Milijuni dokumenata što su procurili iz panamske odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca i kompromitirali mnoštvo svjetskih ličnosti, među njima i dvanaestero sadašnjih ili bivših šefova država ili vlada, koji su svoj (?) novac skrivali u poreznim oazama, dospio je u ruke lista Süddeutsche Zeitung još prošle godine. Ovaj ih je podijelio s Međunarodnim konzorcijem istraživačkih novinara (ICIJ), svjetske novinarske mreže, koja se već 2014. proslavila informacijom o tomu kako su se brojne tvrtke okoristile rastezljivim poreznim olakšicama na snazi u Luksemburgu. No, tek trenutni cunami iz Paname prava je mjera ICIJ-eva prijetećeg dosega. Navodno je oko 400 novinara u 80 zemalja potrošilo godinu dana kako bi objavili svoja uznemirujuća otkrića o korupciji i licemjerju na visokim položajima. Ipak, tko je nepoznati i tehnički sofisticirani “John Doe” preko koga su informacije iscurile? I može li uopće pojedinac, sa željom da zlodjela postanu javna, sakupiti tako veliku ostavu materijala? Bit će bliže istini da je takvo što mogla samo uvježbana organizacija, gotovo sigurno obavještajna.
Premda se Vladimir Putin uopće ne spominje u Panamskim dokumentima, Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov tvrdi da je riječ o dezinformaciji zapadnih medija koji šire putinofobiju i žele destabilizirati Rusiju prije nadolazećih parlamentarnih izbora. No, postoji i alternativno tumačenje. Clifford G. Gaddy, specijalist za rusko gospodarstvo s Brookings instituta u Washingtonu, upro je prstom na samog Putina (brookings.edu/blogs, 6. travnja). Panamski dokumenti spominju Sergeja Roldugina, peterburškog čelista, Putinova bliskog prijatelja i kuma Putinovoj kćeri Mariji. No, premda dvije milijarde dolara nisu zanemarive za jednog glazbenika, škakljiva se priča ne može dovesti u izravnu vezu s ruskim autokratom, za koga se tvrdi da raspolaže sa znatno većim svotama (procjene kreću od 20 do 100 milijardi dolara). Uostalom, zašto bi bogati Rusi trebali offshore porezne oaze? Valjda ne zbog straha od dažbina ili da bi sakrili stvarno vlasništvo? Mogući je razlog izbjegavanje sankcija, ali onda bi moralo biti riječi isključivo o računima starijim od 2014.
Gaddy smatra da nijedna zapadna služba ne bi nekontrolirano objavila dokumente s velikom vjerojatnoćom izazivanja neželjenih posljedica, posebno kad ima mnoštvo primjera i posve legalnih poslova. Niti bi takvo što odobrili odgovorni urednici, naročito ako su im ograničene mogućnosti provjeravanja informacija. Uvjeren je da je takvo što mogao obaviti samo Rosfinmonitoring, Putinov osobni financijsko-obavještajni servis koji predvodi bivši kagebeovac Jurij Čihančin, a slovi kao najbolja služba takve vrste u svijetu. No, pored izazivanja kaosa putem kompromitacije, postoji li još koji razlog što bi obradovao majstore prljavih trikova? Itekako. Kako to da Panamski dokumenti, barem dosad, ne spominju nijednog Amerikanca? Zato što još nisu došli na red ili zato što ICIJ financiraju Amerikanci, odnosno što je ICIJ na neki način američki NGO? Ili je razlog što bi u rukama ucjenjivačke službe bilo korisnije ne objaviti takve informacije.
Prema ovoj teoriji, prave bi mete bile ne one koje su već kompromitirane, nego one koje bi to tek mogle biti, dakako ako ne pristanu na ucjenu i kontrolu onih koji drže kompromitirajuće informacije. Gaddy misli da Putin, kao obično, ne želi uništiti. On samo želi kontrolirati.
