sebe. Ustao sam iz kreveta i odškrinuo vrata mamine sobe. S hodnika je dopirala blaga svjetlost. Mama je spavala. Ivana je spavala uz nju s dudicom u ustima. Da, baš kako je mama rekla, kao anđeo.

Ujutro smo krenuli u bolnicu. Imao sam osjećaj da su mi noge od olova dok sam koračao prema vratima sobe u kojoj je ležala Irena. Zamolio sam mamu da malo pričeka. Htio sam nasamo biti sa svojom ženom. Spavala je. Sjeo sam na stolac pokraj njezina kreveta. Neko sam je vrijeme samo gledao. Lice joj je bilo živa slika proživljenog pakla u kojem se našla posljednjih mjeseci. Kad je otvorila oči i vidjela mene, oči su joj se napunile suzama.

- Došao si - tiho je rekla.

- Da, došao sam i nikad više neću otići.

- Hoćeš li se brinuti za Ivanu ako se meni nešto dogodi? Mislim, ako operacija krene po zlu?

- Ništa se ružno više neće dogoditi, a o Ivani ćemo se brinuti zajedno.

- Jesi li pročitao moj dnevnik do kraja? - bojažljivo je upitala.

- Pročitao sam ga, ali nije bilo ni potrebno. Već sam uvidio svoju grešku. Hoćeš li mi ikad moći oprostiti?

- Sama sam kriva. Nisam ti smjela ništa prešutjeti.

- Nećemo više o tome. Odmaraj se i misli samo na sebe. Volim te, Irena. Nikad te nisam prestao voljeti.

Sutradan za vrijeme operacije mislio sam da ću poludjeti. Srećom, sve je dobro prošlo. Po izlasku iz bolnice, svi smo opet bili kod mame. Došao je i moj brat. Bilo je dirljivo vidjeti dva odrasla muškarca kako se grle i plaču. Mama je kroz suze govorila da joj je žao što više nismo dječaci pa da nas dobro istuče, kao u dobra stara vremena. Upornim pokušajima moja je hrabra i pametna majka uspjela ponovno okupiti svoju obitelj. Samo ona zna koliko joj je snage trebalo za to.

Poslije nekoliko dana stigli su Irenini nalazi. Tek smo tada odahnuli. Tumor je bio dobroćudan i moja će se žena potpuno oporaviti. Jedne večeri sam vidio Irenu kako drži svoj dnevnik.

- Zapalit ću ga. Toliko mi je nevolja donio.

Zagrlio sam je.

- Nemoj! Ostavi ga da nas uvijek opominje kako je teško pronaći sreću, a lako izgubiti je.