“Kontrolj” je izuzetno relevantna tema za našu elitu, koja po svemu sudeći nema mnogo smisla za geopolitičke realnosti. To je dijelom posljedica široke korupcije na svim razinama, što onemogućava predanost općim interesima, ali također proizlazi iz postkomunističke rehabilitacije svakog poduzetništva, bez obzira na to koliko ono bilo društveno štetno. Tko bi se bavio izvorima financiranja neke međunarodne tvrtke sa sumnjivim asocijacijama i adresom, ako ona želi izgraditi golf-igralište, makar na državnoj granici? Koga briga hoće li lanci hotela, među kojima ima bivših vojnih odmarališta, pasti u ruke netransparentnih konzorcija iz tranzicijskih zemalja u kojima su ruski interesi zastupljeni u predsjedničkim uredima? Uostalom, je li uopće bitno provjeriti stvarno vlasništvo neke tvrtke s austrijskom ili švicarskom adresom? Jesu li primjeri poput navodno češkog Vemexa, s posve netransparentnom vlasničkom strukturom u kojoj su 2011. sudjelovale tvrtke iz Švicarske, Njemačke i Austrije, ali zapravo, poput Centrexa i Gazprom Germanije, u vlasništvu ruskih državnih tvrtki (The New Republic, 17. rujna 2010.) - uopće relevantni?
Sva (ne)postavljena pitanja govore o zatvaranju očiju pred realnostima našeg stvarnog okruženja. Jer dok se mi bavimo raznim izvanregionalnim izazovima (izbjeglička kriza) i nametnutim pitanjima (o čemu bi također bilo dobro razmisliti), Rusija djeluje na širokom balkanskom planu svojim ciljanim investicijama, političkim pritiscima i promicanjem vojne suradnje. Ona europski jugoistok tjera u geostrateški limb - neosjećajni prostor između svjetova - prostor bez opipljive perspektive. Tako se ruska ekonomska subverzija pretvara u političku. Evo kako to izgleda na našem uzorku:
Poslije dugog razdoblja manje intenzivne diplomacije Hrvatska je u novom ruskom ambasadoru dobila pravo lice Putinove regionalne politike. Ono što je u proteklih nekoliko godina u Beogradu tako agresivno poduzimao Aleksandr Čepurin sad smo u početnim fazama dobili u liku Anvara Azimova. Nije problem u tomu što Azimov testira limite hrvatske odanosti našim europskim i NATO partnerima, što on o EU govori kao o zajednici s kojom Hrvatska kao da uopće nema veze (“Smatram, Ukrajina je bila tek povod Sjedinjenim Državama kako bi napravile pritisak na Europsku uniju. Europska unija je potom izdala Rusiju stavivši se na stranu Amerike”, Jutarnji list, 6. veljače). To je njegov posao. Niti čudi što želi povećati ruski udio u hrvatskoj energetici. (Vrlo smjelo najavljuje kupovinu kontrolnih paketa dionica Ine i MOL-a, Nacional, 29. ožujka.) No, nametanje nekakvog imaginarnog duga Rusiji, što je još Titov režim odbacivao (“Tko je oslobodio Jugoslaviju? Crvena armija.”), štoviše u obliku zombijevskog slavjanofilstva (“Mi smo ipak Slaveni.”) govori o nesnalaženju tako tipičnom za imperijalne sanjarije. Pa, onda, još i pitanje: “Zar vi Hrvati stvarno ne volite Ruse i Rusiju?” (Jutarnji, 6. veljače). Ljubav baš i nije predmet geopolitičkih odnosa. Ako želite ljubav, bolje je kupiti psa. Psi su jedina bića koja svoje gospodare bezuvjetno i iskreno vole.
P.S.: Ako je i posljednji optimist gajio nadu u perspektive SDP-a, niz pitanja što su ih viđeniji SDP-ovi zastupnici postavili ministrima u Vladi na ovotjednom saborskom aktualcu zacijelo će ga razuvjeriti. Mahnitost Stazićevih zaključaka o Vladinu navodnom toleriranju povratka “ustaštvu i ustašofiliji” mogu se mjeriti samo njegovim posve suludim usporedbama austrijskih suđenja Davidu Irvingu zbog nijekanja Holokausta i imenovanja Zlatka Hasanbegovića ministrom u Vladi. Zna li uopće Stazić i marljivi djelatnici iz SDP-ova agitpropa što je uopće Irving govorio i zastupao? Štoviše, znaju li što su bili ustaše i ustaški režim? A što tek reći o luckastoj partizanki što je Sabor pozdravila parolom koja je prestala biti aktualna još 1950-ih godina? Usiljeni smiješak njenih kolega zapravo je sve rekao. Istakli ste se, veli ona, samo u “deformaciji” povijesti. Prije će biti da se SDP istakao u “deformaciji” zdravog razuma. Ovaj tužni spektakl pokazuje tko daje ton ocvalim tinejdžerima što su, među drugim pamtljivim akcijama, Kožarićevo sunce pokrili crnom tkaninom. To će tek dotući mrskog neprijatelja. Low energy!